U Muzeju likovnih umjetnosti Osijek otvorena je izložba “Eksploatacija – aproprijacija: slučaj M.S.” autorice koncepcije Neve Lukić i kustosice izložbe Valentine Radoš. Posjetitelji će izložbu moći pogledati do 11. lipnja.

Izložba vrlo izravnim radovima internacionalnih umjetnika dotiče se mnogo slojevitijih dijapazona sociološki intoniranih tema suvremenoga globalnog masmedijskog društva, no što se čini na prvi pogled. Ponajprije, tu je postmoderno, a sada već i post-postmoderno, pitanje citatnosti u suvremenoj umjetnosti te se stoga kao polazište izložbe uzimaju dva kultna rada Mladena Stilinovića: Eksploatacija mrtvih (1984. – 1990.), dovršen uoči raspada Jugoslavije, i An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist (1992.), koji nastaje s rasplamsavanjem globalizacije, samo nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida. U prvome je radu Stilinović umjetnik koji aproprira, odnosno eksploatira, a drugi je rad jedan od globalno najeksploatiranijih radova suvremenog umjetnika s ovoga područja, što se nastoji pokazati izložbenim konceptom.

Press

U Eksploataciji mrtvih riječ je o eksploatiranju mrtvih slikarskih poetika – suprematizma, socijalističkog realizma, geometrijske apstrakcije te (za umjetnika) mrtvih znakova. Stilinović ističe važnost svijesti umjetnika o brutalnosti takvoga čina te stoga sam taj akt imenuje eksploatacijom, pojmom s negativnim predznakom. S druge strane, kroz problematiku engleskog jezika i njegova drugoga epohalnog rada An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist put nas vodi do suvremenih umjetnika, koji u svojim radovima apropriraju, odnosno eksploatiraju to djelo. Ključne riječi nekih radova poput funding ili network, a koje su objedinjene na društvenim platformama poput Instagrama, pokazuju kroz sam jezik koliko je Business English, nažalost, sveprisutan i prihvaćen unutar globalnog svijeta umjetnosti. Kao što je Stilinović rekao, engleski danas sve strukturira – i povijest i povijest umjetnosti i politiku. Toga nismo ni svjesni. Zato to i jest bol. Međutim, njegovi su radovi još uvijek pokazivali naznake dekonstrukcije velikih ideja modernizma, dok je suvremena bol tupa, obojena karijerizmom i kapitalom. Je li ova izložba bunt protiv post-postmodernog vremena u kojemu živimo? Je li ovdje riječ o malenome globalnom antipokretu, omeđenom državama iz kojih ti umjetnici dolaze: Iran – Njemačka, Rumunjska, Makedonija, Kosovo, Srbija, Hrvatska? Aproprijacije – eksploatacije Stilinovićeva rada možemo interpretirati kao (uznemirujuće) semantičke vizualizacije pravca u kojemu se svijet (umjetnosti) razvija.

Press

Umjetnici: Anca Benera i Arnold Estefan, Vlad-Lucian Brăteanu, Boris Burić, Jakup Ferri, Antonio Grgić, Igor Grubić, Đorđe Jandrić, Zlatko Kozina, Ivica Malčić, Nada Prlja, Anahita Razmi, Driton Selmani, Mladen Stilinović

Dekonstrukcija velikih ideja predsuvremenosti

“Teza i koncept ove izložbe proizišli su iz izložbe ‘Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija’ koja je nastojala problematizirati koliko se neke postavke modernizma i predsuvremenosti odražavaju na radove suvremenih autora. Zasnovana na fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, a ostvarujući se na primjeru hrvatskih likovnih strujanja, izložba je bila pokušaj sagledavanja koliko modernizam i njegova najradikalnija dionica u obliku povijesnih avangardi prodire u prostor suvremenosti. Dio rada Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih (1984. – 1990.), instalacije koja se sastoji od dvjesta dijelova, bio je izložen unutar posljednje tematske cjeline Sizif u ateljeu. U katalogu je pisalo sljedeće: prijelaz u suvremenost označava citatima bremenit, ali u sadržaju i boji također reduciran rad Eksploatacija mrtvih kao autorova reakcija na eksploataciju mrtvih slikarskih pravaca, poimence suprematizma, odnosno na dekonstrukciju velikih ideja predsuvremenosti unutar postmodernizma. Samo nekoliko godina nakon što je završio to djelo Stilinović radi An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist (1992.), koje će tijekom sljedećih desetljeća postati jedan od globalno najeksploatiranijih radova suvremenog umjetnika s ovoga područja.

Dekonstrukcija velikih ideja predsuvremenosti koju je problematizirao u Eksploataciji mrtvih, poticaj je da istražimo kako eksploatiraju odnosno apropriraju An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist internacionalni umjetnici nakon 2000. godine. Hlape li u potpunosti velike ideje, u razdoblju koje neki nazivaju post-postmodernizmom, ili se mogu osjetiti u natruhama?

Press

Kao polazište izložbe uzimaju se dva Stilinovićeva paradigmatska rada, od kojih je jedan završen uoči samog raspada Jugoslavije, a drugi nastaje s rasplamsavanjem globalizacije, samo nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida. Oni su također ishodišta kroz koja se razmatraju dva pojma u kontekstu postmoderne umjetnosti – s jedne strane pojam aproprijacija, službeni termin umjetničke kritike, a s druge Stilinovićev pojam eksploatacija“, tumači u tekstu kataloga kustosica Valentina Radoš.

Aproprijacija kao stvaralačka procedura u umjetnosti

Povjesničarka umjetnosti Neva Lukić ovako vidi koncept izložbe: “Prema Hrvatskom jezičnom portalu aproprijacija ima sljedeće značenje: pravn. stvarno ili pravno pribavljanje stvari u privatno vlasništvo; prisvajanje, privlaštenje [izvesti aproprijaciju], opr. eksproprijacija. Eksploataciji se pak pripisuju sljedeća značenja: 1. korištenje, iskorištavanje na najbolji mogući način kako bi se postigao najbolji efekt.; 2. ekon. iskorištavanje prirodnih dobara ljudskom djelatnošću (eksploatacija nafte); 3. iskorištavanje na neetički ili sebičan način (eksploatacija čovjeka po čovjeku); izrabljivanje. U doktorskoj disertaciji ‘Od redimejda do digitalne kopije. Aproprijacija kao stvaralačka procedura u umetnosti 20. veka’ povjesničar umjetnosti i kustos Dejan Sretenović razmatra aproprijaciju i etimološki, navodeći kako riječ potječe od latinskoga prijedloga ad, koji se koristi za tvorbu dativa, i pridjeva propritus, sa značenjem „osobni ili vlastiti“, a koji tvore kombinaciju appropriare – „učiniti svojim“ ili „prisvojiti“. Među ostalim, autor navodi i negativne konotacije toga glagola koji može implicirati i neovlašteno prisvajanje neke stvari te čak otmicu ili krađu, a one su u suglasju i sa Stilinovićevim pojmom eksploatacije. Preispitamo li navedena tumačenja dvaju pojmova, možemo uočiti da su oni načelno vrlo srodni te jedan ne isključuje drugi. Primjerice, prisvajanje i privlaštenje nisu daleko od pojmova iskorištavanje i izrabljivanje, odnosno nije li ispravno da kada nešto privlašćujemo i prisvajamo, u mnogim slučajevima ujedno to iskorištavamo i izrabljujemo? U Eksploataciji mrtvih umjetnik, kako je sam naglasio, eksploatira mrtve slikarske poetike – suprematizam, socijalistički realizam, geometrijsku apstrakciju te (za njega) mrtve znakove. On vrši čin eksploatacije referirajući se i na druge umjetnike eksploatatore koji se služe aproprijacijom 80-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kada dolazi do zamaha postmodernističke citatnosti. Naime, pojam aproprijacija uveden je u vokabular umjetničke kritike tek 1977. godine, nakon paradigmatske izložbe kustosa Douglasa Crimpa Slike, održane u alternativnoj njujorškoj galeriji Artists Space. Nedugo zatim, godine 1982., Mladen Stilinović u kustoskoj ulozi priprema izložbu Prema ruskoj avangardi u Galeriji PM u Zagrebu, konceptom propitujući fenomen ruske avangarde te njezina prisvajanja od strane različitih (lokalnih) suvremenih umjetnika. Ne začuđuje stoga što samo dvije godine poslije počinje nastajati eksploatacija mrtvih, gdje umjetnik kopijama ili interpretacijama djela suprematizma, socrealizma i geometrijske apstrakcije 50-ih godina gusto ispunjava prostor svoje instalacije. Instalaciju čine i kolaži-fotografije političkih skupova, radnih akcija, sletova, groblja“.

“Ako je 1979. hrvatski jezik bio bol, 2000. je engleski bol jer je u današnje vrijeme engleski taj na kojem se pokušava uspostaviti komunikacija”

Rad ‘An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist’ nastaje na podlozi od umjetne svile ružičaste boje, a koja je za umjetnika obrnuta boja od crvene, odnosno boja buržoazije. Tom se bojom, u odnosu na crvenu, među ostalim Stilinović bavio i u instalaciji od devedeset dijelova ‘Crveno-ružičasto’ (1973. – 1981.), koja, kao i Eksploatacija mrtvih, uključuje tehnike kolaža, crteža, slikarstva i fotografije, te u tekstu Potrošnja crvene – roza (1979.), u kojem je nastojao crvenu boju lišiti bilo kakve simbolike. U Eksploataciji mrtvih umjetnik preuzima jezik stilova, u ‘An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist’ engleski jezik diktira uvjete postajanja (internacionalnim) umjetnikom, a i šire od toga. Umjetnik je stoga i engleski jezik proglasio bolom:

“Ako je 1979. hrvatski jezik bio bol, 2000. je engleski bol jer je u današnje vrijeme engleski taj na kojem se pokušava uspostaviti komunikacija, ali je i dalje nemoguća. U tom je radu ponovno prisutna priča i o jeziku kao ideologiji, engleski danas sve strukturira – i povijest i povijest umjetnosti i politiku… Toga nismo ni svjesni. Zato to i je bol“ (Mladen Stilinović).

Press

Engleski nastavlja biti bol i više od dva desetljeća nakon 2000., a ta se činjenica potvrđuje kroz aproprijaciju Stilinovićeva rada od strane internacionalnih umjetnika. Riječ je o radovima nastalim u različitim medijima, od kojih mnogi gotovo u potpunosti preuzimaju vizualni identitet Stilinovićeve zastave – svilenu pozadinu (bilo umjetnu bilo pravu svilu), tehniku akrilika te font kojim je ispisan tekst. S druge strane, neki umjetnici preuzimaju samo boju zastave, bez riječi, a neki u drugim medijima poput videa, videoperformansa ili zvučne instalacije reinterpretiraju rad i prilagođavaju ga vlastitom umjetničkom iskazu.

Radovi pokazuju kroz sam jezik koliko je business English, nažalost, sveprisutan i prihvaćen unutar globalnog svijeta umjetnosti. Umjetnici se osjećaju ograničeni principima prema kojima taj ružičasti globalni umjetnički svijet funkcionira, no i dalje su nerijetko prisiljeni igrati po njegovim pravilima jer u suprotnom neće biti umjetnici jednostavno zato što nitko neće saznati za njihovo djelo. Izloženi radovi funkcioniraju kao upozorenja, uznemirujuće semantičke vizualizacije pravca u kojemu se svijet (umjetnosti) razvija.

“Iako je prošlo više od tri desetljeća od izvedbe An Artist Who (…), umjetnici ne prestaju ‘krasti’ to djelo. Njihove se eksploatacije ne bave dekonstrukcijom velikih ideja predsuvremenosti unutar postmodernizma, nego većina njih propituje konkretne alate i taktike potrebne za ostvarenje umjetničke karijere, što ovaj umjetnički pravac u kojemu živimo, zvao se on postmodernizam, post-postmodernizam ili nekako drukčije, čini svjetlosnim miljama daleko od vremena u kojem Stilinović radi svoju Eksploataciju mrtvih. Taj pravac traje i trajat će sve dok djelo ‘An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist’ ne postane ispražnjeno od značenja. Tek tada moći ćemo govoriti o novoj umjetničkoj etapi”, pojašnjava u tekstu kataloga Neva Lukić.