Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da je Židovska općina Zagreb djelovala u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945. i bila je, uz budimpeštansku, jedina takva općina u cijeloj Europi. Uoči Drugog svjetskog rata zagrebačka općina postala je najveća u tadašnjoj Jugoslaviji kad je riječ o pripadnicima židovske zajednice. Bilo ih je oko 9500 tisuća. Unatoč rasnim zakonima u NDH, posebno radikalnima upravo protiv Židova i usmjerenima na njihovo uništenje, Židovima je bilo dozvoljeno djelovanje u sklopu zagrebačke židovske općine. O tome je izraelska znanstvenica Ruth Lipa, čiji su roditelji preživjeli Holokaust, napisala knjigu još 1988., zapravo magistarski rad ‘’Židovska bogoštovna općina Zagreb i njezino djelovanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’’. Taj je rad, nadopunjen novim informacijama i spoznajama, predstavljen prošloga tjedna u Zagrebu. Ruth Lipa rođena je u Zagrebu 1946. godine, njezini roditelji preživjeli su Holokaust. U prosincu 1948. preselila se s majkom u Izrael i od tada živi u Haifi gdje se i školovala. Na tamošnjem sveučilištu diplomirala je povijest židovskog naroda, zemljopis i srednjoškolsku nastavu i nastavila studij drugog stupnja koji je bio usmjeren na razdoblje Holokausta, a 1988. obranila je u Haifi ovaj magistarski rad koji je izvor vrijedne dokumentacije o Židovima da prežive u neprijateljskoj okolini.

Autorica je pojasnila zašto je ova knjiga u Zagrebu objavljena tek sada, 35 godina nakon što je ona napisala magistarski rad s tom temom. Kako kaže, rukopisi, tekstovi imaju svoju sudbinu:

„Ponekad veoma brzo ugledaju svjetlo dana, a ponekad – kao u ovom slučaju -prođu godine dok ne osvanu u knjizi. Taj moj rad izvorno je bio napisan na hebrejskom i kada je stigao u Židovsku općinu Zagreb dugo je tamo čamio, ležao dok ga nije pročitala prevoditeljica s hebrejskog Sonja Makek i samoinicijativno ga prevela na hrvatski jezik. No i dalje nije bilo odjeka i nekoga tko bi se zauzeo za to da tekst bude objavljen, sve dok rukopis nije stjecajem okolnosti došao u ruke književnice i novinarke Jasminke Domaš te su napokon Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Skaner studio kao sunakladnici objavili to djelo.“

Jasminka Domaš, urednica knjige, ispred zgrade u Amruševoj u Zagrebu u kojoj je u vrijeme NDH djelovao rabinat Židovske bogoštovne općine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže autorica, sigurna je da razlog za istraživanje o ovoj temi leži u činjenici da su njezini roditelje bili izravni svjedoci Holokausta i onog što se događalo u ustaškom režimu NDH. Odmah nakon što je 1948. proglašena Država Izrael, oni su otišli tamo kao novi useljenici i započeli jedan novi život:

„U kuću su nam često dolazili ljudi sa sličnim iskustvima i pripadam generaciji djece koja je stalno slušala o njihovim iskustvima i tragedijama tijekom Holokausta. Potom sam se obratila u vezi teme za moj magisterij Jošku Abrahamu koji je za vrijeme NDH u Zagrebu bio zaposlenik Židovske općine. On je u Zagrebu pronašao arhiv s dokumentima o tome što se događalo u židovskoj zajednici, ali bilo je u Izraelu i drugih svjedoka tih zbivanja. Svi oni su se sjećali da je desetog travnja 1941. proglašena NDH, a već drugi dan ujutro Gestapo, njemačka tajna policija, ušao je u prostorije Židovske općine u Palmotićevoj ulici. Počela su istog dana hapšenja Židova koji su se tamo zatekli. Taj arhiv poslije je premješten u Beograd i nalazi se u Središnjem židovskom arhivu. Istraživala sam i u Beogradu, ali ne bez teškoća, jer arhivi nisu bili sređeni pa nisam mogla na uvid dobiti sve potrebne dokumente. Istraživanje sam nastavila u Zagrebu i Državnom arhivu Hrvatske, zatim u izraelskom Jad Vašemu i arhivu Eventov.“

Posebno ju je, ispričala je, zanimalo na koji su način ljudi u NDH iz židovske zajednice uspijevali pomagati stradalnicima na koje su se odnosili protužidovski zakoni. Čak su slali i pakete zatočenicima u logore, a u nekima od njih uspjeli su poslati čak i cigarete:

„Napomenula bih da su do 1941. u Zagrebu djelovale aškenaška općina, sefardska i ortodoksna vjeroispovijedna općina. Na zamolbu Rabinata i društva koje brine o potrebitima Hevra kadiše, one se ujedinjuju u jednu općinu i Ravnateljstvo ustaškog redarstva – Židovski odsjek odobrava da dalje djeluju pod nazivom Židovska bogoštovna općina. Ali ne više u Palmotićevoj ulici, nego na Trgu kralja Tomislava i u Ulici Baruna Trenka gdje se nalazio centar za skrb za logore. No to je bilo jedino moguće uz financijsku pomoć židovske organizacije JOINT, JEWISH JOINT DISTRIBUTION COMMITTEE, nevladine organizacije s glavnim sjedištem u Americi te sjedištem za Europu u Ženevi. Povjerenici te organizacije koja brine i o izbjeglicama povremeno bi dolazili u Zagreb. Ali novac se brzo topio je su Židovi brinuli i za izbjeglice iz Njemačke i Austrije. Tada im je pomagao i Crveni križ Hrvatske plaćajući poštarinu za pakete i međunarodni Crveni križ. No ti paketi do logoraša stizali su otvoreni i uglavnom bi ih ustaše opljačkali.“

Ruth Lipa, autorica knjige ‘Židovska bogoštovna općina Zagreb i njezino djelovanje u NDH’. FOTO: Privatna arhiva

Kako kaže, istražujući o temi i pišući taj svoj rad, najveći dojam na nju ostavili su, kako to često bude, ‘’obični’’ ljudi, samopožrtvovnost ljudi iz židovske zajednice koji su djelovali pod stalnom smrtnom prijetnjom, a ipak pomagali Židovima s područja NDH. Kako ističe autorica, preko noći neki bi bili ubijeni ili odvedeni u logor, a drugi su nastavljali s radom. Cilj je bio samo jedan: da barem netko preživi. Od 39 tisuća Židova s područja NDH rat je, tvrdi, preživjelo njih samo devet tisuća.

Pojasnila je kako je bilo moguće da Židovska bogoštovna općina u Zagrebu uopće djeluje za vrijeme NDH, čiji režim je odgovoran za smrt desetaka tisuća Židova. Ustaške vlasti sinagogu u Zagrebu srušili su početkom 1942., a sličnu sudbinu doživjele su i druge sinagoge. Osnovan je posebni židovski odsjek pri policijskim i sigurnosnim organima koji je popisivao Židove, a krajem travnja 1941., dakle niti mjesec dana od proglašavanja NDH, mjesecima prije nego što su nacisti uveli slične mjere u Njemačkoj, ustaše su naredile svim Židovima da nose oznake, žutu Davidovu zvijezdu. Kasnije je ustaški režim zaplijenio i nacionalizirao svu židovsku imovinu i tvrtke, Židovima je bilo zabranjeno raditi u javnoj službi, isključeni su iz svih škola i sveučilišta. Od ljeta 1941. uhićivani su i deportirani u logore na području NDH i u inozemstvu, a njihov broj varira ovisno o literaturi. Kako se navodi u knjizi, sam poglavnik Ante Pavelić je 24. kolovoza 1941. dao intervju za njemačke novine Neue Ordnung i izjavio: ‘’Što se tiče Židova, mogu vam izjaviti da će oni u najkraćem roku biti konačno likvidirani. Pitanje Židova bilo je vrlo ozbiljne naravi. U samom Zagrebu bilo ih je 18.000; od njih je ostalo jedva 4000, a i ovi će biti poslani na prisilni rad ili u koncentracioni logor’’. Ovo je ponovio kada se sredinom prosinca 1941. sastao s talijanskim ministrom vanjskih poslova Cianom u Veneciji te je tada izjavio ‘’da je u NDH započelo rješavanje najhitnijih problema, na prvom mjestu židovskog’’. Tada je iznio podatak da od 35.000 Židova, koliko ih je bilo na području NDH u vrijeme dolaska ustaša na vlast, krajem 1941. nema ih više od 12.000. Dakle, kako je u takvim okolnostima i u takvoj državi bilo moguće djelovanje Židovske općine? Autorica je pojasnila:

„U Zagrebu nisu ustaše Židovima dopustile djelovanje iz altruizma i ljubavi nego iz koristi. Imali su nadzor kako bi što lakše mogli Židove opljačkati, oduzeti im imovinu, dragocjenosti, stanove, vile, poduzeća, tvornice… Primjerice, u svibnju 1941. počeo je proces kontribucije židovskog zlata i drugih vrijednosti. Opljačkano je 1065 kilograma zlata i drugih vrijednosti. Jadni ljudi u početku su mislili da će im ta kontribucija doista spasiti život. Zlato je donošeno svakodnevno u Ravnateljstvo ustaškog redarstva – Židovski odsjek u Zagrebu. Općina u Budimpešti djelovala je u znatno kraćem razdoblju. Istraživanje koje sam radila za ovaj rad pokazalo mi je koliko je važno za opstanak jedne židovske zajednice da ljudi nesebično djeluju na dobrobit drugih. Bez toga one tragične brojke o ubijenim Židovima u NDH bile bi još tragičnije.“

Kako kaže Jasminka Domaš, urednica knjige, inače spisateljica i aktivna članica židovske zajednice u Zagrebu, zagrebačka židovska općina za vrijeme NDH nastoji djelovati unatoč proglašenim rasnim zakonima i zapovjedi da ne smiju stanovati u sjevernom dijelu grada, kao i proglasima da se Židovi ne smiju kretati ulicama u središtu grada ni zadržavati u parkovima, niti izlaziti na tržnicu prije deset ujutro i slično:

„U Zagrebu do proglašenja NDH 1941. djelovale su četiri židovske općine: aškenaška, sefardska, ortodoksna i ultraortodoksna. Na molbu Rabinata i Društva Hevra kadiše Ravnateljstvo ustaškog redarstva – Židovski odsjek donosi odluku da se dopusti Židovskoj općini nastavak rada, ali pod imenom Židovska bogoštovna općina na dvije adrese – Na Trgu kralja Tomislava i u Trenkovoj ulici. Ljudi nestaju preko noći. Najviđenije pojedince iz židovske zajednice ustaške vlasti hapse i ucjenjuju ubojstvom djece, roditelja, supruge, dok im ne prepišu svoje bankovne šifre i račune. Život im možda vrijedi tek nekoliko tadašnjih njemačkih maraka. Za taj iznos ustaše ih prokazuju nacistima, a sudbina onih koji dolaze u ruke nacistima poznata je. Nakon ovih brojnih ograničenja, slijedi naredba kojom Židovi moraju sakupiti zlato i sve druge dragocjenosti od svojih članova, nadajući se da će na taj način preživjeti. A čovjek da bi se spasio u nevolji u sve povjeruje, pa i u to. Do danas se ne zna gdje je više od tonu židovskog zlata i drugih dragocjenosti, tu i tamo netko progovori o otetim židovskim draguljima i tu ta priča završava.“

Kamen spoticanja u spomen na rabina Miroslava Freibergera ispred Amruševe ulice. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže Jasminka Domaš, Židovska bogoštovna općina bila je u Drugom svjetskom radu i u režimu NDH glavno središte vjerskog, humanitarnog, obrazovnog i kulturnog života. Brinula je o svakom članu židovske zajednice, masi izbjeglica koje su se zatekle na području NDH, ljudima koji su se skrivali dostavljajući im pomoć u mjeri u kojoj se to moglo, u hrani, lijekovima, ponekad i novcu. No to se ne bi moglo bez pomoći JOINT-a, ali i velikoj međusobnoj solidarnosti i požrtvovnosti članova židovske zajednice:

„Posebno se vodilo računa o ljudima koji su bili zatočeni u logorima uz sve moguće teškoće i prijetnje. Ne zaboravimo da je većinskom stanovništvu uz prijetnju smrti bilo zabranjeno pomagati Židovima. U trenutku kada je Nezavisna Država Hrvatska donijela protužidovske zakone i niz takvih uredbi, svakome u židovskoj zajednici bilo je jasno da mogu preživjeti samo uz međusobnu solidarnost. Najveći broj Židova ostao je u NDH bez posla, od danas do sutra ljudi su u roku od doslovce deset minuta izbačeni iz stanova, vila, sva imovina im je oduzeta. U tim stanovima koje su ustaše oduzele Židovima, danas žive potomci ustaša koji su nasilno ušli u njih i postali su njihovi vlasnici. Uostalom, najveća pljačka u povijesti dogodila se u Holokaustu.“

S promocije knjige: Hadas Dolev, Ljiljana Dobrovšak, Neven Budak, Jasminka Domaš i Sonja Makek. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL

Autorica je opisala koje je usluge i ustanove Židovska općina organizirala za vrijeme NDH:

„Ambulanta je radila do kolovoza 1942. pod vodstvom liječnika Općine, dr. Herškovića. Starački dom Lavoslava Schwarza štićenici su odmah nakon osvajanja bili prisiljeni napustiti i za vrijeme rata su nekoliko puta preseljavani u različite zgrade. Međutim, sve do kraja rata Općina je vodila brigu o staračkom domu i njegovim stanarima. Kad su u pitanju vjerske usluge, u kući u Trenkovoj 9 otvorili su se uredi Rabinata. U dvoranu, koja se koristila i kao škola, dopremljeno je nekoliko svetih predmeta spašenih iz velikog hrama u Zagrebu koji je srušen, a dvorana se koristila i kao prostor za molitvu. Dječji vrtić nastavio je s radom u stanu odgojiteljice Mirjam Weiller, a osnovna škola, četverogodišnja, bila je u Trenkovoj 9 i radila je do 1942. godine. Srednju školu, šestogodišnju, organizirao je rabin Miroslav Šalom Freiberger u uredima u Trenkovoj 9 i radila je do 1943. Menza je bila javna kuhinja u kojoj su se hranili siromasi, židovske izbjeglice iz zemalja Reicha i Židovi izbačeni iz svojih domova.“

Kad je u pitanju bilo stanovanje, unajmljeni su stanovi koji su korišteni za smještaj osoba koje su ostale bez doma. Općina je uzdržavala i upravljala stanovima sve do transporta u svibnju 1943., kada su ti stanovi zaplijenjeni. Općina je, isto tako, organizirala i pomoć za logore: „Od početka transporta u logore Općina je organizirala slanje paketa s hranom, toaletnim potrepštinama i odjećom u koncentracijske logore u kojima su zatvoreni članovi Općine i drugi Židovi s područja NDH. Organizacija je djelovala iz Trenkove 9, a nakon svibnja 1943. preselila se u općinske urede na Trgu kralja Tomislava 4. Ta je organizacija djelovala do kraja rata.“

Među ostalim židovskim općinama u NDH vrlo brzo je došlo do jakog povezivanja koje je uglavnom bilo bazirano na pronalaženju najboljih načina kako da općine zajedno pomognu onima koji su uhvaćeni i odvedeni u koncentracijske i radne logore, izvan područja njihova dosega. Zagrebačka općina, zbog toga što je bila najveća i najbliža centrima vlasti države i Katoličke crkve te zbog svojih mnogih mogućnosti i dobrih veza s drugim državama, vodila je od početka korespondenciju s drugim općinama. Uglavnom se dopisivala s općinama u Sarajevu i Osijeku, čiji su mnogi članovi bili zatvoreni u koncentracijskim logorima, piše autorica.

Kako se navodi u knjizi, neki ustaški dužnosnici nisu bili tako rigidnih stavova i antisemitskih uvjerenja pa su ‘’progledavali kroz prste’’ židovskoj zajednici u Zagrebu, a nekima koje su poznavali čak su i pomagali. U organizacijskom pogledu, kaže autorica knjige, Općina je imala dvije službene adrese na koje su se Židovi trebali obraćati u slučaju potrebe pregovaranja s ustaškim vlastima. Prva je adresa Posebni ured ustaške policije za židovska pitanja. Na čelu Ureda u Zagrebu bio je Ivo Baraković. Ustaška policija djelovala je u skladu s protužidovskim zakonima koji su doneseni i bila je povezana s njemačkim Gestapom, osobito s osobom prezimena Müller. Iako su mnoge njihove akcije bile usmjerene protiv Židova – pritvori, transporti u koncentracijske logore i ostvarenje drugih protužidovskih zakona – prema svim svjedočenjima ta dvojica pojavljuju se u prilično pozitivnom svjetlu. Ne jednom se navodi da je postojala mogućnost doći do njih i postići oslobođenje ljudi ili se moglo preko njih nabaviti izlazne dokumente za različite osobe iz Općine, s pomoću kojih su pobjegli na područje koje je bilo pod talijanskom okupacijom. Čini se da su obojica bili ‘’dobri ustaše’’, ali nisu bili fanatični antisemiti. Čak su i mjesto okupljanja pritvorenih Židova određivali prema prijedlogu predstavnika Židovske općine, u središtu grada, na pristupačnom mjestu, gdje su se nalazili u vidokrugu javnog mišljenja.

Druga adresa na koju su se Židovi obraćali, rekla je autorica, bila je Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu – Židovski odsjek, na čelu s dr. Ivom Britvićem. Taj je odjel djelovao kao izvršna vlast. Glavna djelatnost toga odsjeka u vezi sa Židovskom općinom odnosila se baš na pitanje otkupnine, a odgovoran je i za veliki dio pritvora:

„Britvić, odvjetnik po struci, poznavao je osobno neke članove Općine. U predmetu otkupnine upravo je on bio taj koji je vršio najjači pritisak na Židove, a njegovo je ponašanje bilo vrlo tvrdo. Unatoč tomu, u većini slučajeva odnosi s policijom ili redarstvom bili su korektni. Bilo je mnogo policajaca i agenata koji su upozoravali Židove svaki put kada će doći do uhićenja. Dio njih je to činio za novac, ali dio njih je to činio zbog osjećaja prijateljstva. Mnogo puta su zažmirili na bijeg Židova ili na mjesta njihova skrivanja. Međutim, bilo je mnogo onih koji su nastojali pritvoriti Židove, kako bi tu istu večer prisvojili imovinu koja je ostala u njihovim kućama.“

Jasminka Domaš ispričala je zašto je odlučila objaviti ovaj rad koji obrađuje ovu još nedovoljno poznatu temu. Istaknula je da je, kada je čitala ovaj znanstveni rad, imala dojam da iz minute u minutu prati tijek ratnih zbivanja:

„Naime, ona je u Izraelu imala priliku razgovarati s ljudima koji su u NDH bili u Zagrebu i srećom uspjeli preživjeti, uglavnom odlaskom u partizane, ili su se negdje skrivali ili zato što su bili u mješovitom braku. Ali bili su neposredni svjedoci. Najveći dojam na mene je ostavila spoznaja da su članovi židovske zajednice, kojima je život ovisio o koncu, organizirali za mlađi naraštaj školsku nastavu u vrijeme NDH. To govori o snazi duha, o dubokoj vjeri da će ludilo rata i rasnih zakona jednoga dana ipak prestati. Djeci su davali ono što im je još jedino preostalo, svoje znanje, dobrotu i humanost. I pritom se sjećam jedne definicije koja glasi ‘Židov je onaj koji ima nade i kada nade nema’.“

Zanimljiva je i u knjizi obrađena uloga Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebno uloga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kako kaže autorica, nadbiskup Stepinac mnogim Židovima je spasio život, ali je svejedno obavljao svoju službu u sustavu zločinačkog režima NDH:

„Činjenica je da je pomogao u tome da jedanaestero židovske djece iz Zagreba krene vlakom prema Palestini. Bio je i prijatelj s nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom. I kada su ga ustaše utrpale u stočni vagon koji je krenuo prema Auschwitzu, pokušavao ga je iz te nesretne kompozicije izvući. No ustaše su se izgovarale na naciste, a nacisti na ustaše. Naposljetku, Freiberger je ubijen u Auschwitzu.“

Knjigu su objavili Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Skaner studio. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL

Urednica knjige Jasminka Domaš uvjerena je da Općina u Zagrebu nije nastavila sa svojom aktivnošću cijelo vrijeme trajanja rata, sudbina Židova u Hrvatskoj bila bi ista kao sudbina njezinih Roma – potpuno uništenje. Kako kaže, ima veliko poštovanje prema pomoći od JOINT-a, jedinom vanjskom izvoru pomoći i male pomoći od drugih, kao što su Crkva i Crveni križ:

„Međutim, može se reći da je veliko pitanje bi li zatvorenici u logorima mogli opstati i pitanje je bi li se ono malo ostalih u gradu spasilo, da nije bilo Općine u Zagrebu. U tome vidim važnost djelovanja Židovske općine Zagreb u razdoblju postojanja Nezavisne Države Hrvatske.“

Jasminka Domaš zaključuje da i danas židovska zajednica nastavlja borbu protiv antisemitizma, posebno u svjetlu trenutačne situacije u Europi. Radikalno desne stranke dobile su veliku podršku stanovništva po cijeloj Europi:

„Porast antisemitizma mora svakog zabrinuti, nažalost prenio se na europske gradove. Ono što je možda bilo dugo pritajeno sada je postalo vidljivo. Antisemitizam veoma negativno utječe na daljnje raslojavanje društva i brojanje krvnih zrnaca. U takvoj situaciji treba biti veoma oprezan, jer mali je korak od govora mržnje do fizičkog nasilja. Ideologija mržnje podrazumijeva i ideologiju mase u kojoj se pojedinci skrivaju od vlastite odgovornosti za ono što misle, što govore i što rade.“