U zagrebačkoj galeriji Kranjčar na Kaptolu, u četvrtak je otvorena nova izložba iz ciklusa „Mentalni sklop – sljedbenik / mentor“ koja je posvećena sjećanju na kustosicu i povjesničarku umjetnosti Marinu Viculin. Od devedesetih godina 20. stoljeća pa sve do svojeg preranog odlaska 2015. godine, Marina je s posebnim fokusom pratila mlade i mlađe hrvatske fotografe, uočavajući među njima objektivno talentirane pojedince kojima je radila niz izložbi i pisala tekstove u različitim stručnim publikacijama i novinama za kulturu. Imala je kao kustosica senzibilitet za malo drugačije fotografije koje su se zapravo vrlo često teorijski naslanjale na temu opće i individualne krize ili katarze u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika koja može biti fizička, emotivna, psihološka, egzistencijalna, duhovna ili vezana uz krizu umjetnikova identiteta.

Tako je ovoga puta u galeriji Kranjčar kustos Mladen Lučić, Marinin bliski prijatelj i kolega, na izložbi i u razgovoru s umjetnicima ugostio neke fotografe koji su kontinuirano surađivali s Marinom Viculin, poput Borisa Cvjetanovića, Petra Dapca, Stanka Hercega, Darka Bavoljaka, Ivana Faktora, Josipa Klarice, Igora Kuduza, Ane Opalić, Marka Ercegovića, Ivana Posavca, Mije Vesovića, Jelene Blagović, Silvestra Kolbasa, Jasenka Rasola, Maje Moro, Darija Petkovića, Davora Sanvincentija, Svena Stilinovića, Sandre Vitaljić te prikazao dokumentarni film Marine Viculin s Nikom Radić i Mejrom Mujičić iz 2012. o otoku Zlarinu.

U deplijanu izložbe fotografi su predstavljeni isječcima tekstova Marine Viculin, u kojima se isprepliće Marinino (auto)refleksivno razmišljanje o svojstvima fotografije, ali i drugim estetskim temama, poput ljepote, protjecanja vremena i djelovanju prolaznosti na umjetnika i kustosa, prirodi, iskrenosti u umjetnosti, bilježenju umjetničko-fotografskog dnevnika. „Jedino posredstvom kamere možemo pogledati mjesto iz kojega izlazi naš vlastiti pogled. Jedino tako možemo saznati više o svojim vlastitim pobudama … Je li fotografija način spoznaje? Da li bilježenjem slike spoznajemo svijet? Je li moguće da ga snimanjem spoznajemo na onoj razini koja je na pola puta između racionalnoga i tjelesnoga? Postoji li razumijevanje okom koje je nepretočivo u riječi ili u najboljem slučaju riječima iskazan sadržaj nikada ne prekriva u potpunosti spoznaju izrečenu slikom? Postoji razina bilježenja koja je sigurno ključna funkcija slike, jedan bitno drugačiji sustav negoli je to sustav jezika, riječi i sintakse. No prije bilježenja stoji spoznavanje. Pitanje je koliko je snimanje, ne gledanje kao njegov pandan već bilježenje kamerom, samo po sebi, bez obzira na rezultate, bez obzira na zapisano, koliko je ono samo po sebi spoznajni proces“ (iz Marininih zapisa o fotografiji).

Mladen Lučić u pratećem tekstu izložbe navodi kako je Marina Viculin „svakako trajno zadužila hrvatsku fotografsku scenu svojim predanim radom na afrmaciji medija i time promijenila pogled na fotografju u općoj društvenoj percepciji, te se bez imalo pretjerivanja može reći da je Marina, nakon duže šutnje likovne kritike, vratila fotografju na mjesto koje joj i pripada. Marina je jednostavno s umjetnosti živjela, a fotografji je iskreno i nesebično sebe davala. Brojne izložbe, od kojih svakako treba spomenuti velike monografske (Marija Braut, Nenad Gattin, Ivan Posavec, Josip Klarica, Mio Vesović, Pero Dabac, Ivan Faktor) te manje, studijske, iz serije Snapshot, koje su predstavljale uglavnom mlađe fotografe, zauvijek će uz njezine tekstove, koji posjeduju izuzetno profnjenu poetsku notu, knjige i brojne kataloge ostati testamentom njenog predanog rada i ljubavi“. Izložba je otvorena do 29. svibnja.