U zagrebačkom MSU-u od 30. siječnja do 14. lipnja bit će otvorena izložba „Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma”, a autori izložbe su Simon Bogojević Narath, Vesna Meštrić i Snježana Pintarić. Povijesti Zagreb filma pripada i međunarodno zapažen fenomen Zagrebačke škole crtanog filma, osnovane 1956., i više od 500 nagrada među kojima se ističe Oscar za najbolji animirani film koji je 1962. dobio Dušan Vukotić za film „Surogat”. Osim toga, za Oscara su bili nominirani filmovi „Igra” Dušana Vukotića, „Tup-tup” Nedjeljka Dragića i „Lutka snova” Boba Godfreya i Zlatka Grgića. Na izložbi će biti predstavljeno više od 200 filmova slavnih autora Zagrebačke škole crtanog filma, vrijedna arhivska građa Zagreb filma, Hrvatskoga državnog arhiva i privatnih zbirki. To su crteži, skice, celovi i autentični predmeti koji će biti stavljeni u kontekst vremena u kojem su nastajali i povezani s umjetničkim radovima iz zbirki Muzeja suvremene umjetnosti i drugih muzeja. Prva generacija autora čija su imena važna za povijest Zagrebačke škole crtanog filma bili su Dušan Vukotić, Nikola Kostelac, Vatroslav Mimica i Vladimir Kristl, a ubrzo su se priključili Borivoj Dovniković Bordo, Boris Kolar, Ivo Vrbanić, Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Zvonimir Lončarić, Vladimir Jutriša, Aleksandar Marks, Branko Ranitović, Pavao Štalter, Dragutin Vunak, Nedeljko Dragić, Ante Zaninović, Zdenko Gašparović i Milan Blažeković.

Autor koji može svjedočiti o povijesti Zagrebačke škole crtanog filma i hrvatske animacije općenito je Borivoj Dovniković, čiji je rad također zastupljen na izložbi. On je filmski redatelj, animator, karikaturist, ilustrator i grafički dizajner koji slavi sedam desetljeća karijere. Rođen je u Osijeku 1939. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, ali ju je brzo napustio jer se posvetio karikaturi u tjedniku Kerempuh i pokretanju animiranog filma u toj redakciji. Sudjelovao je u pokretanju Duga filma, prvog hrvatskog i jugoslavenskog poduzeća za proizvodnju crtanog filma. Dovniković, Walter Neugebauer i Vladimir Delač pioniri su našeg animiranog filma koji su uveli u animaciju i Dušana Vukotića, Vladimira Kristla, Nikolu Kostelca, Zlatka Grgića, Vladimira Jutrišu i Aleksandra Marksa. Dovniković je primio zaista velik broj domaćih i međunarodnih nagrada, a ističu se Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, nagrada za životno djelo Animafesta, nagrada Zlatni Oktavijan za životno djelo Hrvatskih filmskih kritičara, Grb grada Osijeka za životno djelo na području kulture i nagrada Andrija Maurović za životno djelo na području hrvatskog stripa. Dobio je nagradu za životno djelo u području animacije u Trevisu povodom stogodišnjice svjetske kinematografije, a njegov film “Znatiželja” na Festivalu u Annecyju uvršten je među 84 najbolja animirana filma u povijesti.

Interes Borivoja Dovnikovića za crtež počeo je u najranijoj dobi. Kako kaže, ima olovku u ruci od četvrte godine i ne odvaja se od nje. Odgajao ga je otac, majka mu je rano umrla, bio je i u domu za djecu i kaže da mu je umjetnički izričaj svakako pomogao još u djetinjstvu.

“Sav omotni papir koji je dolazio iz trgovina bio je namijenjen meni jer se na njemu izvrsno crtalo, bio je kvalitetniji nego danas. Crtao sam po cijele dane. Bio sam dijete s kojim moji nisu imali problema. Slabo sam izlazio s djecom, morali su me tjerati da se idem igrati. Svi su znali da ću biti crtač. Strip mi je još tada bio veliki izvor inspiracije. U kasnim tridesetim godinama prošlog stoljeća u Europi i Jugoslaviji bilo je zlatno doba stripa. No nije bilo jednostavno kupovati stripove u nastavcima pa su prijatelji kupovali novine kad je tko imao novca, a zatim smo ih čitali zajednički u nekom kutu dvorišta. Imao sam sreću što me otac podržavao u toj mojoj ljubavi prema crtanju. Čak je ponio i dobar dio mojih crteža kad smo bježali iz NDH u okupiranu Srbiju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tamo sam završio i tadašnju nižu gimnaziju.”

Po dolasku u Zagreb 1949. prvo je otišao, priča, kod Borisa Jankovića, čuvenog sportskog novinara i enigmata, u redakciju enigmatskog lista jer je već prije toga slao svoje radove iz Osijeka. Savjetovao mu je da se kao crtač obrati Fadilu Hadžiću koji je u satiričkom tjedniku Kerempuh okupljao crtače-karikaturiste. Već sutradan otišao je, kaže, sa svojim crtežima uredniku Hadžiću i nakon mjesec dana bio stalno zaposlen u društvu Reisingera, Kušanića, Mucavca, Pala i „genijalnog prijeratnog crtača stripa, moga idola Waltera Neugebauera”

„Poslije dva mjeseca Fadil Hadžić i Walter Neugebauer ponudili su mi da se pridružim avanturi pokretanja crtanog filma koji se tada, po našim saznanjima, proizvodio jedino u Americi, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj. Rijetko tko je vjerovao u naš uspjeh, čak su se i kolege u redakciji šalili da se ‘igramo Disneya’. Početni entuzijazam poslije nekoliko mjeseci zamijenio je zamor jer animacija nije lak posao, posebno u doba kad nije bilo kompjutera koji danas dramatično ubrzava posao. Jednom nas je Hadžić okupio i održao govor podrške rekavši: ‘Vaša će imena zlatnim slovim biti zapisana u povijest naše kinematografije!’. Kada je nakon godinu dana film ‘Veliki miting’ bio završen, vlasti su nam odmah osigurale osnivanje posebnog poduzeća za proizvodnju crtanog filma koje smo nazvali Duga film. Na veliku žalost javnosti, Duga film je morao biti ugašen zbog teške krize u kojoj se našla država nakon okretanja leđa SSSR-u. U toj situaciji crtani film bio je neodrživ luksuz.”

Nakon što se ugasila Duga, Bordo se s nekim kolegama prebacio u redakcije koje su naveliko počele izdavati stripove. Zemlja je, kaže, bila gladna stripa. Potom su Vukotić i Kostelac, u Kostelčevu stanu u Teslinoj, nastavili ono što je bilo prekinuto kada je ukinut Duga film. „Inače, mi u Duga filmu nismo imali školu s nastavnim planom, to je bio sistem majstorskih radionica u kojoj se malo govorilo, a više crtalo i gledalo razne crtane filmove”, ističe Borivoj Dovniković.

Što se tiče njegova odnosa s nekim kolegama, najviše je radio s Dušanom Vukotićem, prijateljem i kumom:

„O filmu smo razgovarali i izvan Studija jer smo se uglavnom zajedno hranili i provodili slobodno vrijeme. Kao ličnost, krasile su ga temeljitost, beskrajna marljivost i ljubav prema filmu. To su osnovne značajke animatora. Kristl je bio genije, sa svim vrlinama i grijesima takvog umjetnika. Bio je egocentrik, poštovao je samo svoje stavove, a na taj je način i stvarao svoja umjetnička djela koja su uvrštena u vrhunska djela svjetske animacije. Mimica je u animaciju došao iz igranog filma. Kao i drugi naši umjetnici, nije odolio izazovu nove umjetnosti pa je s crtačem Marksom i animatorom Jutrišom realizirao neke od temeljnih filmova Zagrebačke škole. Za njega je animacija bila oživljena književnost i slikarstvo, a za Boureka živo slikarstvo i kiparstvo, a za mene oživljena karikatura i strip i sve to oplemenjeno zvukom. Meni je kod traženja nove ideje bilo prioritetno naći ljudsku istinu s kojom ću se igrati alatima animacije. Pri tome nastojim svojom pričom zabaviti gledatelja i nešto mu reći.”

S Nedjeljkom Dragićem, još jednim značajnim karikaturistom, strip-crtačem i grafičkim dizajnerom, najviše se družio i putovao po svijetu. Neće zaboraviti njihovo sudjelovanje na Teheranskom filmskom festivalu, na kojem su se predstavili 1974. crtanim filmovima. Na kraju su trebali biti na prijemu carice Farah Dibe, pokroviteljice festivala, ali je tog dana neočekivano pao snijeg i promočio Dragićeve niske cipele pa je iz solidarnosti i Dovniković odustao od odlaska na carsko primanje. „Inače, naši filmovi bili su zapaženi na festivalu, a Jugoslavija je bila cijenjena u trećem svijetu. Poslije smo se samo hvalili da smo se mogli rukovati s iranskom caricom.”

Dovniković naglašava da je razlika između statusa današnje novinske karikature i karikature iz vremena kada je počeo karijeru jako velika.

“Do sredine pedesetih godina mi karikaturisti bili smo zaposleni u tjedniku Kerempuh s mjesečnim plaćama i socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. Već krajem pedesetih godina prošlog stoljeća novinska karikatura počela je gubiti značaj. Tjedni humoristički listovi gasili su se u cijeloj Europi i nisam primijetio da su stručnjaci tražili razloge tome. I čuveni engleski humoristički časopis Punch pretvorio se u zabavni tjednik u kojem je karikatura samo dio sadržaja. Zagrebački Kerempuh u jednom je trenutku prešao od tradicionalnog tjednika u dio dnevnika Vjesnik. Profesionalni karikaturisti izgubili su mjesečna namještenja – dnevni listovi uzeli su po jednog svog kućnog karikaturista. Poslije se pojavila mjesečna revija Kerempuh, ali to više nije bila nekadašnja karikatura koja je pratila svakodnevni život u svim vidovima. Dio karikaturista, među kojima sam bio i ja, prešao je u crtani film koji je 1951. godine u Duga filmu ponudio likovnjacima novo područje stvaralaštva.”

Kako je bilo u socijalizmu, a kako je u kapitalizmu?

“Danas kod nas u kapitalizmu postoji nekoliko stalnih satiričnih karikaturista, dok ostali karikaturisti svoja djela stvaraju kao amateri. S druge strane, u svojoj suštini karikatura je doživjela svoju pravu narav – slobodu izražavanja. Nema ograničenja u izboru cilja i granice satire, iako je i to ovisno o vlasniku lista. Nekada smo u socijalizmu znali za ograničenja: nije se smjelo napadati ili ismijavati političke rukovoditelje i društveni sistem. Meni nijedan urednik nikada nije vratio nijednu moju karikaturu. A Ico Voljevica povjerio mi se devedesetih godina i rekao da mu od deset ponuđenih ‘Grga’ urednik četiri vraća. To, naravno, nije novinarski obrazac, ali je činjenica da se takve stvari događaju. Meni Stipe Šuvar nikada nije odbio gotovu karikaturu za svoj mjesečnik.”

Je li uspio živjeti od karikature i animacije, radi li i danas ?

“Nekada sam od karikature, zatim od stripa i animiranog filma, živio dostojanstveno. Sasvim slučajno u mirovinu sam otišao u trenutku nestanka Jugoslavije. U samostalnoj Hrvatskoj nastavio sam živjeti s nevelikom mirovinom slobodnog umjetnika. Vlada mi s obzirom na moje zasluge daje izvjestan mjesečni dodatak, na čemu zahvaljujem. Od 1991. godine, nažalost, nisam više tražen u zagrebačkoj štampi. Jedino mi je Igor Mandić objavljivao karikature dok je kratko vrijeme bio glavni urednik Vjesnika. A onda sam dobio zadnju stranicu Šuvarove Hrvatske ljevice. Razumije se, ja sam nastavio objavljivati karikature u manjinskim glasilima. Tako danas imam redovnu karikaturu u tjedniku Novosti i serijski strip u riječkom dječjem mjesečniku Bijela pčela. Kažu, u što baš ne vjerujem, da sam u svojoj devedesetoj godini najstariji aktivni karikaturist u svijetu. Animiranim filmom više se ne bavim. Iako je digitalna animacija daleko lakša od klasične, animiranje kao minuciozni rad nije za stare ljude. Više ne crtam animirane filmove, sad samo pišem o njima.”

Prvi međunarodni uspjeh zagrebačkih autora dogodio se je na filmskom festivalu u Cannesu 1958., gdje su prikazani filmovi Nikole Kostelca “Na livadi” i “Premijera”, Vatroslava Mimice “Samac” i “Strašilo” i Dušana Vukotića “Čarobni zvuci”, “Abra kadabra” i “Cowboy Jimmie”.

Vesna Meštrić, jedna od autorica izložbe „Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma”, naglasila je još jednom da je Borivoj Dovniković svakako dio povijesti Zagrebačke škole crtanog filma.

“Inovativni postupci animacije, reducirani crtež i prije svega uvjerenje da animacija nije imitacija vanjskog svijeta, oduševili su na festivalu u Cannesu francuske povjesničare filma. Vinko Brešan jednom je istaknuo da o kvaliteti i značaju crtanih filmova govori činjenica kako je upravo stil, odnosno pravac u području animiranog filma, a onda i srodnih područja, imenovan pojmom Zagrebačka škola crtanog filma. Ono što je jedna od glavnih karakteristika autora Zagrebačke škole crtanog filma je raznolikost stilova. U tom smislu Dovnikovićevi filmovi uglavnom su kratkih formi, karakterističnog reduciranog crteža, a tematski su posvećeni problemima običnog čovjeka. Izvrstan je crtač i karikaturist kao i svi drugi autori Zagrebačke škole”, zaključila je Vesna Meštrić.