Bračni par Mikac govori o svom restauratorskom radu na raznim predmetima visoke kulturne vrijednosti

Kada se uđe u restauratorsku radionu „Kustoda“ bračnog para Velimira i Jelene Mikac i njihove kolegice Martine Petriček, vrlo lako se mogu pronaći dragocjeni predmeti iznimne kulturne važnosti. U našem slučaju bila je to Biblija iz 16. stoljeća tiskana u Parizu. Kao da je cijeli svoj život pod staklenim zvonom, tako je izgledala ta polovicu milenija stara knjiga. Međutim, nije tako izgledala kada je stigla u prostorije obrta.

‘’Cijela je bila rastavljena, oprana i restaurirana, sašivena je i vraćena u izvorne korice. Korice su drvene, od hrastova drva. Originalna koža vraćena je u najvećoj mogućoj mjeri. Jedna kopča za knjigu je nadomještena, a druga je izvorna. Mi pratimo literaturu i s obzirom na to da dosta radimo na terenu, kada čistimo knjige i idemo na preventivnu konzervaciju“, objasnili su za Zagreb News.

Upravo zbog izvornih informacija i terenskih iskustava moguće je adekvatno restaurirati nedostatke na određenom predmetu. Dobar primjer toga je kopča koja je na Bibliji nedostajala, a Velimir ju je ručno izradio.

Jelena i Velimir dolaze iz različitih struka. Ona je kemičarka, a on grafičar. Upoznali su se prilikom rada u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a Velimir uz smiješak ističe kako je “ta priča onda krenula u drugom smjeru…“ Obrt Kustoda osnovan je 2017. godine, a kolegica Martina Petriček pridružila im se kad ju je Velimir pronašao na Facebooku. Najviše rade na knjigama, ali i dokumentima, novinama, ispravama, albumima za fotografije ili umjetninama.

Preventivnu konzervaciju uglavnom rade u samostanima i sveučilišnim knjižnicama, gdje je građa godinama zanemarena. Atmosferski utjecaji, neodgovarajući smještaj i jačina svjetlosti utječu na oštećenje knjiga. Prilikom konzervacije knjiga se čisti i pregledava kako ne bi u njoj bili nametnici ili plijesan. Kukci su najopasniji jer se hrane tvarima koje su u sastavu papira i ljepila. Tada se javljaju rupe, a njihovim brzim širenjem na visokoj vlazi i temperaturi mogu se pojaviti visoke štete.

‘’Čovjek također uzrokuje velika oštećenja, mehanička, stavljajući knjige u neodgovarajuće uvjete ili spise u premale kutije, deformirajući knjigu, što vodi do pucanja papira. Ili krivo vezujući…“ navela je Jelena Mikac samo neke opasnosti za knjige.

Brojne vještine potrebne su kako bi se oštećenja mogla ispraviti. Od šivanja i prešanja do retuširanja, a čak je i zlatotisak potreban kod nekih knjiga za naslove ili ornamente na koricama. Pritom se koriste ručni alati, a u radionici se nalazi i stroj za zlatotisak iz 19. stoljeća. Zlatna folija utiskuje se na površinu pri temperaturi između 90 i 115 Celzijevih stupnjeva.

Knjiga se čisti i ovisno o potrebi svaka stranica se iz nje izvadi. Dijelovi stranica koji nedostaju nadomještaju se posebnim, ručno rađenim japanskim papirom izrezanim za savršeno nadopunjavanje. Stranice se peru u vodi, prešaju i ponovno uvezuju u korice.

Što se tiče korica knjige, Velimir je školovan i za šivanje takozvanog kapitala na hrptu knjige koje su služile za dodatno učvršćivanje knjižnih slogova, što je skoro zaboravljena tehnika. Svako povijesno razdoblje imalo je specifičnu vrstu kapitala, što se itekako poštuje prilikom restauracije. Kopče za korice isto tako se izrađuju ručno, iako bi se mogle savršeno napraviti u CNC stroju, ali to nije bit restauracije – da je sve savršeno. Neke knjige iziskuju najvišu kvalitetu prilikom odabira materijala, primjerice, koža.

„Kožu stanjujemo ručno i bojimo je ručno. Sva koža koja se koristi mora biti konzervatorske kvalitete. Ne smije biti kisela, a dobiva se posebnim postupcima. Vrsta koja se koristi ovisi o razdoblju. Koristi se također pergamenta, koža dobivena u lužnatom procesu izrade i ona je vrlo kvalitetna, ali i vrlo osjetljiva na vlagu“, istaknuo je Velimir Mikac koji je svoje vještine stjecao u praksi i na radionicama diljem Europe, primjerice u Grčkoj.

Želja za tolikim vještinama opravdana je. Ponekad u njihov obrt dođe unikatni primjerak ili jedan od dva postojeća. Predmeti su od izrazite kulturne važnosti, a njihova vrijednost mjeri se u milijunima. Takvi primjerci mogu doći iz različitih izvora, ali i od kolekcionara.

„Konstantna edukacija u ovom našem poslu je jako bitna. Bilo koja radionica koju možemo pohađati jako je važna. Naravno, u okviru naših mogućnosti, jer mi moramo sve sami financirati, naspram državnih institucija koje imaju velik budžet. Nastojimo imati što više kontakta sa stručnjacima izvana jer to nam je vrijedno zato što ih možemo pitati za savjet“, rekla je Jelena Mikac.

Čitatelji su često stavljali svoje bilješke na margine stranica. Tako je Marko Marulić volio crtati, a knjige s njegovim bilješkama pronađene su u knjižnici u Splitu. Takve detalje Jelena i Velimir ne diraju.

„One imaju svoju dušu, a tako se i točno vidi koje su knjige više korištene“, kazala nam je na kraju Jelena Mikac.