Benediktinke sv. Margarite zaslužne su što se čipkarstvo proširilo Pagom, a paška čipka postala hrvatsko bijelo zlato, ali one već stoljećima čuvaju i tradiciju izrade koludraških srednjovjekovnih specijaliteta, kolacića i koludraške štrike s oznakom ‘Hrvatski otočni proizvod’, rafijola, pandešpanja, Badešina torte i baškotina, o čemu govori sestra Nada

Kad koludrice samostana benediktinki sv. Margarite peku baškotin, miriše cijela ulica, a Paškinje i Pažani svakodnevno navraćaju pred vrata samostana kako bi provjerili ima li mirišljavog prepečenca. U to se uvjerila i ekipa Gastro&Winea, koja je prilikom posjeta samostanu u gradu Pagu razgovarala s jednom od osam časnih sestara koje borave unutar zidina tog prekrasnog zdanja. Posjetitelji mogu ući samo u prostor gdje se prodaje baškotin. U tom prostoru postoji zvono i pokretni kružni drveni ormarić kroz koji se obavlja prodaja. Kad pozvonite, s druge strane ormarića dolazi časna cesta, otvara ormarić i daje vam željeni proizvod. Ostatak samostana zatvoren je za javnost i tu u molitvi žive i rade koludrice.

Redovnice samostana benediktinki sv. Margarite stoljećima su radile s građanima Paga i razvijale vrlo bogatu i raznoliku djelatnost. Zajednica sestara benediktinki u Pagu postoji neprekidno od 1318. godine, a samostan je kroz povijest bio prepoznatljiv i aktivan dio života Paga, što se očitovalo na različite načine. Benediktinke Sv. Margarite bile su prve učiteljice u gradu, 1579. godine osnovale su prvu školu za djevojke u kojoj su ih “poučavale u čitanju, pisanju, kršćanskom odgoju i šivanju čipke”. Nakon toga otvorile su žensku školu sa stručnim učiteljicama koje su žene i djevojke posebno podučavale šivanju čipke. Time su benediktinke sv. Margarite postale zaslužne što se čipkarstvo proširilo Pagom i postalo važan izvor zarade mnogih paških obitelji, a paška čipka postala je hrvatsko bijelo zlato. Danas se paška čipka nalazi u Registru zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, UNESCO ju je uvrstio na popis nematerijalne kulturne baštine, a od iduće godine bit će moguće pašku čipku zaštiti od krivotvorenja oznakom zemljopisnog podrijetla i na europskoj razini. Osim čipkarstva, paške koludrice, što je primorski naziv za kaluđerice ili monahinje, stoljećima se bave izradom raznih slastica. Ta je tradicija nastavljena te se i danas u samostanu benediktinki svete Margarite peku koludraški srednjovjekovni specijaliteti. Kolacić i koludraška štrika nose oznaku “Hrvatski otočni proizvod”, a peku se i rafijoli, pandešpanj i Badešina torta. No najstarija je slastica, koju pripremaju po originalnoj samostanskoj recepturi staroj više od 300 godina, paški baškotin – tvrdi slatki prepečenac koji nosi oznaku “Izvorno Hrvatsko” i “Hrvatski otočni proizvod”. Koludraški srednjovjekovni specijaliteti prepoznatljivi su i osebujni po vrhunskoj kvaliteti, rade se u malim serijama i isključivo manualno. Iako ga se smatra lokalnom delicijom, ima puno širi značaj jer je pridonio izgradnji kulturnog i društvenog identiteta otoka Paga. Baškotinima se dočekivalo goste, posluživao se u posebnim prilikama uz bijelu kavu, u šalici sa zlatnim rubom. Baškotin je bio i ostao nezaobilazni dio slavljeničke i svečane obiteljske trpeze, prikladan i lijep poklon dragim ljudima i nadasve ukusan zalogaj.

 “Malo nas je tako da trenutno pečemo samo baškotin. Za to što je baškotin sačuvan u svom izvornom obliku zaslužne su sestre iz našeg samostana i to nitko drugi ne radi, samo mi. Neki su pokušavali, ali im nije išlo pa misle da imamo neki tajni recept, no to nije istina. U taj sastav idu brašno, ulje, šećer i kvasac. Je li u pitanju molitva koja baškotin čini posebnim, sigurno da jest. U prisustvu Boga sve je slatko i fino, kad je on tu sve je lakše i drugačije. Baškotin zahtijeva težak i naporan rad, u velikoj vrućini, a ljeti posebno. Sve moramo okretati prstima, paziti da ne zagori i tu su potrebne velika spretnost i koncentracija. Baškotin se prvo mora zamijesiti, zatim izrezati na štapiće dužine 20 centimetara, a kad oni narastu, stavlja ih se na pečenje. Kad se ispeku, idu na kuhanje, zatim se odvajaju i stavljaju na sušenje. Nekada su sestre sve radile potpuno ručno, mijesile su u koritima i pekle na drva. Baš su se mučile, to je bio veliki kamin i to su bile velike cjepanice i bilo je baš naporno. Sad imamo struju pa je isto teško”, govori kroz smijeh za Gastro&Wine sestra Nada.

‘Baškotin zahtijeva težak i naporan rad, u velikoj vrućini, a ljeti posebno. Sve moramo okretati prstima, paziti da ne zagori, treba velika spretnost’

Samostan benediktinki svete Margarite zaslužan je i za hrvatsko bijelo zlato, za pašku čipku, dodaje sestra Nada.

“Paška čipka nastala je u našem samostanu, to je bilo interesantno jer u to doba nije bilo ženske škole. Samo su dječaci išli u školu dok djevojčice nisu, čak ni u Europi. Jedino je u Pagu postojala škola za djevojčice, tu su učile pisati i čitati i šivati čipku. I danas u školi postoji jedan predmet gdje se ući šivati paška čipka. Paška čipka je potekla od nas i mi smo je proširili na lokalno stanovništvo. Nekada se ona zvala bijelo zlato jer je toliko vrijedila da se u doba kad je vladala glad mijenjala za maslinovo ulje, brašno ili meso. Čipka je tada imala vrijednost novca. I carica na bečkom dvoru zahtijevala je pašku čipku jer ju je vidjela na jednoj svećeničkoj košulji. Tražila ju je po čitavoj Dalmaciji, a kad ju je kod nas pronašla, nedugo potom na svom je dvoru imala djelatnice koje su s paškom čipkom radile ukrase na haljinama. Velika je stvar što je danas paška čipka jedinstveni proizvod u svijetu i puno nam znači što smo mi ti koju smo je stvorili. To nije kukičanje, već se ona radi iglom i koncem i po tome je specifična. Ona potiče kreativnu inteligenciju i ta se inteligencija vidi u svakoj čipki. Više to nije samo ukras za stol ili zid, već je to meditativan i umjetnički rad i ne postoje dvije iste čipke”, istaknula je sestra Nada.

Za ulazak u samostan i život odvojen od vanjskog svijeta potreban je poziv od Boga. Bez tog poziva ne bi se moglo u jednom zatvorenom prostoru živjeti svakoga dana s istim osobama, pojasnila je sestra Nada. Kako je naglasila, dosta kasno je ušla u Crkvu, a do 35. godine bila je poduzetnica, putovala po cijelom svijetu i imala svoj novac.

“Bez poziva od Gospodina ne može se živjeti takav život, on je specifičan zato što smo 24 sata u jednom prostoru s istim osobama. Tu stvarno mora postojati Duh Sveti koji će nas voditi da ne puknemo. Kad se vani s nekim posvađaš ili ti nešto ne ide, onda odeš popričati s nekim ili nađeš neki drugi ispušni ventil. Mi ovdje to nemamo, imamo jedino Boga kojemu možemo sve to prenijeti, taj dolazak pred Boga osvježi nas i osnaži tako da možemo nastaviti raditi. Molitva i rad su naše geslo, radimo i molimo i to nas spašava. Ako ne vjerujemo u Boga ili je naša vjera slaba, onda se gubimo. Stalno smo u samostanu, ali to nije promašen nego maksimalno ispunjen život jer smo puno više s Bogom. Ako ste vani, vi kao žena morate raditi i uz to obavljati domaćinske poslove i paziti na djecu. A ovdje ako nešto radim, druga sestra nešto drugo radi tako da istovremeno ne radimo više poslova. Ako peglam, mogu se u miru moliti i peglati jer se ne moram brinuti da ručak neće biti gotov. Ovdje je sve usklađeno i harmonično. Normalno je da i između nas ima trzavica, da toga nema, imali bismo jednu učmalu nepitku vodu. Ali svakim danom sve se više upoznajemo, svakoga dana upoznajemo sami sebe i druge i saznajemo tko smo i što smo. To je nešto što pročišćava. Vani stvaraš jednu sliku o sebi i ne želiš biti s onima koji će ti pokazati kakav si, već trčiš za onima koji ti pašu jer ti stalno ugađaju. Ovdje si s onima za koje nisi ni znao da postoje i tako ‘tešemo’ jedna drugu sve dok se ti oblici ne pretvore u dijamante. Krstila sam se s 35 godina, ušla u jednu katakumensku zajednicu i tu dobila poziv. Poziv me iznenadilo jer sam tada imala već 40 godina, nakon toga sam morala proći inicijaciju i s 43 godine ušla sam u samostan. Ovdje sam mirna i spokojna već 23 godine. Trenutno mi je jedini problem da mi ne zagori ručak jer sam ovog tjedna zadužena za kuhinju”, kazala je na kraju razgovora sestra Nada i spremila nam za povratak kući ukusni baškotin.