Objavljeno u Nacionalu br. 667, 2008-08-25

Miroslav Volf (48), hrvatski teolog i profesor na Yaleu, autor je jedne od najutjecajnijih teoloških knjiga 20. stoljeća i promicatelj dijaloga s islamom

Kada je prije jednog desetljeća objavio “Isključenje i zagrljaj”, Miroslav Volf nije slutio kako će taj rad biti proglašen jednom od stotinu najvažnijih teoloških knjiga u dvadesetom stoljeću. Deset godina poslije, Volf je profesor teologije na američkom sveučilištu Yale, gdje je u ime kršćanskih crkava organizirao konferenciju “Ljubav prema Bogu – muslimani i kršćani”, koja je odgovor na pismo “Zajednička riječ” što ga je papi Benediktu XVI. uputilo 138 muslimanskih teologa.

Miroslav Volf rođen je 1959. u Osijeku, a veći dio djetinjstva proveo je u Vojvodini, gdje je njegov otac radio kao pentekostalni pastor. Poslije se školovao u Zagrebu i Pasadeni, a potom i Tübingenu, gdje mu je mentor bio poznati teolog Jürgen Moltmann. Zatim se vratio u SAD i postao profesor teologije na Yaleu, gdje se snažno angažirao i u različitim društvenim inicijativama. Rezolutni je protivnik politike koju vodi George W. Bush, ali u isto vrijeme s Tonyjem Blairom organizira konferencije o globalizaciji.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na konferenciju?
– Konferenciju smo organizirali jer još od križarskih ratova nisu postojale veće tenzije u muslimansko-kršćanskim odnosima. Željeli smo pomoći u zbližavanju pripadnika tih dviju najvećih svjetskih religija i zato smo pozdravili muslimansku inicijativu “Zajednička riječ” te s jordanskim princom Gazijem bin Muhamedom pokrenuli seriju konferencija muslimana i kršćana. Sudjelovale su brojne uvažene javne osobe, nekoliko bivših ministara i uglednih teologa iz Egipta, Jordana, Pakistana i Nigerije, brojni rabini, biskupi i predstavnici ostalih kršćanskih crkava. Budući da je konferencija održana na Yaleu, zajedno sa svojim suradnicima u Yaleovu Centru za vjeru i kulturu, čiji sam pročelnik, bio sam njezin glavni organizator i voditelj.

NACIONAL: Islam se doživljava kao najveća prijetnja miru u svijetu. Slažete li se s tim viđenjima?
– Više je razloga zbog čega je to netočna teza. Ponajprije, nije moguće globalno govoriti o islamu kao neprijatelju Zapada i zapadne kulture, nego o pojedinim radikalnim terorističkim elementima. Relevantne studije dokazuju da je 90 posto muslimana demokratski nastrojeno. Važno je odvojiti islam i muslimane kao zajednicu od ekstremističkih elemenata. Naravno da su ekstremistički elementi prijetnja miru u svijetu. Ali postoje i druge prijetnje. Na primjer, mislim da će ekološka neosviještenost postati glavna prijetnja miru u svijetu. S njom se već suočavamo, a tek slijede sukobi za preuzimanje resursa koji su ionako ograničeni.

NACIONAL: Vi ste u trenutku napada na WTC u New Yorku u neposrednoj blizini držali predavanje o odnosima muslimana i kršćana. Što ste pomislili u tom trenutku?
– Nalazio sam se u zgradi UN-a gdje sam držao predavanje o međureligijskom pomirenju. Dok sam govorio, prvi avion se zabio u WTC. Bio je to paradoksalan doživljaj jer sve se zbilo u trenutku dok smo razgovarali o miru. Mene je cijeli događaj naveo da još jače radim na pomirenju, jer mi je bilo jasno kako će posljedica terorističkog napada na New York biti još veći jaz među narodima i religijama.

NACIONAL: Vi ste od samog početka i protivnik američke vojne intervencije u Iraku?
– Tako je. Napisao sam antiratni tekst koji sam poslao prijateljima, protivnicima rata, Yaleu i drugim sveučilištima na potpis. To je neetički, nekršćanski i nepravedni rat. Njegove posljedice su katastrofalne, prije svega za stanovnike Iraka, ali isto tako i za odnose kršćana i muslimana. Spomenuli smo radikalne muslimanske elemente koji su prijetnja miru.

NACIONAL: Vaš otac bio je pentekostalni pastor. Kad ste došli u SAD, kako ste doživjeli tamošnje propovjednike poput Pata Robertsona?
– Prilično sam se skandalizirao prilikom prvog dolaska u Ameriku kad sam vidio takozvane televizijske propovjednike. Svakako da među njima postoje velike razlike, ali pojedini ekstremni slučajevi su mi bili neprepoznatljivi kao izraz autentičnog kršćanstva. Izgledalo je kao trgovanje religijom i skupljanje novca kako bi se proširilo vlastito kraljevstvo, a ne služenje potrebama kršćanskih vjernika. Ipak, televizijski propovjednici su znatna manjina među američkim propovjednicima i većina protestanata nema veze s time. Moj otac je bio ponizan i duboko pobožan kršćanski propovjednik, služio je ljudima na način koji mi je bio privlačan i još uvijek mi je inspiracija. Ponosan sam na njegovu ljudsku dobrotu i vjerničku autentičnost.

GAZI BIN MUHAMED, jordanski princ, pozdravlja međureligijski skup na Yaleu koji je vodio Miroslav Volf, član Evanđeoske crkve u Hrvatskoj (sjedi u sredini)NACIONAL: Poprilične kontroverze izazvala je vaša teza prema kojoj, ako se pokaju, u Raju ima mjesta i za zlikovce poput Bin Ladena ili Hitlera.
– To je autentično kršćansko vjerovanje. Nije mi poznat ni jedan značajan katolički, pravoslavni ili proteolog koji bi doveo u pitanje tu tezu. Srž kršćanske vjere je bezuvjetna Božja ljubav prema čovjeku bez obzira na to što je napravio, bio on Hitler ili Bin Laden. Bog očekuje raširenih ruku svakoga od nas, ali naravno da je pokajanje uvjet ulaska Raj. Razumijem da ljudi često na negativan način reagiraju na tezu o bezuvjetnoj Božjoj ljubavi. Majka mojeg dobrog prijatelja i profesora povijesti na Yaleu, Carlosa Eira, kubanska je emigrantica, antikomunistkinja i gorljiva katolkinja. Jednom prilikom je sa svojim prijateljicama razgovarala i o tome što bi se dogodilo kad bi se pokajao i Fidel Castro. Pozvali su Carlosa da presudi u tom pitanju, budući da je on povjesničar i dobro se razumije u teologiju. Kada im je rekao da bi u slučaju pokajanja Castro bio primljen u Raj, to je tako naljutilo jednu gospođu koja je replicirala: “Ako Fidel Castro ode u Raj, onda ja tamo ne želim biti.” Razumljivo je da ne želimo oprostiti onima koji su nam učinili veliko zlo, a i ako im oprostimo, ne želimo s njima sjediti za istim stolom. Ali to je bit kršćanskog vjerovanja; istrgnite iz kršćanske vjere Božju bezuvjetnu ljubav, i ostali ste bez kršćanstva.

NACIONAL: Odnedavno surađujete i s bivšim britanskim premijerom Tonyjem Blairom?
– Tony Blair i ja ćemo najesen na Yaleu držati predavanja tijekom cijeloga zimskoga semestra na temu Vjera i globalizacija. Predavanja će biti otvorena za sve studente Yalea, a cilj je promišljanje konstruktivnoga doprinosa koji vjera može dati usmjeravanju i humaniziranju procesa globalizacije. Dakako, vjere su često izvor sukoba. Globalizacija povezuje ljude, a vjere ih katkad guraju u sukobe i promiču nasilje. Budući da predavanja počinju 11. rujna, već smo dogovorili teme koje ćemo obrađivati tijekom 13 tjedana predavanja. To ćemo onda ponoviti iduće dvije jeseni. Predavanja na Yaleu dio su Blairova šireg projekta promicanja vjere kao ključnog elementa oplemenjivanja procesa globalizacije. Nakon odlaska iz aktivne politike, Blair je u tu svrhu osnovao Faith Foundations.

NACIONAL: Blair je bio glavni američki saveznik u napadu na Irak, a tvrdio je kako je Bog podržavao tamošnju intervenciju. Kako surađujete s čovjekom koji zagovara sve čemu se godinama suprotstavljate?
– On ne zagovara ono čemu se ja godinama suprotstavljam. Irak je važan, ali on nije sve. Nas dvojica se oko Iraka ozbiljno razilazimo. Tony Blair još uvijek smatra da je rat u Iraku bio ispravan korak, a ja mislim da je potpuno pogrešan. Ali postoji čitava serija tema oko kojih se slažemo i cijenim što će naš zajednički rad biti moguć. Nadam se da ćemo jedan od drugoga nešto naučiti i u pitanjima oko kojih se ne slažemo, a tema ima mnogo, posebno vezanih uz procese globalizacije.

NACIONAL: Kad smo već kod Blaira, kako ste vi kao protestant doživjeli njegov službeni prijelaz s protestantske na katoličku vjeru? 
– On je godinama bio nominalni protestant, a praktični katolik. Vjerujem u slobodan izbor vjeroispovijesti, a Tony Blair je tu odluku donio s punom ozbiljnošću i, premda se s njom ne slažem, kao takvu je mogu samo pozdraviti. Naravno da ću ostati protestant, ali siguran sam da mi i katolici možemo kvalitetno surađivati za mir u svijetu.

NACIONAL: Surađujete i s Rowanom Williamsom, poglavarom Anglikanske crkve, koga napadaju zbog liberalnih stavova. Koje je vaše mišljenje o zaređivanju žena ili homoseksualaca?
– Ne postoje dogmatski i teološki razlozi koji bi govorili protiv zaređenja žena. Zato podržavam one protestantske crkve koje dopuštaju zaređivanje žena. Dakako, poštujem katoličko i pravoslavno stajalište koje se tome protivi.

NACIONAL: Zašto ste otišli u Ameriku?
– Najprije sam studirao u Americi, potom sam se vratio u tadašnju Jugoslaviju, odakle sam otišao na studij u Njemačku. Nakon toga sam nekoliko godina predavao na Evanđeosko-teološkom fakultetu u Osijeku, mome rodnome gradu. Glavno pitanje koje sam sebi postavio bilo je gdje mogu najplodnije akademski raditi, a to je bio SAD, to više jer mi je to omogućavalo da jednim dijelom radim i u Hrvatskoj. Bila mi je ponuđena i profesura na Sveučilištu u Heidelbergu, ali ipak sam odlučio prihvatiti poziv s Yalea. Mislim da englesko govorno područje daje širu mogućnost svjetskog utjecaja nego štoMIROSLAV VOLF sa svojim šogorom Petrom Kuzmičem, također uglednim teologom, i njegovom kćeri Tatjanom, američkom profesoricom, na Ugljanu ga daje njemačko govorno područje. Sretan sam što još uvijek mogu raditi i u Hrvatskoj, budući da osjećam golem dug prema zemlji u kojoj sam se rodio, odrastao velikim dijelom i školovao se. Nadam se da surađujući s Evanđeosko-teološkim fakultetom iz Osijeka barem u maloj mjeri pridonosim razvoju teološke misli u Hrvatskoj.

NACIONAL: Rekli ste kako je rad vašeg oca za vas bio inspiracija. Kako je bilo biti sin pastora u socijalizmu i kada ste donijeli odluku da se bavite teologijom?
– Kada mi je bilo četrnaest godina, zakleo sam se da nikada neću raditi za crkvu jer nisam želio svoju djecu uvaliti u takve neugodnosti u koje me je uvalio moj otac time što je bio pastor. Svi su u školi znali da sam dijete pastora i mnogi su mi se, uključujući profesore, zbog toga rugali. Ne samo da sam dolazio iz kršćanske obitelji nego mi je otac aktivno promovirao vjeru, i to “sektašku”. Ja sam od svega toga htio pobjeći, ali onda me je sustigao Bog, i jednom kad sam doživio njegovu milost, bilo je teško oduprijeti se njegovu pozivu da mu budem svjedokom. Teološku strast u meni pobudio je moj šogor, dr. Peter Kuzmič. On me je kao 16-godišnjaka inspirirao da promišljam vjeru i potaknuo da studiram filozofiju i teologiju.

NACIONAL: Je li vas iznenadio takav odjek “Isključenja i zagrljaja”?
– Tu knjigu nisam pisao za odjek. Pisao sam je zato što sam duboko vjerovao, i još uvijek duboko vjerujem u ispravnost i relevantnost njezine teze. Na neki način, ta je knjiga bila nadahnuta. Ja sam je pisao, ali u isto vrijeme ona je samu sebe pisala – kroz mene. Dakako, lijepo je kad onda i drugi u takvome djelu prepoznaju vrijednost.

NACIONAL: Znam da je to privatna stvar, ali za tu knjigu ste dobili nagradu od 200.000 dolara. Znači li to da se isplati pisati teološke knjige?
– Knjigu nisam pisao za “odjek”, a još manje za novac, jer na teološkim knjigama se ne zarađuje. Nekad se šalim pa kažem prijateljima da bih više zaradio da sate koje potrošim pišući knjige potrošim čisteći ulice. “Isključenje i zagrljaj” je tu velika iznimka. Nagrada Grawemeyer, koja je najbolje dotirana nagrada za pojedinačno djelo u svijetu, iznenadila me. Dobar dio novca dao sam u zakladni fond Evanđeosko-teološkog fakulteta kako bih osigurao katedru iz sustavne teologije u ime svoga oca, kojega, kao što sam već rekao, iznimno cijenim.