BIVŠI TITOV SPECIJALNI SAVJETNIK ZA SIGURNOST i jedan od najvažnijih jugoslavenskih obavještajaca nakon 2. svjetskog rata u knjizi ‘General iz Premanture’ između ostalog opisuje i dramatične događaje oko smjene moćnog Aleksandra Rankovića

Na temelju jednog života se zrcali čitavo 20. stoljeće, a general Ivan Mišković je osoba koja je kreirala događaje i uzbudljivo je otvoriti stranice knjige i vidjeti kako je izgledao život iznutra u jugoslavenskim obavještajnim službama.“ Rekao nam je to prilikom upoznavanja s nekadašnjim savjetnikom za sigurnost Josipa Broza Tita, suautor knjige “General iz Premanture”Andrej Bader. On je s 99-godišnjim Miškovićem nekoliko godina radio na knjizi koja opisuje Miškovićev život od 1920. do 1967. godine, dok je u pripremi i nastavak u kojem će biti opisan sukob Ivana Miškovića s Jovankom Broz i njegov odnos s Franjom Tuđmanom nakon raspada Jugoslavije. Za svoje godine izuzetno agilni Mišković za Nacional se prisjetio najvažnijih detalja svog uzbudljivog života, ali je i objasnio zašto je baš u ovom trenutku odlučio objaviti ovu knjigu.

Dok govori, ponekad krajnje oprezno, važući svaku izgovorenu riječ, na trenutke se može osjetiti opasnost koja ga je pratila čitavu njegovu karijeru. Posebno dok je bio oko Tita koji ga je, na zgražanje i nezadovoljstvo mnogih političkih struktura, imenovao, kako se to onda zvalo, specijalnim savjetnikom za bezbjednost. Takva povlaštena pozicija podrazumijevala je veliku moć, ali i odgovornost. Iako on to neće baš tako prikazati, život s Titom i oko Tita bio je vrlo opasan, pogotovo nakon što je odigrao presudnu ulogu u micanju moćnog Aleksandra Rankovića iz političkog života Jugoslavije.

Ivan Mišković Brk rodio se 1920. u Premanturi, a kada je imao godinu dana, obitelj se u bijegu pred talijanskim fašistima preselila u Slavonski Brod u Kraljevini SHS. Kao 15-godišnjak postao je član Saveza komunističke omladine (SKOJ), a uskoro i Komunističke partije Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata s bratom Milanom bio je jedan od organizatora ustanka u Slavoniji, a u partizanima je sudjelovala čitava obitelj – otac, majka i svih šestero djece. Na kraju rata već je bio jedan od glavnih oficira Kontraobavještajne službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a vrhunac karijere započinje 1963., kada je imenovan načelnikom KOS-a. Na toj je funkciji, a po direktnoj Titovoj zapovijedi, 1966. bio glavni sudionik eliminacije Aleksandra Rankovića. Šef KOS-a ostao je do 1971., onda je dvije godine bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost, a 1973., poslije sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i maknut iz Titove blizine i morao je otići na višegodišnje bolovanje. Vratio se u drugoj polovini 70-ih i sve do Titove smrti ostao osoba od najvećeg povjerenja.

U državnoj hijerarhiji važna mjesta zauzimali su i drugi Miškovići – stariji brat Milan bio je ministar unutarnjih poslova SFRJ, a poginuo je 1978. u prometnoj nesreći vozeći se s Ivicom Račanom, koji je preživio poslije višednevne teške kome. Najstariji sin Zoran Mišković punih deset godina bio je na dužnosti generalnog sekretara vlade SFRJ, u vrijeme dok su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković.

NACIONAL: Za sebe kažete kako ste oduvijek bili predodređeni da budete antifašist, jeste li zato odlučili napisati ovu knjigu?

Ovu knjigu napisao je moj život, a moj život je dug i ja već neko vrijeme u sebi nosim želju da napišem svoju životnu priču. U ostvarivanju te želje sprečavale su me razne tegobe, ali sam na kraju uz pomoć svog prijatelja Andreja Badera uspio. Ispričao sam svoju životnu priču koja nije ni malo kratka. To je bio jedan od razloga. Drugi razlog je taj što je moj život vezan uz fašizam i antifašizam, vezan je uz sudbinu mojih roditelja koji su, dok sam još bio dijete, bili protjerani iz Istre u Kraljevinu SHS od fašista samo zato što su bili Hrvati. Tako da sam od malih nogu bio svjedok okrutnosti fašizma te sam rano shvatio da se svaki moralan i pošten čovjek mora boriti protiv takvih zala kao što je fašizam. To je od mene učinilo životnog antifašistu i borca protiv fašizma od rane mladosti.

NACIONAL: Smatrate li da ta borba protiv fašizma traje i danas i je li možda i trenutna situacija u Hrvatskoj jedan od razloga zbog kojih ste napisali knjigu?

To je sigurno jedan o važnijih razloga. Iznijet ću vam samo jedan primjer. Ovdje u Puli, na zidu zgrade pored one u kojoj živim piše “Živjela NDH“ uz ustaški znak. Ja se sada pitam odakle u Puli jedan takav natpis. Niti je Pula bila dio NDH niti je bilo ustaša.

Starih ustaša u Puli nema, a to znači da je to napisao netko mlad. Zašto? Mi smo fašizam oružano porazili, ali ideološki nismo. I zato smatram da dok sam god živ imam dužnost razobličiti suštinu i korijene fašizma, odnosno sve ultranacionalizme koji su podloga za takvu ideologiju. Fašizam u onom starom obliku nije moguć, ali u nekoj novoj varijanti, što pokazuju i populistički pokreti u Europi danas, itekako je moguć.

‘NDH JE NASTALA ulaskom Hitlerovih tenkova u Hrvatsku, a nestala je onoga dana kad smo ih porazili. Dakle, NDH je bila smokvin list, ali nažalost i danas se o njoj govori kao o državi’

NACIONAL: Neki će reći da je ova knjiga još jedan nepotreban povratak u prošlost na borbe partizana i ustaša te da je vrijeme da se okrenemo u budućnost.

Ova knjiga i jest za budućnost jer je na sceni povijesni revizionizam koji relativizira stvari. Mi smo s borbom protiv fašizma završili 9. svibnja 1945. i nema tu nikakvih povjesničara koji mogu dokazati suprotno. Te kritike nisu ozbiljne jer ne možemo graditi prvi ili drugi kat kuće bez da samo sagradili temelje. Moramo se definirati kao osobe s odnosom prema prošlosti da bismo mogli razgovarati o sutrašnjici. Iznimno je bitno da je ova knjiga ozbiljna karika u znanstvenom izučavanju 2. svjetskog rata i poraća jer je prva koja se iznutra bavi radom obavještajnih službi u Jugoslaviji.

NACIONAL: Kada govorite o počecima fašizma, onda kao primjer navodite situaciju u vašoj rodnoj Premanturi, gdje su nakon 1. svjetskog rata Talijani preko noći promijenili demografsku sliku. Je li točno da je praktično preko noći mjesto u kojem je živjelo 90 posto Hrvata, postalo mjesto u kojem živi 90 posto Talijana?

Upravo tako. Talijani su odlučili raditi nove statistike te su, da se tako izrazim, denacionalizirali hrvatsku nacionalnost. Odlučili su prikazati da je Premantura talijanska, ali ako je Premantura talijanska, onda je i cijela Istra talijanska.

NACIONAL: Zanimljivo je da se to sve događalo dok Mussolini još nije došao na vlast.

To je jedan od većih problema naše historiografije jer u njoj prevladava teza da progon Hrvata u Istri počinje dolaskom fašista na vlast, ali oni su na vlast došli tek 1923. Agresivni talijanski nacionalizam je počeo 1919. i mi smo tu agresivnu politiku u našim povijesnim knjigama na neki način abolirali.

NACIONAL: Zbog takve politike vaša je obitelj otišla iz Premanture u Slavonski Brod, gdje ste dočekali 2. svjetski rat.

Agresivni talijanski nacionalizam i politika prema Hrvatima nije mojoj obitelji ostavio drugog izbora nego da odemo u Slavoniji. Tamo sam dočekao početak 2. svjetskog rata, dolazak Nijemaca, uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i odmah sam se 1941. priključio partizanskom pokretu i iduće četiri godine sam proveo u ratu.

NACIONAL: Kada već spominjete nastanak Nezavisne Države Hrvatske, u kojim je okolnostima ona nastala? Naime, danas se često provlači teza da je uspostava te države bila ostvarenje sna o hrvatskoj državnosti.

To kao prvo nije bila nezavisna država pa samim time se nije mogao ni ostvariti san o državnosti jer te državnosti nije ni bilo. NDH je nastala ulaskom Hitlerovih tenkova u Hrvatsku, a nestala je onoga dana kad smo ih porazili. Dakle, NDH je bila smokvin list, ali nažalost i danas se o njoj govori kao o državi. Ne može se kroz tu prizmu govoriti o NDH, već samo kroz prizmu okupacije Hitlerovih snaga. NDH je stvorena da bude aparat u okupaciji Jugoslavije. Konačno i Jugoslavija je u okupaciji bila samo jedna zona sve do 1942. kada je Hrvatska izdvojena kao posebna zona, ali i onda je NDH bila okupacijska zona. Kako neka nezavisna država istovremeno može biti i okupacijska zona?

NACIONAL: Vi ste počeli kao običan vojnik, ali vrlo brzo ste napredovali i kraj rata ste dočekali na visokom položaju.

Na početku sam bio vojnik koji nije znao ni pucati i sve sam morao učiti u hodu. Tako je počelo, ali razvojem rata rasla je i moja uloga. Prvo sam bio odgovoran za svoju jedinicu, onda sam postao komesar koji je bio odgovoran za cijeli dio teritorija. Tijekom rata sam postao svjestan da moram preuzeti političku odgovornost pa sam dobivao i sve važnije uloge. Kraj rata sam dočekao kao načelnik OZN-e 6. korpusa, a taj 6. korpus je došao pod 3. armiju i pozvan sam u Beograd da me se pripremi da primim dužnost šefa OZN-e 3. armije, što sam nakon završetka rata i postao.

NACIONAL: Tijekom rata ste u Voćinu prvi put upoznali Franju Tuđmana, kakav je dojam ostavio? U knjizi pišete da je čak i u ratno vrijeme izgledao kao “dečko iz Zagreba“.

On je uvijek držao do sebe. Uvijek je bio “skockan“ bolje od nas, vodio je već onda računa o svom izgledu, a i kasnije je to pokazao. Tuđman je odskakao o nas, nije bilo spontanosti, o tome se radi, djelovao je proračunato. Spremala se jedna ofenziva pa je moj susret s Tuđmanom bio kratak, blic susret u ratnim uvjetima na jednom kursu, koji je kratko trajao i koji je naglo završio.

‘FAŠIZAM SMO ORUŽANO porazili, ali ideološki nismo. I zato smatram da imam dužnost razobličiti suštinu i korijene fašizma, odnosno sve ultranacionalizme koji su podloga za takvu ideologiju’

NACIONAL: Za razliku od Tuđmana, Tita niste upoznali za vrijeme rata, nego tek kasnije?

Tita sam prvi put izravno upoznao 1949. kada je pozvao sve načelnike sigurnosnih službi na jedan ručak. Tada sam prvi put doživio Tita kao običnog čovjeka koji je stajao na čelu jednog pokreta. Prvi put sam ga vidio u Mariboru u svibnju 1945., ali tada nisam razgovarao s njim niti sam se upoznao. Tito je izašao u maršalskoj uniformi, mi smo ga tada prvi put vidjeli i gledali. Većina nas ga nikada nije vidjela, ostali smo zabezeknuti, rekao je: “Drugovi, zdravo!“, i dok smo se snašli, Tito je već nestao iz našeg vidokruga.

NACIONAL: Smatrate li točnim ocjene nekih povjesničara da bi moderna hrvatska država bila moguća i bez antifašističkog pokreta?

To je klasični povijesni revizionizam. To bi bilo nemoguće. Mi smo tada udarili temelje današnje države i vodili smo borbu protiv okupatora. Još jednom ponavljam, Hrvatsku su u 2. svjetskom ratu okupirali Hitler i Mussolini koji su postavili marionetski režim na čelu s Pavelićem koji je pobjegao i ostavio čitavu vojsku da se bori.

NACIONAL: Spominjete Pavelića, kakva je bila njegova uloga u događajima na Bleiburgu i kakav je vaš stav o tome što se tamo, ali i poslije događalo sa zarobljenicima?

Događao se nastavak jednog krvavog i surovog rata. Dogodilo se i to da su se pored zločinaca, koji bi i inače zaslužili da budu smaknuti, stradali i nevini ljudi i to je za svaku osudu.

NACIONAL: Kada kažete da je bio nastavak rata, onda govorite o naredbi Ante Pavelića o nastavku vojnih operacija i nakon kapitulacije Nijemaca 9. svibnja. Je li točno da ste tu naredbu držali u ruci?

Apsolutno. U rukama sam imao naredbu u kojoj Pavelić naređuje da se borbe nastavljaju i nakon povlačenja iz Zagreba. To je jedan od uzroka, nije jedini, ali je jedan od važnijih uzroka svega što se kasnije događalo. Međutim, još bih jednom naglasio da je pogrešno negirati ili minimalizirati žrtve jer se na taj način samo daju argumenti neofašistima, a istodobno prešućivanje i omalovažavanje stradanja poraženih snaga ostavilo je preduboke društvene ožiljke, sve do danas. Istina o Bleiburgu može egzistirati samo u kontekstu u kojem se dogodila.

NACIONAL: Kako gledate na današnju situaciju u kojoj zbog skupa na Bleiburgu Austrijanci dijele Hrvatskoj lekcije o demokraciji i borbi protiv fašizma?

To nije dobro. Nažalost, skup na Bleiburgu se umjesto odavanja počasti žrtvama pretvorio u proustaški dernek koji je stvorio dodatne podjele u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Koja je bila uloga Tita u tim događajima, je li on mogao spriječiti ono što se dogodilo na Bleiburgu i nakon njega?

Teško mi je to reći. To su priče u koje ja ne bih ulazio. Znam da nije bilo nikakve zapovijedi, ja takvu zapovijed nisam dobio. Mislim da bi povjesničari trebali dati odgovorna to pitanje. Ja mogu govoriti o onome što znam, a to je da nikakve zapovijedi nije bilo.

NACIONAL: Često se ponavlja i teza da je nakon rata dio onih zarobljenika s Bleiburga završio u logoru u Jasenovcu, je li taj zloglasni logor bio otvoren i nakon završetka rata?

Nikada. To vam odgovorno tvrdim. To su priče za malu djecu.

NACIONAL: Nakon završetka rata vi ste preuzeli funkciju šefa Odjeljenje za zaštitu naroda – OZN-e 3. armije, koja je bila veza OZN-e i Udbe?

Do 1947. OZN-a je djelovala unutar Udbe, ali nakon toga došlo je do potpunog odvajanja. Udba koju je kontrolirao Ranković se koncentrirala na civilni segment, a OZN-a se bavila isključivo vojskom i to vojskom iznutra. Velika i osnovna razlika je bila da su OZN-u kontrolirali komandanti Armija i nije bila centralizirana kao što je to bio slučaj s Udbom koju je kontrolirao jedan čovjek. Sve to danas spada u segment tajnosti i neke misterije, ali u OZN-i su se radile i neke stvari koje su potpuno normalne, kao što je osnivanje vojne policije. Ne smijemo upasti u zamku da je to “a priori“ neka masonska loža i to treba demistificirati. Sve je tako funkcioniralo dok je Tito bio živ. Poslije su prevladali neki drugi utjecaji.

‘KRLEŽA JE IMAO puno veće zasluge za spašavanje Tuđmana od mene. Ja sam Titu samo dao podatke koji nisu pokazivali neko Tuđmanovo krivično djelo. Nakon toga Tito je rekao: ‘Tuđmanu ne pakirati’

NACIONAL: Jeste li s Titom ikada razgovarali o Alojziju Stepincu i jeste li kao jedan od čelnika obavještajnog aparata imali uvid u njegov slučaj?

Ne, nismo nikada o njemu pričali. Činjenica jest da je on u vrijeme NDH bio poglavar Katoličke crkve i da su u to vrijeme Srbi pravoslavne vrijeme bili konvertirani na katoličanstvo. To je jedna sjena koja prati njegov lik i čini mi se da je i Tuđman oko toga imao dvojbe.

NACIONAL: S Tuđmanom ste se susretali i nakon rata u Beogradu, čak vas je zvao da preuzmete funkciju u Nogometnom klubu Partizan?

On je bio zadrti partizanovac i iz Zagreba je dovodio sve najbolje igrače poput Bobeka i Čajkovskog. Mislio je da sam ja zainteresiran da mu se priključim, ali nisam se dao navući jer sam osjećao da već onda nešto nije bilo u redu. Već tada se svašta događalo oko nogometa, razni crni fondovi su se koristili, a i na tribinama se raspirivala mržnja. Jednom sam djecu vodio na utakmicu Partizana i Crvene Zvezde i više nikada poslije toga. Brzo nakon rata je Partizan postao vojni, jugoslavenski klub, a Zvezda srpski klub koji je kontrolirala Udba. Tako da je na tribinama bilo prilično neugodno i svašta se vikalo s jedne na drugu stranu. Zato i nisam prihvatio Tuđmanovu ponudu jer sam već tada vidio da nešto ne štima u tom nogometu.

NACIONAL: Nakon svega postali ste načelnik Uprave bezbednosti, a kasnije i posebni Titov savjetnik za sigurnost te ste odigrali ključnu ulogu u micanju Aleksandra Rankovića iz jugoslavenskog političkog života. Kako je došlo do toga, odnosno kako ste stekli Titovu naklonost?

Neću baš sve detaljno ispričati jer nešto moram ostaviti i čitateljima da pročitaju u knjizi, ali iskreno ni danas ne znam zašto me Tito odredio da budem predsjednik te tehničke komisije koja je trebala utvrditi prisluškuje li netko Tita i ako da, tko ga prisluškuje. Svoj posao sam obavio pošteno i profesionalno. Ranković je objektivno bio nositelj jedne unitarističke politike koja je bila suprotna određenim procesima koji su se odvijali tada u Jugoslaviji i završio je tako kako je završio. Tito je tada krenuo prema decentralizaciji Jugoslavije, a prosrpskom krugu oko Rankovića to nije odgovaralo.

NACIONAL: Dakle, vi ste uspjeli Titu predstaviti dokaze da ga je Ranković prisluškivao?

Je li to bio on ili krug ljudi oko njega to nitko ne zna, ali postojali su uvjeti da se to prisluškivanje dogodilo i kada su se pogledali svi dokazi koji su pronađeni kod njega i u njegovoj rezidenciji zaključeno je da je Ranković kriv. Poslije toga sam postavljen za prvog, jedinog i posljednjeg savjetnika za sigurnost Josipa Broza Tita i tu sam i završio karijeru.

23.05.2019., Pula – General pukovnik u JNA Ivan Miskovic Brk. Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

NACIONAL: Očito ste stekli golemo Titovo povjerenje, kako danas nakon toliko godina gledate na njega?

Mogu vam reći da se uz nikoga nisam osjećao tako slobodno kao uz Tita. Mogao sam reći apsolutno sve, a on je pažljivo slušao sve što sam mu rekao. Znali smo i po devet sati razgovarati. I nikada mu ne bi dosadilo. Ja sam pokušao prekinuti, ali on se nije dao.

NACIONAL: Što kažete onima koji ga smatraju jednim od najvećih zločinaca 20. stoljeća?

Na to uopće neću odgovarati jer je to ispod mojih moralnih i svih ostalih uvjerenja.

NACIONAL: Kod Tita ste urgirali i u Tuđmanovo ime te ste ga spasili teže kazne?

To nije u potpunosti točno. Puno veće zasluge je imao Miroslav Krleža. Ja sam Titu samo prezentirao podatke koji nisu pokazivali neko Tuđmanovo krivično djelo, što ne znači da ga nije bilo. U papirima iz hrvatske Udbe nije bilo ničega protiv Tuđmana. Te papire sam dao Titu, a Tito je onda rekao onu poznatu rečenicu: “Tuđmanu ne pakirati“.

NACIONAL: Na kraju ste se sukobili s Jovankom Broz, koja je pozadina tog sukoba?

Dopustit ćete mi da to ostavimo za razgovor uoči izdavanja drugog dijela knjige u kojem ću pisati o tom sukobu, ali i o događajima vezanim uz raspad Jugoslavije.

NACIONAL: Vidimo da je Jovanka aktualna i danas, Milijan Brkić koji je umiješan baš u afere povezane s prisluškivanjem, a istovremeno spominje i KOS i Udbu?

Ja vam ne znam što se sa službama događalo nakon mog odlaska, ali danas se u Hrvatskoj događaju smiješne stvari. Ja iskreno ne znam na što je on mislio, ali bih volio da pokaže te “udbaše“ na koje je mislio. Možda je mislio na neke paraobavještajce koje on poznaje. Ne bih mogao ništa detaljnije reći jer jednostavno ne znam.