U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 25. studenoga izvest će se prva ovosezonska operna premijera – komična opera ‘’Figarov pir’’ W. A. Mozarta, u režiji Krešimira Dolenčića, pod ravnanjem Filipa Pavišića i Vladimira Piskunova. Nacional je razgovarao s Ladislavom Vrgočem, ravnateljem osječke Opere, te s troje mladih solista kojima je pružena prilika na Velikoj sceni – Josipom Gvozdanić i Andreom Paić koje igraju Susannu i Blažom Galojlićem koji, uz Leona Košavića – pjevača svjetske karijere – igra Figara.

Kako kaže Vrgoč, Mozarta treba uvijek imati na repertoaru. On je trening i neka vrsta tehničke higijene kako za orkestralne glazbenike, tako i za soliste i zbor. Mladi ansambl, tvrdi ravnatelj, uz Mozarta može profitirati i napredovati, a publika uživati u glazbi i u porukama koje Figarova priča šalje. Poruka o jednakosti svih ljudi aktualna je danas kao i uvijek, ali za nas koji živimo ovaj trenutak povijesti, svakako najaktualnija. Mladi solisti dobili su priliku nastupiti uz već afirmiranog Leona Košavića. Vrgoč kaže:

„Leon je, prije svega, izuzetno marljiv, dobro odgojen i talentiran mladić. Čast je i sreća biti njegov kolega, a još više ravnatelj. Imao sam sretnu okolnost da je Leon debitirao sa mnom u Mozartovoj ‘Čarobnoj fruli’ u HNK u Zagrebu kao ‘žutokljunac’. Tada je već svima bilo jasno da je pred Leonom blistava i interplanetarna karijera. Evo, Leon je danas standardna postava najvećih svjetskih opernih pozornica, pa tako i naše osječke. Dragulj u kruni mladih i potentnih pjevačica i pjevača koje HNK u Osijeku ima u svojoj pjevačkoj riznici. S ponosom ističem da imamo dvije podjele ‘Figarova pira’, na najvišoj razini zahtjevnosti opernih produkcija, sa samo jednom gošćom… izvrsnom Susannom Josipom Gvozdanić. Dođite na naše predstave i uvjerite se.“

Vrgoč smatra kako opera nije izgubila na svojoj privlačnosti niti će je ikada izgubiti. Trik je u tome, kaže, da su poruke koje operne predstave šalju svevremene:

„Univerzalnost ljubavi, jednakost svih ljudi, psihološki profili i procesi koji dovode do sretnih i tragičnih trenutaka uvijek će biti aktualni pa tako zaogrnuta glazbom koja nosi, publika na svim meridijanima i danas puni operna gledališta. Opera je u svijetu i dalje popularna. Ono što se mijenja jest suvremenost režiserskog, kostimografskog i scenografskog rakursa. Disney, Lucas, Kurosawa i mnogi drugi promijenili su kut gledanja pa se i opera tome uspješno prilagođava. Ono što je još svakako nužno je prilagodba novim medijima i brzini razmišljanja mladih ljudi kako bi vijest i svijest o operi u oceanu informacija bolje doprla do njih. Radimo na tome i veselimo se već budućem rezultatu. Mi već imamo jedan program za djecu, Minstrelova glazbena putovanja, koji uskoro stupa na scenu pa zatim po dječjim vrtićima, a planiramo ugostiti i Hrvatsko društvo skladatelja s projektom ‘Opera za bebe’. Za naš Osijek, za kulturu naše domovine koju volimo i na koju smo ponosni!“

Andrea Paić, koja u ovoj produkciji igra Susannu, 27-godišnja sopranistica iz Šibenika, diplomirala je pjevanje na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu 2020., a nakon diplome završila je jednogodišnji studij umjetničkog usavršavanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Već ima iskustvo pjevanja iste uloge, ali bilo je to tijekom studija. Kao članica opernog ansambla Opera Panonica Akademije za umjetnost i kulturu, pjevala je Susanne na radionici solo pjevanja Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu 2017., za što je dobila Rektorovu nagradu:

„To je bila skromna studentska produkcija koja je išla uz pratnju klavira, ali mi je puno pomogla u pripremanju za istoimenu profesionalnu ulogu HNK u Osijeku. Potpuno je drugačije pjevati ulogu u profesionalnom okruženju u HNK, uz orkestralnu pratnju i puno zahtjevniju scensku izvedbu. Zaista predivno iskustvo. Ova Susanna je komičan lik prije svega, a ideju za interpretaciju ovog lika pronalazim u njezinu zaljubljenom, zaigranom i rekla bih vragolastom karakteru. Susanna je mudra i predana u izvršavanju svojih ciljeva.“

Krešimir Dolenčić, redatelj opere ‘Figarov pir’, u sigurnim rukama Ladislava Vrgoča. FOTO: Borna jaksic/PIXSELL

Andrea Paić operu voli, ističe, zato što je to medij kroz koji najbolje može iskazati svoj udio u stvaranju u umjetnosti. Ljubav prema operi i glazbi započela je kad je upisala solo pjevanje u glazbenoj školi u Šibeniku te u sklopu škole prvi put imala priliku gledati operu:

„Opera je sveobuhvatan i kvalitetan oblik umjetnosti koji nikad neće izgubiti na vrijednosti iako se interes publike mijenja ovisno o trendovima. Ipak, mislim da će opera uvijek na neki način zaživjeti, možda još više razvijajući se u skladu s vremenom. Svakako se može naučiti nešto iz svake uloge u životnom i profesionalnom aspektu. Uloga Susanne, primjerice, potiče me na konstantno oslobađanje glasa i karaktera. Pomogla mi je u sabiranju znanja o tehnici pjevanja, ipak je Mozart poznat po vokalnoj zahtjevnosti i tzv. laganom pjevanju.“

Josipa Gvozdanić, 26-godišnja Zagrepčanka, s ovom operom ima skromno iskustvo. Pjevala je ulogu Barbarine prije nekoliko godina u HNK u Zagrebu u poluscenskoj verziji, a tijekom studija su ju uloge iz te opere zaobišle:

„Utoliko je uloga Susanne bila pravi izazov za mene, s obzirom na to da sam imala malo vremena da je pripremim i da sam tek sad upoznala operu u punom smislu riječi. Ono što Susannu čini jedinstvenim likom jest njen vrckavi karakter pomalo nespretne sluškinje, koji mi je najviše pomogao prilikom oblikovanja uloge u mojim cipelama. Uz to, ona je jedna od Mozartovih najopsežnijih ženskih uloga, tako da je Susanna otpočetka do kraja opere prisutna na sceni. Zbog toga sam uz glumu, morala puno pažnje obratiti i na tehnički aspekt u samom pjevanju.“

Josipa Gvozdanić ispričala je kako je počeo njezin operni put i kako se rodila ljubav prema operi. Kaže da se to dogodilo potpuno spontano:

„Isprva sam upisala pjevanje u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici samo da bih stekla glazbeno obrazovanje, no tijekom školovanja u klasi prof. Zrinke Posavec, moj talent se sve više razvijao, a želja za istraživanjem i učenjem glazbe bivala je sve veća. Nakon toga uslijedio je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje su me moje dvije profesorice Martina Gojčeta Silić te Renata Pokupić usmjeravale prema onome što mi je najbolje išlo, a to je scena. Svaki nastup je kao jedan mali ispit koji si mi pjevači zadajemo i na kraju svakog nastupa, samokritički odlučujemo o tome koliko smo zadovoljni, što je bilo dobro, a što može bolje i na čemu još treba raditi. Na taj način brusimo svoj zanat te je za pjevače koji su tek na početku svoje karijere, uključujući i mene, svaka utakmica u nogama iznimno bitna.“

FOTO: Borna jaksic/PIXSELL

Josipa Gvozdanić neprestano se usavršava. Tvrdi da je u vlastito znanje uvijek dobro ulagati te zbog toga smatra da je svaki odlazak na masterclass, usavršavanje ili seminar pametan potez: „Glas se s godinama mijenja te je potrebno i nužno pratiti njegove promjene. Što se tiče mog iskustva, ja sam od svakog profesora ili dirigenta s kojim sam surađivala, uvijek uspjela nešto novo naučiti, saznati ili otkriti. U procesu rada s njima trudim se biti otvorenog uma i primiti svaki savjet ili kritiku. Svaka uloga nosi svoje posebnosti i izazove te je učenje iz njih uzročno-posljedično uvjetovano, čak i kad se vraćate nekim starim ulogama koje nakon nekog vremena ‘izvadite iz ormara’. Susanna me naučila dvije stvari: kako smjestiti glas u jedan manji okvir od onog na koji sam inače navikla i kako na početku procesa učenja nove velike uloge ne smijem sumnjati u sebe i u svoje vlastite sposobnosti.“

Mlada operna pjevačica kaže da bi mnogi danas rekli da je opera nepopularna grana umjetnosti. S druge strane, imamo rasprodane predstave danima i tjednima unaprijed:

„Mislim da svaka generacija ljudi drugačije percipira, ne samo operu, nego i umjetnost u cjelini. Dok sam radila s osnovnoškolskom djecom, shvatila sam da je mlade i nove generacije publike potrebno privući klasičnoj glazbi već tada, a kasnije adekvatnim opernim naslovima. Razina kulture kod nas je vrlo niska, što nam puno govori o tome kakvo je stanje, ne samo među mladima, nego među cijelom populacijom. Vjerujem da opera u ovom moderniziranom svijetu može biti jedan od načina podizanja kulturne osviještenosti, pogotovo u Hrvatskoj.“

Josipa Gvozdanić se, nakon ‘‘Figarova pira’’, vraća se u Zagreb, gdje je čeka uloga Ide u Straussovu ‘‘Šišmišu’’, a nakon Nove godine imat će tri solistička recitala s pijanistom Božidarom Vlašićem; jedan u sklopu glazbene tribine Darko Lukić, a druga dva u Trstu i Pordenoneu u Italiji.

Figara igra Blaž Galojlić, 27-godišnji bas-bariton iz Požege, dobitnik Rektorove nagrade. Njegov prvi susret s operom bila je upravo ova opera 2017., na studiju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku:

„Tada sam nastupao u ulogama Bartola i Antonia i nadao se da ću jednoga dana imati priliku stati na scenu i kao Figaro, što se na kraju, evo, i ostvarilo. Figaro je protagonist cijele opere. On je mladić zaručen za Susannu koju treba oženiti. Sluga je grofa Almavive koji s njegovom zaručnicom želi iskoristiti staro ‘pravo prve bračne noći’. Upravo zbog toga, publici želim prenijeti kako je Figaro dobrodušan te komičan lik koji je vrlo snalažljiv te sposoban pronaći razna rješenja u teškim situacijama i izvući se iz raznovrsnih spletki. Ova uloga me je obogatila ne samo kao glazbenika, nego kao i osobu. Nije samo dovoljno naučiti svoju partituru i stati na scenu. Za svaku ulogu valja jako dobro proučiti lik koji igraš. Moraš biti spreman interpretirati kako pozitivne ili komične likove tako i negativne, a to konstantno učimo na sceni i kroz nove produkcije.“

Galojlić ima puno iskustva s Mozartom. Osim ‘’Figarova pira’’ pjevao je i ‘’Čarobnu frulu’’ i ‘’Cosi fan tutte’’:

„Slobodno mogu reći da mi je Mozart afinitet, ali naravno da je prisutna i ljubav prema njegovoj glazbi. Za mlade pjevače vrlo je važno imati na repertoaru Mozartove skladbe zbog toga što su nam temelj ovog tipa umjetnosti. Ne samo arije, nego i druge ansamble iz kojih se može puno naučiti, npr. odnosi između dionica, fraziranja, dinamike.“

Ljubav prema operi za Galojlića je započela u srednjoj školi kroz solo pjevanje, kroz učenje raznih uloga, kroz interpretaciju na sceni. Osim što pjeva na sceni, nastupa na iznimno mnogo pjevačkih natjecanja na kojima redovito osvaja prva i druga mjesta:

„Ta natjecanja zapravo i nisu puno drugačija od pjevanja u operi. Većinom se na natjecanjima pjevaju arije opera iz različitih razdoblja, tako da je natjecanje zapravo vrlo blisko sceni. Na raznim natjecanjima upoznajete razne ljude, pjevače, vokalne pedagoge, korepetitore te dobivate dodatno iskustvo onoga što radite. Dolazite do spoznaja kako netko drugi radi posao koji i vi radite. Natjecanja su zahtjevna i stvarno se svi moraju spremiti da se pokažu u najboljem svjetlu, ali ne mislim da smo ogoljeni već se prvenstveno koncentriramo na pjevanje.“