MARIJA KUHAR ŠOŠA UOČI PREMIJERE ‘DON PASQUALEA’

U HNK u Zagrebu, 25. studenog, izvest će se premijera opere “Don Pasquale” u režiji Dore Ruždjak Podolski. U naslovnoj ulozi Norine nastupit će Marija Kuhar Šoša koja je tim povodom dala intervju za Nacional. Marija Kuhar Šoša rođena je u istarskom mjestu Žminj 1982. godine, a diplomirala je 2006. glazbenu kulturu i pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Lidije Horvat Dunjko. Dobitnica je brojnih nagrada na državnim natjecanjima studenata pjevanja. U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu nastupala je u raznim ulogama, a od nekoliko njenih nastupa na Muzičkom bijenalu Zagreb izdvaja se zapaženi nastup 2007., kao Mimi u operi “Za tri lipe” Mirele Ivičević. Pjevala je na svim hrvatskim glazbenim festivalima, a od značajnijih nastupa izdvaja se onaj na otvorenju festivala Julian Rachlin i prijatelji 2010. u Dubrovniku, s Beogradskom filharmonijom i pod ravnanjem Zubina Mehte.

NACIONAL: Kako ćete pristupiti ulozi Norine?

Uloga Norine je pjevački i glumački vrlo izazovna jer se s takvim koketnim ženskim likovima koji svojim čarima manipuliraju opernom radnjom vrlo lako prijeđe u karikaturu. Pjevački zahtjevi su vezani uz brze promjene karaktera glasa koji se mijenja u skladu s radnjom i raspoloženjem Norine; od samodopadnosti, ljutnje i mržnje pa do zaljubljenosti. Upravo je ta višestranost ono najljepše iz čega sam krenula graditi svoj lik, a Donizettijeva glazba toliko dobro donosi Norini da mi to uistinu nije bio težak zadatak.

NACIONAL: Koliko vam je važna priprema za ulogu? Jer nije riječ samo o pjevanju koje je najzahtjevnije, nego je i gluma važan dio ‘’ulaska’’ u lik.

Priprema za ulogu je dug proces koji zahtijeva veliku strpljivost i upornost. Pjevačko-tehnička sprema podrazumijeva svakodnevno vježbanje, a uz to ima tu i poprilično sati rada na tekstu i izgovoru. Ali na kraju slijedi ono najslađe, svojim vlastitim duhom udahnuti novi život liku koji je u velikoj mjeri već određen i glazbom i tekstom – posvojiti ga. U lik “ulazim” samo kad se zastor podigne i sretna sam što iz njega izađem kad se zastor spusti. To je ljepota opernog pjevanja. Kad glazba stane ja sam ‘’ …opet kao prvo/Obično malo jadno drvo”.

NACIONAL: Nedavno ste postali predavačica, kako je došlo do toga?

Zahvaljujući mojoj bivšoj profesorici Lidiji Horvat Dunjko otkrila sam talent za pedagogiju. Priznajem da se sama ne bih usudila pomisliti da imam i taj talent jer se s velikim poštovanjem odnosim prema obrazovanju, a i neprestano se usavršavam učeći od kolega pjevača i pedagoga. Ali kad vas vlastiti profesor ohrabri i pokaže da ima vjere u vas, dozvolite si istražiti i taj dio sebe. Čim sam stala pred studente, shvatila sam da se osjećam kao na daskama i odmah sam se zaljubila u taj aspekt svoje umjetničke osobnosti. Tako sam postala docentica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. To je mlada akademija koja svojim radom želi dodatno razviti i oplemeniti kulturu Istre. Kako sam rođena Istranka – Žminjka, neizmjerno sam ponosna na to što sam dio jedne takve priče i što imam priliku ostaviti traga u svom rodnom kraju.

NACIONAL: Često se događa da hrvatski operni pjevači ne dobiju priliku ili pravu priliku zbog toga što se za neki projekt dovedu pjevači iz inozemstva. Je li to najveći problem opere ili biste još nešto izdvojili?

Ne treba stvari gledati samo s jedne strane, dobro je da stranci dolaze jer tako i mi domaći umjetnici i publika imamo priliku vidjeti kako se radi u inozemstvu, naučiti nešto, usporediti se s drugima. Uostalom, od početka financijske krize broj inozemnih pjevača u gostujućem angažmanu jako je opao pa naš jedini problem nisu stranci, nego premali broj opernih produkcija u Hrvatskoj. Možda bi čitateljima bilo zanimljivo čuti podatak da Berlin za svoju operu, tri operne kuće zapravo, godišnje izdvoji više od milijardu kuna. Ukupni hrvatski proračun za kulturu iznosi tek osamdeset posto tog iznosa, dakle cijela jedna država manje od jednog njemačkog grada. S obzirom na to, možemo biti vrlo ponosni na razinu naših produkcija i razinu umjetničkog života u Hrvatskoj, ali i nesretni zbog jedne druge činjenice, a to su negativni trendovi kojima se ne vidi kraj. Ne trebamo se opterećivati strancima, nego se napokon dogovoriti o tome koji su naši interesi u razvoju vlastitog umjetničkog i kulturnog života. Ako se to napokon ne dogodi, svjedočit ćemo tihom egzodusu naših mladih umjetnika kojima će Hrvatska biti tek ‘’odskočna daska’’, a ne mjesto gdje će raditi, živjeti i stvarati.

NACIONAL: Taj egzodus, kako ga zovete, već je, čini se, počeo.

Tom egzodusu već svjedočimo, samo se on događa daleko od očiju javnosti. To i činjenica da se ne vidi ikakav razvojni put, nego je trenutačno izvjesna samo neprestana borba za opstanak, zabrinjava svakoga tko se pokušava baviti umjetnošću u našoj zemlji i tko želi dobro našoj kulturi. Nažalost, često se svuda radi sve više kompromisa i to na onim najvažnijim stvarima, kvaliteti izvedbe i repertoaru. Dobro je da stranci dolaze i dobro je da naši umjetnici idu u inozemstvo jer to dokazuje da se kod nas dobro i kvalitetno radi, ali da oni u džepu imaju povratnu, a ne kartu u jednom smjeru jer već sad imamo puno odličnih pjevača koji su sve dalje od ideje povratka u Hrvatsku. A što se operne publike tiče, smatram da se ne trebamo bojati, opera je jednostavno – vječna.

Mladim pjevačima preporučila bih da budu strpljivi. Ja sam bila i ostala strpljiva, a imala sam veliku sreću da je u ovih 12 godina ljubav mene i HNK Zagreb samo rasla. Iako formalno nisam članica ansambla, dana mi je šansa da se razvijam postupno, u skladu sa svojim željama i mogućnostima te mi je kazalište dalo potpuno povjerenje. To bi bio i moj savjet mladim pjevačima koji dolaze na scenu, manje je više, treba ići postupno, nesebično dati kazalištu dio sebe i rezultat neće izostati.