‘Deset dana smo trenirali u dvorani za trening bez da smo trenirali u dvorani za natjecanje, a ta preča je bila toliko drukčija da je to teško opisati. Kao da nogometaš trenira na betonu 10 dana prije finala Lige prvaka i onda idu igrati na travu i to u ‘tenisicama za beton’, objasnio je hrvatski gimnastički velemajstor

Nakon mjesec i pol dana izvan gimnastičke dvorane i pada na Olimpijskim igrama u Parizu Tin Srbić je krenuo s treninzima, s kojima je otvorio svoj treći olimpijski ciklus.

“Vratio sam se u dvoranu nakon jedne duge pauze. Možda to nekome nije duga pauza, ali za mene jest. Ne mogu reći da sam se previše zaželio mukotrpnih treninga, ali kad sam počeo osjećati koliko tijelo pati kad ne treniram, a želim još jedan olimpijski ciklus sigurno, onda sam zaključio – moraš nazad u dvoranu. Nema tu izbora. Odradio sam ovih dana nekoliko treninga i ne mogu opisati koliko me bole laktovi, ramena, koljena, leđa, svi mišići… Ali je opet dobar osjećaj. Odmorio sam se, napunio baterije, pročistio glavu nakon svega što je bilo i sada prvo želimo dovesti me fizički u ono pravo stanje. A za to će trebati vremena. Treba pametno i polako raditi da sve ozljede koje su se dogodile zbog pada na Olimpijskim igrama, od lakta do ramena, zaliječimo. Kad ću se ja fizički osjećati spremnim vratiti se na preču i početi izvoditi sve što sam izvodio i prije… Zapravo ne što sam izvodio prije, jer ću morati opet mijenjati vježbu, naravno“, kazao je reprezentativac ZTD Hrvatski Sokol, koji se osvrnuo pariški nastup.

VELIK SI, MAJSTORE Tin Srbić pao, ništa od medalje ovaj put, ali: Legenda ostaje legenda!

“Nesretan sigurno nisam. Pridržavao sam se plana. Išao sam kao i uvijek u karijeri, na sve ili ništa. Jedino što je bilo jako čudno je da od svih scenarija koje sam si mogao zamišljati kako bi to finale moglo ići, s obzirom na to da sam nastupao predzadnji, ni jedan od njih nije uključivao to da ću ja moći s lakšom vježbom ne napasti medalju, nego zlato. Kad se takav scenarij odvije ispred tebe, u tom trenu ti to pobrka misli i zapitaš se ‘pa možda je bolje da idem lakšu vježbu’, ali jednostavno, nisam imao snage sam sebi to napraviti nego sam htio biti onakav kakav sam bio uvijek. Ići na sve ili ništa. Tako se osjećao i trener Lucijan Krce i nemamo si tu što za zamjeriti.“

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Ne krije da se proteklih mjesec i pol dana ipak puno puta mislima vraćao u Pariz i tražio odgovore za pad.

“Razmišljao sam što je bio razlog da je 6 od 8 ljudi palo s preče. I da je od tih dvoje koji su napravili vježbu, napravio jedan koji ima vjerojatno najsigurniju vježbu od svih nas i drugi koji je to napravio tada i možda bi sljedećih pet puta pao. Ali, svaka mu čast, išao je na sve ili ništa kao i svi mi. Razmišljao sam što bi mogao biti neki logičan zaključak osim onog muka i tišine gdje 20.000 ljudi šuti. Kao da ti netko drži tonu kamena na glavi. Drugi razlog je što smo 10 dana trenirali u dvorani za trening bez da smo trenirali u dvorani za natjecanje, a ta preča je bila toliko drukčija da je to teško opisati. Kao da nogometaš trenira na betonu 10 dana prije finala Lige prvaka i onda idu igrati na travu i to u tenisicama za beton. Mislim da je to razlog svih tih padova. Jer, svi smo mi fulavali elemente koje nikada ne fulavamo. Od saskoka do letova. Ja ovaj let na kojem sam pao nikada u životu nisam pao“, premotavao je Tin pariški film.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

„Neću reći da sam razbijao glavu, ali mozak sam tako funkcionira, razmišljao sam puno o tome, ali da si mogu nešto zamjeriti, ne mogu. Da sam zbog toga žalostan, nisam. Žao mi je što nije bolje završilo, ali nije da me to „ubija“ i da je zbog toga smak svijeta. Vjerujem da će se ta moja energija i želja za natjecanjem, kad se uspijem fizički vratiti u formu, sama od sebe vratiti. Da možemo probati dalje napasti još jedan olimpijski ciklus.“

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Tin se još nije zaželio natjecanja. 

” Kad se sjetim natjecanja, sjetim se tog pada u Parizu. Ali doći će želja kad se opet fizički počnem osjećati moćno. Najbitnije je da zaliječimo ozljede. Mislili smo da je prilikom pada u Parizu stradao lakat, a u gorem stanju je rame. S njim uostalom imam problem cijelu karijeru. To je bitno sada riješiti terapijama pa će sve dalje biti lakše. „Nisam nikad bio onaj ‘joj, još mi fali olimpijsko zlato, moram to’. Ne moram! Napravit ću sve da opet dođem blizu toga, kao što sam i sada i to je to. Dalje od toga ne gledam. Ali, imam želju da u ovom ciklusu budu još jedna, dvije velike medalje, europska, svjetska, da budem tu. Medalje mi stvaraju zadovoljstvo jer znam da to što svaki dan ulažem ima smisla i dobro se osjećam kad napravim dobru vježbu i kad svi to vide, kad to lijepo izgleda. Meni je jedan od boljih osjećaja kad na treningu dobro izvedem vježbu. To ću ganjati u novom ciklusu. Da uživam u dvorani i u tom svom procesu, a onda će se sve i rezultatski pokazati. Ostvario sam se u sportskom smislu, nisam si mogao zamisliti ni pola od ovoga što se dogodilo. Idemo sada korak po korak, uživati u stvaranju nove vježbe, novog ciklusa, a vjerujem da ću se opet moći fajtati sa svima“, zaključio je Tin Srbić.

foto HINA/ Damir SENCAR/ ds