Drama “Svjetlo pada”, premijerno postavljena u petak u ZKM-u, glumački je razrađena psihološka studija ljudske otpornosti u potresnoj priči o smrti, izdaji i snazi obitelji koju je redatelj Janusz Kica oblikovao koristeći prostor kao scensku dimenziju eliptično komponiranog vremena.

Tekst suvremenog britanskog dramatičara Simona Stephensa počinje smrću: sredovječna alkoholičarka Christine umrijet će pokošena moždanim udarom točno u trenutku dok u odjelu za pića lokalnog supermarketa pruža ruku kako bi dohvatila bocu votke nakon devet mjeseci apstinencije. Njezina je smrt otponac koji trenutačno izmiče radnju iz vremena (ponedjeljak u veljači, 16:48 sati) i disperzira scenska događanja na četiri različite lokacije, zahvaćajući radnje koje se odvijaju odvojeno, ali u istom vremenskom trenutku.

Već sam početak predstave naviješta ludičku prostorno-vremensku igru koja će uslijediti: otvara je Christinin dugački unutarnji dijalog koji iznosi u prezentu, no svoju priču prepričava iz nekog trenutka u budućnosti, u kojemu se to o čemu priča već dogodilo, uvezujući u istu misaono-pripovjedačku pletenicu sjećanja na neke prošle trenutke.

Christine igra Doris Šarić-Kukuljica, koja ju je izgradila vješto balansirajući između sugestivne melankolije, šarmantne zbunjenosti i realistične rezignacije, a sve uz dozu sofisticiranog humora.

U trenutku smrti, ona će naglo preći iz prvog u treće lice jednine, naviještajući kameleonsku prirodu lika koji je istodobno i mrtav i živ – milisekunda njezina prelaska iz života u smrt rastače se na niz odvojenih prizora, rastežući vrijeme unutar kojega ona još uvijek postoji kao osoba na čitav prvi dio ove gotovo dvoipolsatne predstave.

Spoznajući da umire, Christine poželi znati što je s njezinom djecom i, kao u nekoj čaroliji, ta joj se želja ostvaruje. Njezina najstarija kći Jess (Lucija Šerbedžija) upravo se budi mamurna kraj muškarca kojega je upoznala noć prije (Ugo Korani). Sinu Stevenu (Vedran Živolić) došao je u posjet dečko Andy (Adrian Pezdirc).

Najmlađa kći Ashe (Mia Melcher) svađa se s ocem svojeg dvogodišnjeg sina, bivšim partnerom Joeom (Ivan Pašalić). A Christinin suprug Bernard (Sreten Mokrović) u pubu je s ljubavnicom Michaelom (Nataša Dangubić), gdje im se pridružuje njezina prijateljica Emma (Petra Svrtan) kako bi se upustili u seks u troje.

Kica je u ovoj produkciji potpuno dokinuo prostor kao element scenskog zbivanja – pozornica je prazna, jedina je scenografija povišeni plato na kojemu se ukrštaju i sijeku putanje situacijskih mikrokozmosa oko kojih će Christine kružiti, nastavljajući postojati u neprekidnim vraćanjima i odgađanjima konačnosti smrti. Realizacija dramske radnje odvija se slaganjem pojedinačnih izvedbenih sličica koje se grade kroz glumačke interakcije, govor tijela, dijaloške razmjene.

To “režiranje tijela” dovedeno je do krajnosti u drugom dijelu, koji se odvija u post mortem vremenu (gdje Mia Melcher u prizoru potpune rastrojenosti ostvaruje emotivno najsnažniju i jednu od glumački najdojmljivijih scena predstave), s kulminacijom u majstorski zamišljenoj i impresivno izvedenoj završnoj sceni u kojoj Kica glumcima tijelo u potpunosti oduzima, ostavljajući im samo lica.

Suočeni en face s publikom, posjednuti na stolicama poslaganim u ravan red, glumci – koristeći samo glavu, facijalne ekspresije i govor – iznose čitav niz prizora, međusobnih interakcija, susreta, sudaranja i razgovora koji se kontekstualno odvijaju u kući u vrijeme uoči pogreba.

Svi likovi ove drame očajnički se nastoje emocionalno osigurati, pobjeći od obiteljski uvjetovane disfunkcionalnosti. Tu će sigurnost naposljetku naći jedni u drugima, u sentimentalnoj kulminaciji ovog dramatičnog teatarskog rekvijema za umrloga koji je premijerna publika nagradila ovacijama za glumce i autorski tim.