[quote_box_center]

• Čak 27,1 posto ukupnog prihoda državnog proračuna dolazi iz naftnog i plinskog sektora, a ugljikovodici čine 46 posto svih izvoznih proizvoda Norveške

[/quote_box_center]

Četiri svjetske naftne kompanije – Marathon Oil, OMV, Eni i Medoilgas – i domaća kompanija INA uskoro će na 10 istražnih polja u srednjem i južnom Jadranu postaviti svoje istražne platforme kako bi u preliminarnim bušenjima podmorja pokušale otkriti i dokazati isplative rezerve nafte i plina. Natječaj kojim je Ministarstvo gospodarstva odlučilo odabrati kompanije kojima će prepustiti pravo na istražne radove burno je dočekan u hrvatskoj javnosti. Već se tjednima energično raspravlja radi li se inicijativi koja je Hrvatskoj potrebna radi gospodarskog oporavka, ili o nečemu što bi zbog opasnosti po okoliš trebalo pod svaku cijenu izbjeći.

Nacional je uspio stupiti u kontakt s norveškim ministarstvom nafte i energije i doznati kako se s istim izazovima godinama nosi ta danas iznimno bogata zemlja, koja je gospodarski procvat doživjela upravo zahvaljujući eksploataciji ugljikovodika.

Norveška je uspjela ostvariti enormnu zaradu od eksploatacije ugljikovodika, ali i nametnuti visoke ekološke standarde koje su dužne poštivati sve naftne kompanije koje imaju koncesije na teritoriju te zemlje.

Norveško iskustvo s eksploatacijom nafte počinje 1962., kad je norveška vlada od tada vrlo jake američke kompanije Philips Petroleum primila zahtjev da joj se dodjeli koncesija za istražna bušenja dijelova Sjevernog mora koji su pripadali norveškom teritoriju, za što je ponuđena naknada od 160 tisuća američkih dolara na mjesec. U to je vrijeme taj iznos bio poprilična svota, no za taj su novac Amerikanci zahtijevali ekskluzivno pravo na istražne radove, odnosno da nitko osim njih nema pravo pristupa norveškom dijelu Sjevernog mora. No norveške su vlasti odbile ponudu, ma koliko ona primamljiva bila, jer su zaključile da prepuštanje kompletnog prava na istražne radove, a kasnije i na eksploataciju nafte i plina ako se oni pronađu, samo jednoj kompaniji može biti pogubno po norveški nacionalni suverenitet. “Ako se norveško more već otvara za svjetske kompanije u potrazi za naftom, onda će to pravo imati više kompanija”, zaključila je norveška vlada.

Na temelju toga zaključka vlada je samo koji mjesec kasnije, sredinom 1963., proglasila apsolutni suverenitet nad svim prirodnim bogatstvima u norveškom dijelu Sjevernog mora, te je donijela odluku da jedino kralj, odnosno vlada, može dodijeliti koncesije za eksploataciju rudnog bogatstva iz mora, odnosno nafte i plina. Dvije godine kasnije vlada je nekolicini naftnih kompanija dodijelila 22 licence za istražne radove na ukupno 76 polja. Nakon nekoliko probnih bušenja, koja su započeta 1968., tvrtka Ekofisk konačno je 1969. otkrila značajne količine nafte na jednom od svojih polja, nakon čega je dvije godine kasnije započela i eksploatacija. Već te godine postaje jasno da norveško podmorje obiluje naftom i plinom i tada započinje vrtoglavi uspon Norveške kao jedne od naftnih sila u svijetu. Tijekom 70-ih godina, kako je raslo iskustvo i stizale nove, moderne tehnologije, nicala su nova istražna polja i otkrivale se nove zlatne rezerve. Ekofisk, Statfjord, Oseberg, Gullfaks, Troll i drugi su naftna polja koja su tada – a i danas – nosila većinu norveške proizvodnje nafte i plina. Skromni prihodi tadašnje Norveške, zemlje koja je do tada živjela uglavnom od ribarstva i brodogradnje, počeli su rasti vrtoglavom brzinom i u samo 50 godina ta je skandinavska zemlja postala jedan od najvećih izvoznika nafte i plina u svijetu, ali i jedna od najbogatijih zemalja sa zavidnim životnim standardom njezinih stanovnika.

U samim počecima eksploatacije nafte vlada je odabrala model prema kojem su istražne, a potom i eksploatacijske aktivnosti prepuštene uglavnom inozemnim kompanijama, koje su razvile prva polja i počele s crpljenjem nafte i plina. Pritom je utvrđen princip prema kojem je Norveška od ukupnih prihoda s naftnih polja dobivala 50 posto, a 50 posto je ostajalo kompanijama. Taj prvotni princip promijenjen je 1993., od kada vrijedi pravilo da se postotak prihoda od eksploatacije ugljikovodika određuje za svaku novu bušotinu pojedinačno, ovisno o procijenjenim rezervama i prihodima koje svaka od bušotina ostvaruje. Norveško sudjelovanje u procesu eksploatacije nafte i plina raslo je postepeno s osnivanjem prvih državnih naftnih kompanija Norsk Hydro, Saga Petroleum i Statoil. Godine 1985. norveška je vlada osnovala agenciju State’s Direct Financial Interest (SDFI – Državni direktni financijski interes), koja je preuzela kontrolu nad državnim interesima u naftnim i plinskim poljima, naftovodima i postrojenjima za preradu nafte na kopnu. SDFI je u norveškom kontekstu ono što je naša Agencija za ugljikovodike u hrvatskom, no svakako treba uzeti u obzir da norveški SDFI ima nekoliko desetljeća duže iskustvo u kontroliranju državnih interesa u naftnoj industriji nego što to ima naša AZU koja je tek na počecima svojeg djelovanja.

Državna kompanija Statoil osnovana je 1972. i norveška država joj je dugo godina bila jedini vlasnik. Godine 2001. Statoil je djelomično privatiziran, a iste je godine osnovana i agencija Petoro koja je preuzela SDFI, odnosno onaj njegov dio nad kojim je upravu imala norveška država. Drugim riječima, iako je inozemni kapital u norveškoj naftnoj industriji prevladavajući, norveške državne vlasti još uvijek imaju apsolutnu kontrolu nad strateškim nacionalnim interesom – naftom i plinom. Uz to, s vremenom je proizvodnja iz spomenutih najvećih polja počela opadati kako su se ležišta iscrpljivala, pa je u novije vrijeme potraga za novim ležištima, odnosno razvoj novih bušotina, raspršen na mnogo više manjih polja, na kojima su u prevladavajućoj mjeri operatori upravo inozemne kompanije.

Danas je eksploatacija nafte i plina najjača industrijska grana u Norveškoj. Ta je zemlja u ovom trenutku treći po veličini izvoznik plina u svijetu, a deseti koja je u najvećoj mjeri sudjeluje u prihodima u norveškom državnom proračunu. Prema najsvježijim podacima norveškog ministarstva financija za 2014., 27,1 posto ukupnog prihoda državnog proračuna dolazi upravo iz naftnog i plinskog sektora. Osim direktnog prihoda od eksploatirane nafte i plina, u državni se proračun slijeva i novac od naplaćenih koncesijskih naknada, poreza na dobit naftnih kompanija, ekoloških poreza i prihoda od dividendi u državnim udjelima naftnih kompanija. U norveškom bruto domaćem proizvodu (BDP) naftni sektor sudjeluje s čak 18,6 posto, gotovo 30 posto ukupnih investicija u državi otpada upravo na industriju nafte i plina i s njom povezane sektore, a ugljikovodici čine 46 posto svih izvoznih proizvoda Norveške. Upravo su nafta i plin omogućili životni standard Norvežana kakav velika većina zemalja u svijetu može samo sanjati.

Međutim, norveške su kompanije prihvatile izazov stalnog razvoja novih tehnologija izgradnje, servisiranja i opskrbe sve brojnijih naftnih i plinskih platformi, oslanjajući se pritom na iskustvo i znanje domaćih brodogradilišta. Nekada vrlo jaka i stabilna, norveška su brodogradilišta u posljednjih nekoliko desetljeća polako ali sigurno gubila utrku sa sve jeftinijim azijskim konkurentima, no umjesto da propadnu okrenuli su se novoj grani industrije prilagođavajući svoju ponudu tehnološkim zahtjevima naftnih kompanija i kreirajući nove centre izvrsnosti koji objedinjavaju znanje i iskustvo u službi profitabilnog naftnog biznisa. Jednako kao što je postepeno razvijala financijske i tehnološke okvire poslovanja naftnih kompanija, norveška je Vlada na vrijeme shvatila važnost kreiranja strogih ekoloških parametara koji će očuvati norveški morski ekosustav i spriječiti moguće pogubne incidente u zemlji u kojoj je ribarstvo još uvijek značajna gospodarska grana.

Razmatranje problema zaštite okoliša i klimatskih promjena još od 70-ih godina prošlog stoljeća kada je pojam zaštite okoliša u svijetu bio tek u povojima – sastavni je i nedjeljivi dio norveške politike vezane uz naftnu industriju. Neprestani razvoj zakonskih instrumenata svim je sudionicima u industriji nafte i plina nametnuo obvezu pridržavanja strogih ekoloških okvira i obaveza u svim fazama njihove aktivnosti – od pripremnih radova, istraživanja i razrade novih bušotina, do razvoja potencijalno isplativih bušotina, podizanja novih platformi, eksploatacije nafte i plina, pa sve do zatvaranja iscrpljenih bušotina i operacija dekomisije, odnosno rastavljanja platforme na zatvorenoj bušotini. Norveška Vlada često ističe da su njezini ekološki standardi nametnuti naftnoj industriji vrlo visoki u usporedbi s onima u drugim zemljama, a nadležne državne institucije kontroliraju sve izvještaje o emisijama štetnih tvari svake pojedine naftne i plinske platforme, stalno podsjećajući na cilj svođenja emisija štetnih tvari na najmanju moguću mjeru.

Svi dijelovi sustava eksploatacije, prerade i transporta nafte i plina podliježu cijelom nizu zakona koji reguliraju djelatnost, a Ministarstvo nafte i energije nadzire jesu li kompanije koje se natječu za koncesije na novim naftnim poljima ispunile obvezu izrade studija utjecaja na okoliš, uključujući i obaveznu procjenu mogućih ekonomskih, socijalnih i ekoloških učinaka eksploatacije ugljikovodika na određenom polju. Prilikom otvaranja novih naftnih i plinskih polja Ministarstvo želi imati uvid u sve relevantne argumente “za” i “protiv” naftnih aktivnosti u određenom području, a prilikom svakog otvaranja novog naftnog ili plinskog polja javnost, nevladine udruge i političke stranke imaju priliku iznijeti svoje argumente i stavove.

Agencija za zaštitu okoliša, norveška Naftna uprava i Udruga proizvođača nafte i plina (Norwegian Oil and Gas Association) osnovali su zajedničku bazu podataka (EPIM Environment Hub – EEH) u koju svi operateri koji eksploatiraju naftu i plin u Sjevernom moru, Norveškom moru i najsjevernijem Barentsovom moru šalju izvještaje s monitoringa, odnosno praćenja rada svake pojedine platforme i izmjerene parametre utjecaja na okoliš. U povijesti norveške naftne industrije zabilježen je samo jedan ozbiljniji ekološki incident, i to još davne 1977. kada je na polju kompanije Ekofisk došlo do nekontroliranog istjecanja oko 80.000 barela nafte u more. Naftna mrlja na sreću nije stigla do obale i nije izazvala veće štete, no iz nje se mnogo naučilo. Unatoč visokim i izuzetno strogim standardima zaštite okoliša i kontrole svih sektora poslovanja naftnih kompanija, otpora prema naftnoj industriji u dijelu javnosti uvijek ima. Nekoliko nevladinih organizacija predvođenih grupom pod nazivom “Mladi prijatelji zemlje Norveške” (Young Friends of the Earth Norway), udruženi s lokalnim ribarskim udrugama i borcima za zaštitu okoliša, uspjeli su 2013. postići odgodu odluke o otvaranju novih naftnih polja na sjeveru Norveške, u području zaštićenih otoka Lofoten, Vesteralen i Senja.

Ipak, generalno gledajući većina tamošnje javnosti prihvaća tu gospodarsku granu kao izvor dobre zarade, sigurnog posla i izrazito visokog standarda. Pritom nije zanemariva niti činjenica da se dobar dio zarade od izvoza nafte i plina slijeva u državne i privatne mirovinske fondove koji osiguravaju mirnu starost velikoj većini Norvežana.

Upravo činjenica da norveška vlada značajan dio zarade od izvoza nafte i plina ulaže u obrazovanje, smanjivanje socijalnih razlika među klasama, otvaranje novih radnih mjesta i u prosperitet vlastitih građana – za razliku od ostalih zemalja bogatih naftom koje većinu zarade usmjeravaju u džepove nekolicine najbogatijih – osigurava značajnu podršku velike većine norveške javnosti naftnoj industriji. Industriji koja je u nepunih 50 godina od nekada skromne Norveške stvorila četvrtu najbogatiju zemlju svijeta.