Prva operna premijera nove kazališne sezone, ‘’Nabucco’’ Giuseppe Verdija, izvest će se 28. listopada u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Novim uprizorenjem opere Nabucco na sceni zagrebačke Opere, gotovo četrdeset godina od posljednjega premijernog izvođenja, ravnat će Pier Giorgio Morandi, dok će predstavu režirati Giancarlo del Monaco. Nacional je razgovarao s intendanticom Ivom Hraste Sočo i solistima Kristinom Kolar i Gabriëlle Mouhlen koje pjevaju Abigaille te Kirilom Manolovim i Ljubomirom Puškarićem koji pjevaju naslovnu ulogu Nabucca.

Kako kaže intendantica Iva Hraste Sočo, opera ‘’Nabucco’’ velika je ansambl predstava u kojoj do izražaja može doći umjetnička izvrsnost i kapacitiranost ansambla zagrebačke Opere:

„U ovom trenutku, s mladim pjevačima koji su odnedavno angažirani u Operi, HNK u Zagrebu ima izvrsnu solističku podjelu za to djelo, uz odlično pripremljen zbor i orkestar. Kad sagledamo sve umjetnike angažirane u ovom projektu, možemo reći da imamo dvije ravnopravne solističke podjele koje će, svaka na svoj način, publici omogućiti sjajnu interpretaciju ovog kapitalnog djela svjetske operne literature. Vjerujem kako će nova produkcija ‘Nabucca’ imati dug kazališni život. Već sad primjećujemo kako postoji velik interes za predstavu, sudeći prema broju prodanih ulaznica, iako predstava još nije premijerno izvedena.“

20.10.2022., Zagreb – Operni pjevaci HNK.
Photo Sasa ZinajaNFoto

Budući da se Opera HNK u Zagrebu posljednjih godina dosta zanemarivala, zapravo je u tom ansamblu i bilo najviše nezadovoljnika mandatom bivše intendantice Dubravke Vrgoč, nova intendantica pojasnila je gdje vidi najveće izazove. Najveći izazov je, kaže, popuna ansambala:

„Posebice se to odnosi na orkestar, ali i zbor jer, u ovom trenutku, bez popuna ne možemo izvoditi kapitalna operna djela koja su imanentna repertoaru Opere zagrebačkog HNK, odnosno moraju naći svoje mjesto u našem programu. Sretna je okolnost što sam imala mogućnost angažirati nove soliste – Dariju Auguštan, Emiliju Rukavinu, Domagoja Dorotića, Filipa Filipovića i Mariju Kuhar Šoša – koji su veliko obogaćenje solističkog korpusa Opere, uz već angažirane kolege među kojima ima stvarno sjajnih umjetnika, koje će publika imati priliku čuti u ‘Nabuccu’ te u drugim premijernim i repriznim naslovima. Nakon ove premijere pripremamo novo uprizorenje ‘Šišmiša’, operete koju velike europske operne kuće imaju na svom repertoaru u blagdansko vrijeme, tradiciji kojoj ćemo se i mi pridružiti. U drugom dijelu sezone posegnut ćemo u hrvatski operni repertoar: praizvest ćemo, u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb, Josipovićevog ‘Lennona’, zatim u suradnji s umjetničkim akademijama ‘Amfitrion’ Borisa Papandopula kao potpuni glazbeni raritet i na kraju sezone, u Klovićevim dvorima izvest ćemo Gotovčevu operu ‘Stanac’. Također, pripremili smo za našu publiku i nove popratne programe, a izdvojila bih Operu za bebe kao i Operni festival Zagreb. Čini se da smo u Operi, Drami i Baletu pogodili ukus naše vjerne, ali i nove publike jer smo u samo mjesec dana prodali skoro 5000 pretplata, što je povećanje u odnosu na prošlu, ali i 2019. godinu.“

Budući da je u ‘’Nabuccu’’ angažirana Gabriëlle Mouhlen, koja prvi put nastupa u Hrvatskoj, dirigent je Pier Giorgio Morandi, pjeva i Bugarin Kiril Manolov, intendantica smatra da je vrlo važna ta interakcija s inozemnim umjetnicima, jer to uvijek donosi osvježenje u ansambl, a i poticajnu kompetitivnost. Hrvatski umjetnici, ističe, mogu parirati u svojim umjetničkim dosezima mnogim svjetskim imenima:

„Posebno je zadovoljstvo bilo osjetiti pozitivnu atmosferu koja je nastala u ansamblu tijekom proba i na samom Opernom gala koncertu pod dirigentskom palicom Ivana Repušića s kojim smo otvorili sezonu, a gdje je, uz bok s našim umjetnicima, nastupio svjetski proslavljeni tenor Piotr Beczala. Vjerujem kako je isto osjetila i publika koja je ovacijama i dugotrajnim pljeskom nagradila umjetnike. Važno mi je osigurati radno okruženje u kojem će umjetnici moći slobodno raditi, to znači pozitivnu i poticajnu radnu klimu. Smatram kako je radost u umjetničkom stvaranju neophodna u svakodnevnom radu ansambala te će, uz discipliniranu sustavnost u pristupu, sigurno dugoročno donijeti rezultate. Naše predstave pripremamo za publiku te nam je važna svakodnevna interakcija koju imamo s našom publikom i pretplatnicima te pažljivo osluškujemo njihovo mišljenje.“

Nizozemska operna pjevačica Gabriëlle Mouhlen ulogu Abigaille igrala je nebrojeno puta, to joj je jedna od ključnih uloga. Prvi put nastupa ne samo u Zagrebu, već i u Hrvatskoj te je planira ponovno posjetiti kao turist. Kako kaže, ova je uloga prije svega poznata po vokalnoj težini, dramatičnim koloraturama i akrobatskim skokovima preko dvije oktave:

„Da bi mogla otpjevati ovu ulogu bez ikakve štete, pjevačica mora potpuno kontrolirati svoj vokal. Ali nije samo vokalna uloga izazov: pjevačica se mora nositi i sa složenošću karaktera Abigaille. Ona je snažna, hladna, okrutna ratnica, puna zavisti i gladi za osvetom i moći. Ali nije oduvijek takva: u svojoj ariji u drugom činu pjeva: ‘Piangeva all’altrui pianto, soffri degli altri al duol’ (Plakala sam nad tuđim suzama, patila sam nad tuđom patnjom). To znači da je Abigaille bila vrlo empatična kad je bila mlada. Dakle, što se dogodilo ovoj ženi? Možda se čini da je lik u libretu ostao pomalo ‘ravan’, poput drugih likova u Verdijevim ranijim djelima, ali ova žena u sebi ima cijeli svijet složenosti. Skladatelji opere su pripovjedači ljudske drame. A te ljudske emocije su bezvremenske, uvijek su aktualne. Nema razlike između ljubomore u vrijeme Verdija ili sada ili za deset godina. Uvijek sam bila emocionalna osoba, uvijek sam pokušavala razumjeti zašto ljudi rade to što rade i uvijek sam pokušavala shvatiti odakle potječe moja drama. To se pokazalo osobito korisnim za razvoj psihologije likova mojih uloga. Uvijek mogu pronaći emociju koja me povezuje s tim likom čak i ako je lik potpuno drugačiji od mene. Uzmimo za primjer lik Abigaille: na kraju, ona nije toliko drugačija od mnogih od nas. Mislim da svi imamo mračnu stranu, ali obično ne dopuštamo tom dijelu sebe da diktira naše misli ili ponašanje, jer bi to bilo protiv naše savjesti i morala. Velika razlika ovdje je u tome što Abigaille nije osoba koja reflektira sebe i njezina bol, njezin strah, njezin bijes, njezine ‘negativne’ emocije preuzimaju je i potpuno se utapa u svojoj drami, što je dovodi do ludila, uništavajući sebe i druge. Dala sam joj djetinjstvo, dala sam joj traume. Dala sam joj toliko razloga da postane okrutna žena kakva je postala. I tada je bila spremna za izvođenje, jer je postala dio mene. Ili sam ja postala dio nje, ne znam.“

Redatelj ove operne produkcije je Giancarlo del Monaco, s kojim je Gabriëlle Mouhlen već radila. Kaže da se divi njegovu radu:

„Posljednjih godina radila sam s njim u ‘Turandotu’ i dvije različite produkcije ‘Tosce’ i mislim da su sve bile remek-djela. Potpuno sam uvjerena da će i ovaj ‘Nabucco’ postići veliki uspjeh. Puno sam naučila od njega. Moja Tosca uvijek će imati malo Del Monaca u sebi. Mislim da veliki operni redatelji uvijek ostavljaju trag na vašim opernim likovima. I da, zanimljivo je raditi i s drugim velikim redateljima, jer se tako vaši likovi nikada neće prestati razvijati.“

Iva Hraste Sočo, intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nakon Zagreba, Gabriëlle Mouhlen počinje pripremati svoju sljedeću ulogu – Lady Macbeth, jednu od njezinih najdražih, te Wagnerov debi zbog kojeg je jako uzbuđena – Sentu u ‘’Letećem Holandezu’’. Vrlo tražena hrvatska operna pjevačica Kristina Kolar također ima dosta iskustva s ulogom Abigaille. Pjevala ju je u šest različitih produkcija – u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Češkoj, a svaka sljedeća, pa tako i ova zagrebačka donosi, kaže, nova iskustva i u njoj izaziva radost i strahopoštovanje prema liku i operi u cijelosti:

„Specifičnost ove uloge je u tome što osim velikog opsega i pokretljivosti glasa, zahtijeva ogromnu koncentraciju i vrhunsku formu. Ako su ti uvjeti zadovoljeni, započinje se s višemjesečnim studioznim radom koji podrazumijeva učenje nota, izrađivanje fraza i svakodnevnu vježbu, do trenutka kada nam note ne zaokupljaju potpunu pažnju, nego se počinjemo prepuštati liku i scenskoj igri koja ga nadograđuje. Na režijske probe se dolazi spreman, a s dirigentom se izrađuju finese. U ovom slučaju je to maestro Morandi, za kojeg mogu reći da je veliki majstor svog zanata i u svakoj frazi orkestra čujemo pravi talijanski stil u koji uranjamo svojim instrumentom i tu se stvara čarolija zajedničkog muziciranja. Ne postoji za pjevača ništa ljepše nego kad pred sobom ima dirigenta s odlično izbalansiranim orkestrom s kojim se osjeća sigurno i pod kontrolom, pa se možemo potpuno prepustiti.“

S obzirom na to da ima iskustva s izvođenjem predstava u Hrvatskoj i izvan države, kaže da se forma izražavanja redatelja vani i u nas stalno mijenja. U operi je sinopsis određen, radnja također, dakle u libretu sve piše:

„Što se tiče kostima i scenografije, određene su razdobljem na koje se libreto odnosi i u odnosu na vrijeme u kojem su nastale. Dogodilo mi se, primjerice, u Njemačkoj da je redatelj zamislio incestuozni odnos između kćeri Abigaille i njenog oca Nabucca, koji nema veze s pričom, a prema mojemu mišljenju ni sa zdravom pameću. Ne moram vam reći koliko je gadljivo raditi u takvoj produkciji. Mislim da je u pitanju omalovažavanje, skrnavljenje skladatelja i libreta. Uvijek sam na strani tradicionalnog, ali nisam protiv modernizacije opere u određenom smislu i s ukusom, dapače. Ipak, ne volim kada se redatelji postavljaju iznad savršene forme i djela u koje je netko utkao svoje znanje i život. Izražavanje svoje ideje mora biti vjerodostojno uz poštovanje nekih zadatosti.“

Kristina Kolar prvi put surađuje s redateljem Giancarlom del Monacom. Sviđa joj se, ističe, njegov koncept minimalističke kretnje, koncentracije u emotivnom smislu i monumentalne scenografije u koju je uklopio cijelu priču: „Na probama smo imali sreće slušati i o nekim povijesnim činjenicama vezanima uz povijest Italije, koja nam je dala uvid u koncept i ideje redatelja koji je postavio vrlo visoke kriterije u našu izvedbu i samim tim podigao kvalitetu rada na viši nivo.“

Ljubomir Puškarić prvak je zagrebačke Opere koji je imao iskustva s operom ‘’Nabucco’’, ali mu je ovo debi u naslovnoj ulozi. Za nju se pripremao, opisao je, na uobičajen način koji zahtijeva uloga poput ove, a to znači minimalno šest mjeseci pripreme:

„Izazova je bilo mnogo jer je uloga zahtjevna i pjevački i dramaturški, a k tome trebalo je uklopiti koncepciju redatelja koja je što se moje uloge tiče izrazito zahtjevna jer u 3. i 4. činu opere praktički ne odlazim s pozornice do samoga kraja. Inače, između zahtjevnog dueta s Abigaille i scene s arijom Nabucca postoji prostor za odmor pjevača koji tumači naslovnu ulogu, no Del Monaco je odlučio da će u ovoj produkciji Nabucco, iako ne pjeva, na pozornici proživljavati radnju. Pjevati takvu ulogu prvi put uz koncepciju koja ne omogućuje odmor tamo gdje bi trebao biti svakako mi je najveći izazov u ovom trenutku, a vjerujem da bi bio i pjevačima koji su ovu ulogu mnogo puta otpjevali. Teško je izdvojiti nešto na što sam stavio fokus, uloga je toliko zahtjevna da se moram maksimalno fokusirati na sve, a ne samo na jedan dio uloge. Od pjevanja do dramaturškog vođenja lika od početka do kraja uz sve psihološke promjene – od tiranina do zdravstveno i mentalno nesposobnog zatvorenika koji kroz kajanje upoznaje Boga, mijenja karakter te na kraju poziva na mir. Dug je to put koji je nužno pokazati publici u relativno kratkom vremenu.“

Četvero opernih solista ugodno se i opušteno osjeća u zagrebačkoj Operi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže Puškarić, nova sezona HNK u Zagrebu je ambiciozna, raznolika i bogata. Što se Opere tiče, kaže da se proteklih godina nije znalo iskoristiti sve potencijale koje ansambl ima:

„A što ima vidjelo se na Gala koncertu u rujnu na kojem smo uz maestra Repušića i tenora Piotra Beczalu stvorili večer za koju mnogi tvrde da se desetljećima nije doživjela u HNK. Vjerujem da ćemo i s novom produkcijom ‘Nabucca’, koju će voditi naše počasni šef dirigent Pier Giorgio Morandi, nastaviti istim putem. Optimizam se vratio, prodisali smo jer vidimo da su pred nama zanimljivi operni naslovi, odlični dirigenti koji su jamci kvalitete. To je vrlo isplativa investicija jer jedna osoba iz kolektiva koji broji 160 ljudi izvlači ono najbolje iz nas, a kada je tako publika to jasno prepoznaje, dok mi izvođači to, naravno, osjećamo.“

A dobru atmosferu Operu HNK u Zagrebu osjeća i bugarski bariton Kiril Manolov koji se u zagrebački HNK i Hrvatsku vraća nakon deset godina. Kako kaže, puno je puta pjevao ulogu Nabucca, u Bugarskoj, Ukrajini, Španjolskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, Italiji, Japanu:

„Svaka od tih produkcija, koliko god se radilo o istoj ulozi, bila je posve drugačija. Tako je slučaj i sada, u Zagrebu. Razlika je u interpretaciji, scenskoj atmosferi. ‘Nabucco’ je takva klasična opera da se ne bi smjela kvariti nekim modernim uprizorenjima, iako nemam ništa protiv modernizacije. Maestro Morandi je fantastičan, to je neizmjerno važno, imati sjajne suradnike oko sebe, ljude od kojih možete učiti. Naša profesija je takva da svakom produkcijom, svakom izvedbom, nešto naučiš. To je velika stvar.“

Manolov se prisjetio kada se zaljubio u operu. Kaže da je još kao dječak shvatio, i on i njemu bliski ljudi, da ima izvanredan glas, da talent itekako ima:

„Nitko u mojoj obitelji nije bio umjetnik, ja sam jedini luđak, svi drugi su normalni! Muzikalan sam bio, pjevao sam stalno i pjevao sam lijepo. Moj je otac želio da se bavim slikarstvom, pa je bio sretan što imam talent za neku vrstu umjetnosti, glazbenu, ne likovnu, ali svejedno je bio presretan. No operom sam se počeo baviti jako kasno, sa 17 godina, ali sve je to kod mene išlo brzo, svladao sam studij bez većih teškoća i već s 22 sam debitirao. Osjećaj na sceni je magičan. Ne mogu to riječima opisati, to se mora osjetiti. To nije samo za vrijeme predstave, već su to probe, sam odlazak na probe, boravak u kazalištu. Ti i tvoj glas, pa to je čarolija.“

Manolov je pojasnio zašto smatra da je opera i dalje popularna umjetnost. U njoj su sadržane jake emocije – ljubav, strast, ljubomora, pohlepa. I zato, kaže, nikad neće nestati, nikad neće izgubiti svoju čar:

„U operi se pričaju priče koje su svevremenske, koje su iste za sve ljude na svijetu. Toliko se povežeš s muzikom, posebno to lijepo rade Verdi, Puccini, Wagner. Meni kao izvođaču najvažniji u tom procesu je naravno, glas. Ako ‘uđeš’ samo kroz emociju, to ne završi dobro. Zato je dobro najprije utrenirati glas. Velika stvar za izvođača opere je to što nijedna izvedba nije ista, nijedan nastup nije isti, toliko ovisi o glazbi koja se izvodi uživo, o mojoj energiji, energiji drugih izvođača.“

Manolov se slaže da klasična glazba i opera mogu biti itekako zabavne, zanimljive, da se to ne smije prestati pokazivati mladima. Kako kaže, Verdi opere nije pisao za visoko društvo, za elitu, on je opere pisao za narod:

„Nakon Drugog svjetskog rata krenula je ekspanzija opere, operni pjevači i pjevačice dobivali su enorman novac, enorman. Nije bilo nekog posebnog razloga za to, ali je tako bilo. U Njemačkoj je to bilo nešto drugačije, ali važno je reći da se u Njemačkoj uvijek operom pokušavalo doći do mladih, do buduće publike. Kod nas na Balkanu je to na nižoj razini, ali opera može biti zabavna, može biti užitak. Pogledajte ‘Seviljskog brijača’ ili ‘Don Pascualea’, pa to je zabavno. Mora se djecu odgajati, još u vrtiću ih voditi na operne predstave prilagođene djeci.“