Često se u životu nalazimo u teškim dilemama kod bitnih odluka. I nikad ne znamo kako bi bilo da smo drugačije odlučili. Kod onih loših logično razbijamo glavu „zašto, o zašto sam…“. Međutim, ljudska priroda je takva pa i kod onih dobrih ide „je li moglo biti bolje“. Ništa drugačije nije ni na sportskom terenu. Trener nakon dolaska ima nekakav plan. Uigrava momčad mjesecima i onda gleda rezultate svog rada na terenu. Kod Hajduka se plan izjalovio vrlo brzo.

Igrači nisu prihvatili Lekinu ideju sustava 3-5-2 pa je i on pametno odustao. Dugo se držao u dilemi, vagao, pritiskao, ali je na kraju strah od potpunog raspada prevladao. Prelazak na 4-2-3-1 bio je logičan, ali isti još uvijek ne sjeda kako treba. Posebno je težak bio igračima u organizaciji napada. Čuj težak. Normalno, onome tko zna, nije. Onome tko je siguran u sebe, nije. Uigranima, nije.

Taman su se Lekine oči malo smanjile nakon dvije utakmice bez primljenog gola i početka početaka dobre igre, kad eto novih problema u obrani. Po dva primljena gola od Šibenika i Istre 1961 u
situacijama koje ne bi trebale biti opasne ponovno zvone na uzbunu. Redom, Fossati se uvukao duboko u obranu, nemarni dueli u završnici šibenske utakmice, Melnjakova i Grgićeva dvojba tko će napasti (uz Lučičevu asistenciju), Borevkovićeva izgubljenost… S druge strane napadački nije bilo loše. Probijali su se bunkeri, brže su kretnje, isplivali su Benrahoui, Pukštas i Mlakar kao nositelji, uz uvijek odličnog Livaju.

I što sad? Dolazi najvažnija utakmica sezone. Hamletovska dilema, prihvatiti stvari takvima kakve jesu ili ih mijenjati. Gorde li sudbe, od svih gdje baš Slaven Belupo. Naravno, Leko neće mijenjati ništa. Točnije, Borevkovića hoće. Mijenjao bi ga i da nije dobio crveni karton. Teško i da će dobiti više priliku.

Trener Hajduka još ne vlada igračima. Preciznije, ne sa svima. Još ima tu prilično svojeglavosti koja na terenu vuče na svoju stranu. Uzrok? Neuigranost. Posložene linije ne dolaze preko noći. Kad igrač osjeti nesigurnost ili razočaranost (ne)postavljanjem drugih, preuzima nepotreban rizik. Ili ne preuzima nikakav. Igra alibi.

Operacija Slaven Belupo praktički je počela s onom prethodnom utakmicom koju je Hajduk u Splitu dobio za stabilizaciju sezone. 1-0. Sporo. Čvrsto. Oprezno. Takva utakmica otvori oči treneru gdje smo igrački (i u igri) najtanji. Istina, tada su i Lekine bile širom otvorene od prethodnih prezentacija pa je i njegov strah vidljiv na terenu.

Zekić jednako tako zna što je Hajduku najveći problem pa je svjesno otvorio mogućnost organizacije igre Ferru i Grgiću. Portugalac je zahvalio nepreciznim dodavanjima, Grgić neviđenom pasivnošću, a obojica dodatno krivim odlukama. Koliko bi igra Hajduka bila prodornija i brža s boljom uigranošću i kvalitetnijim igračima na ovim pozicijama lako je zaključiti analizom pobjede nad Slaven Belupom:

Kriva odluka Melnjaka (neuigranost) – traži Livaju dok je vidljivo bolje rješenje okretanje strane.

Ogroman prazan središnji prostor usporava napad – stalna boljka stopera, potpuno van i daleko od igre, vezni red kasni, preduboko u napadu.

Krive i/ili alibi odluke Grgića uvjetovane neuigranošću i slabom tehničkom kvalitetom. Pas prema Krovinoviću umjesto Benrahouiju ili Pukštasu. Sve ovo prilično usporava napad koji postaje bezopasan, posebno protiv Slaven Belupa.

Ferro dugim (naravno krivim) balunom traži Livaju zbog položaja tijela nezainteresiranog Grgića.

Leko inzistira često na ovoj situaciji kad jedan stoper (Ferro) i zadnji vezni (Grgić) odvuku obranu suparnika na jednu stranu, ali gdje je drugi stoper (Vušković)… predaleko i sve to propada jer dok se okrene strana s njim povučenim obrana se presloži.

Nezainteresirani Grgić svjestan svog nedovoljnog znanja (ali vjerojatno i s Lekinim naputkom da je osigurač u igri). Rezultat: neprecizno dodavanje Ferra, kontranapad Slaven Belupa.

Spor balun Ferra, Mikanović ukupan, Slavenov igrač oduzima balun i kreće u opasan kontranapad. Očajna odluka s obzirom na udaljenost i brojčanu inferiornost u tom segmentu.

Potpuno nezainteresirani Grgić po tko zna koji put. Toliko je bezopasan da ga nitko ne treba čuvati, stvara problem Krovinoviću, a iza sebe ima široko polje prostora.

Melnjak traži Livaju među 6 igrača umjesto da se Grgić nudi u prazan prostor.

Ferro ponovno griješi u dodavanju, Grgić nezainteresiran. Balun ide u gust prostor umjesto brze izmjene strana i povoljnije pozicije.

Pogađate, Ferro s balunom, Grgić nezainteresiran, Mikanović drži crtu, u međuliniji prazno. Mlakar može prići, Mikanović može koji put uzeti malo prostora u sredini radi raznovrsnosti napada. Pukštas i Benarhoui su vezali na sebe priličan broj igrača, ali nema tko iskoristiti. Ovako, ostaje prilično monotono i sporo. Balun je išao na crtu Mikanoviću.

Samo 4 minute kasnije Mlakar dolazi kako treba u međuliniju, ali Ferro kao i uvijek ima svoj već odavno zamišljen plan, ide u prodor i odigrava na krilo Mikanoviću.

Ferro ima odlično postavljenog Krovinovića, ima konzervativno Mikanovića, ali on ide dijagonalom tražiti Melnjaka. Naravno, šalje balun u aut.

I tako, gomila napada propada. Jedan za drugim. Iz straha se odigrava nešto unaprijed zamišljeno. Grgić je kao čunj, ostali čak gube volju dolaziti na pozicije.

Hoće li Hajduk danas biti bolji, osloboditi se ovih kočnica? Teško. Ulog je još veći, noge teže, a Slaven Belupo rasterećen.

Istra 1961 je opalila još jednu šamarčinu koja odzvanja i poziva na novi oprez uz nadi da će Livaja nešto sam riješiti. Iako, nije ovo samo Lekin oprez. Veliki udio ima u tehničkoj i taktičkoj (ne)kvaliteti igrača. Boje se greške. U strahu su većini velike oči. Jasno je iz svega zašto Livaji nikad nisu.

Kako god, treba dobiti na bilo kakav način.

Renato Čupić