Trinaest godina nakon bečke izložbe “Krv i Med, budućnost je na Balkanu” Haralda Szeemanna, na kojoj su prikazana djela 65 suvremenih umjetnika iz država s prostora bivše Jugoslavije, Rumunjske, Bugarske, Turske, Grčke i Albanije, svjedočimo još jednom interesu zapadnih muzeja za jugoslavensku umjetnost. Ovoga puta riječ je o arhitekturi. U njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MOMA) od 15. srpnja 2018. do 13. siječnja 2019. održat će se izložba “Prema realnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948.-1980.”, a uključivat će više od 400 crteža, modela, fotografija i filmova iz arhiva, muzeja i privatnih kolekcija diljem bivše države. Nacional neslužbeno doznaje da će od hrvatskih arhitekata biti zastupljeni Radovan Nikšić, Božidar Rašica, Boris Magaš, Drago Galić, Ivan Vitić, Andrija Čičin Šain, Radovan Delalle, Juraj Neidhardt, Zdenko Strižić i Vjenceslav Richter.

Izložbu je osmislio Martino Stierli, MOMA–in kurator za arhitekturu i dizajn, u suradnji s gostujućim kuratorom Vladimirom Kulićem i kuratoricom suradnicom Annom Kats. Martino Stierli rekao je za Nacional da je pokrenuo ovu izložbu jer je bio sve zainteresiraniji za poslijeratnu i brutalističku arhitekturu u istočnoj Europi i Jugoslaviji te je bio svjestan sve većeg akademskog interesa za ovaj, kako kaže, vrlo inovativni korpus djela koji je uglavnom nepoznat izvan granica bivše Jugoslavije:

“Teritorij bivše Jugoslavije povijesno se nalazio na raskrižju velikih istočnih i zapadnih carstava. U Hladnom ratu, socijalistička Jugoslavija poticala je ‘treći put’, što je dovelo do relativne otvorenosti prema oba pola. Sve je to apsorbirano u živahnu i hibridnu arhitektonsku kulturu.

Danas mnogi uspješni mladi arhitektonski uredi u bivšoj Jugoslaviji, posebice u živahnim sredinama Slovenije i Hrvatske izravno upućuju na nasljeđe jugoslavenske socijalističke arhitekture u svom radu. U širem smislu, mislim da ovo nasljeđe može poslužiti kao podsjetnik da arhitektura može samo napredovati kada postoji široko društveno razumijevanje moći koju ona ima kada je riječ o preobrazbi društva i podizanju kvalitete života građana. U suvremenim uvjetima takva ideja se gubi, s obzirom na prevladavajuće i uznemirujuće shvaćanje arhitekture kao luksuzne robe.”

Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti, uz Maroja Mrduljaša, Luku Skansija i Sanju Horvatinčić, surađivala je s hrvatske strane na MOMA-inu projektu. U Odboru su zastupljeni i stručnjaci iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a njujorškom muzeju pomagali su u fazi prikupljanja materijala, nakon čega su Martino Stierli i Vladimir Kulić, na temelju svog koncepta, radili selekciju.

Ambicija je izložbe tu arhitekturu valorizirati u međunarodnom kontekstu. Obrađena su područja poput turizma, zgrada društvenog standarda, spomenika i urbanizma

Tamara Bjažić Klarin za Nacional je naglasila da nema republičkih ključeva i rasprava u stilu koga će biti više kada je riječ o autorima različitih nacionalnosti. Po njezinu mišljenju to je stvar isključivo njihove stručne ekspertize i problemskog pristupa:

“Da ključ nije politički svjedoči i to što izložba tematizira modernizam u arhitekturi na prostoru Jugoslavije u razdoblju od 1948. do 1980., a ne tijekom čitavoga trajanja Jugoslavije kao državne tvorevine. Ambicija je izložbe tu arhitekturu valorizirati u međunarodnom kontekstu. Obrađena su pojedina bitna područja arhitektonske produkcije poput turizma, zgrada društvenog standarda – škola i vrtića, spomenika i urbanističkog planiranja. Što se potonjeg tiče, bitan je Split 3 kao stambeno naselje, u biti gotovo grad sa svim sadržajima. Iz današnje perspektive zanimljivo je da je realiziran velikim dijelom u jednom mahu i da se za takav kompleks raspisao javni natječaj te se angažiralo različite organizacije za pojedine dijelove projekta kako bi se izbjegla monotonija i uniformiranost stambene arhitekture. Poljud je jedna od točaka izložbe, stadion za koji je Boris Magaš dobio nagradu Borba, najvažniju državnu nagradu za arhitekturu.”

Povjesničarka arhitekture Renata Margaretić Urlić iznijela je svoje mišljenje o izložbama koje interpretiraju umjetnost ili arhitekturu s prostora bivše Jugoslavije i jugoistoka Europe. Kako kaže, premda nije sklona takvim izložbama, razumije tadašnju potrebu za kolektivnim, regionalnim, nacionalnim i pojedinačnim izložbama poslije pada Berlinskoga zida, kada je zapadno tržište umjetnina bilo ‘’gladno’’ novih proizvoda i sa strašću otkrivalo područje jugoistoka Europe. Po njezinu mišljenju, u to doba, kada je ‘’glad’’ bila najveća, propuštena je prilika da se snažnije istaknemo u svijetu:

“Zagreb je bio međunarodno središte glasovitih izložbi Novih tendencija, gdje je, kao i na Muzičkom bijenalu ili kasnije Animafestu koji se veže uz Zagrebačku školu crtanoga filma, gostovalo više umjetnika iz zapadne, nego iz istočne Europe. Bilo je nekoliko sjajnih projekata koji na žalost nisu uspjeli probiti dovoljno zapadnih granica, poput izložbe MSU-a ‘Exat 51’ i ‘Nove tendencije’ u Portugalu 2001.

Prezentiranjem umjetnosti ili arhitekture s prostora Hrvatske, na takvim ‘regionalnim’ izložbama izjednačavaju se pojedinačni doprinosi i balansiraju različite avangardne i jedinstvene pojave koje su se dogodile zbog specifičnog političko-gospodarskog ili kulturnog konteksta pojedinih sredina. Ne mislim pritom na stručnu, nego na prosječnu publiku takvih izložbi kojoj će u pamćenju opet ostati ‘regionalni’ naslov. Teško je povjerovati, ali možemo se nadati da će barem netko od te publike 2018. u MOMA-i zapamtiti kao hrvatske arhitekte Stjepana Planića i Radovana Nikšića, da nabrojim tek neke, pa čak i Vjenceslava Richtera, autora glasovitog ‘Jugoslavenskog paviljona’ na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958.”

Tamara Bjažić Klarin smatra legitimnim stavljanje različitih arhitektonskih tradicija u kontekst jugoslavenske arhitekture jer su opstajale u istom društveno-političkom kontekstu, ali smatra da se ne može govoriti o jugoslavenskoj arhitekturi:

“Jugoslavenska arhitektura kao pojam ne postoji jer su postojale lokalne škole koje su imale jake povijesne utemeljenosti, ali ipak istovremeno su sve te arhitektonske scene i premrežene. Primjerice, možemo govoriti o zagrebačkoj, sarajevskoj i beogradskoj školi. Ljubljanska škola obilježena je likom Jože Plečnika i njegovih učenika. Zagrebačku školu bitno određuju arhitekt Viktor Kovačić, klasicistička, racionalna i odmjerena arhitektura. Utjecaji su različiti kao i veze i priključci na inozemstvo: zagrebačka škola bila je vezana na Beč pa na Berlin i Pariz. Martino Stierli kao glavni kustos prepoznao je pojedine projekte kao autentične, što je vrijedna valorizacija izvana. Naime, mi primjerice smatramo da je Novi Zagreb poseban u arhitektonskom smislu, a sličnih gradskih dijelova ima u Čehoslovačkoj i drugdje, to je većinom vrlo standardna arhitektonska produkcija.”

Povjesničar arhitekture i sveučilišni profesor iz Beograda Aleksandar Kadijević koji nije uključen u ovaj projekt, s druge strane tvrdi da je “jugoslavenskoga” u arhitekturi bilo dosta, o čemu svjedoče i novija istraživanja:

“To su bili mahom idealistički pokušaji državnih arhitekata i umjetnika, poput Ivana Meštrovića, ali i mnogih drugih, da izraze esenciju južnoslavenske sinteze. Kroz monumentalne mauzoleje, paviljone na svjetskim izložbama, ali i državne javne zgrade poput banovinskih palača ta ideologija doista je pronašla svoj graditeljski izraz. Taj fenomen nakon Drugog svjetskog rata nastavio se kroz drugo obličje, a to je takozvana egalitaristička socijalistička arhitektura ravnopravnih naroda i narodnosti. U cjelini gledano ta arhitektura je bila manje autorska, a više ideologizirana i državna, ali ne i lišena visoke stvaralačke invencije, s obzirom na to da su je kreirali najbolji arhitekti jugoslavenskih naroda. Paralelno su razvijane i regionalne škole i lokalni partikularizmi, ne toliko kao njena opozicija, nego prije kao izraz podneblja i autorskih pregnuća.”

Ono što po mišljenju Tamare Bjažić Klarin tu arhitekturu čini zanimljivom je to što je Jugoslavija u polariziranosti između istoka i zapada imala bitan kvalitativni pomak te je u nekim stvarima bila naprednija od arhitekture nekih istočnoeuropskih zemalja. Kako kaže, nije zanemarivo to što su ljudi počeli putovati već krajem 1940-ih godina i početkom 1950-ih godina, što nije bio slučaj s drugim socijalističkim zemljama:

“Primjerice, Radovan Nikšić i Milica Šterić, srpska arhitektica koja je zastupljena na izložbi, zajedno su otišli na stipendiju u Nizozemsku kod istaknutog arhitekta Jacoba Bakeme. Već tada su postojale stipendije, to jest tzv. tehnička pomoć, što je olakšavalo doticaj s inozemstvom i davalo toj arhitekturi dodanu vrijednost. Kada se Nikšić 1956. vratio u Hrvatsku graditi Radničko sveučilište u Zagrebu, gostovao je Bakemin partner Johannes van der Broek. Domaćini, zagrebački arhitekti, pokazali su mu realizacije na koje se gledalo kao na rezultat napretka jugoslavenskog socijalističkog društva. Kasnije se Nikiti Hruščovu pokazivalo Radničko sveučilište. Bakema je pak više puta dolazio na ljetovanje i držao predavanja o arhitekturi u Zagrebu. I drugi uvaženi inozemni arhitekti bili su gosti zagrebačkih arhitekata.”

Aleksandar Kadijević odgovorio je na pitanje koje su specifičnosti jugoslavenske sredine kada je riječ o modernizmu u arhitekturi:

“Njegova recepcija nije bila istovremena, dosljedna, a ni jednoznačna u svim državama Jugoslavije. Najzreliji i najčišći paradigmatski izraz dosegao je u socijalno angažiranoj školi zagrebačke moderne čiji se utjecaj osjećao diljem države.

U Sarajevu je bio nešto manje radikalno plasiran, dok je u Beogradu i Ljubljani bio podređen lokalnim uvjetima, zbog čega također nije doslovno konceptualno primjenjivan. U Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu i Metohiji uglavnom slijedi beogradsku romantičarsku recepturu. U poratnom periodu prevladava i dostiže vrhunac u epohi višeg društvenog standarda šezdesetih, ali ubrzo gubi na oštrini i uvjerljivosti programa zapadajući, kao i u svijetu, u ponavljanje i vlastiti akademizam.”

‘Jugoslavenska arhitektura ne postoji jer su postojale lokalne škole pa možemo govoriti o zagrebačkoj, sarajevskoj i beogradskoj školi’, kaže Tamara Bjažić Klarin

Zaključio je da izložba predstavlja važan doprinos globalnoj prezentaciji nekadašnje zajedničke tehničke kulture:

“Nema eksplicitnu političku usmjerenost nego primarno kulturološko-edukativnu, a također nema ni nostalgičnu konotaciju, nego pojave prezentira u povijesnom kontekstu. Ovim je pogled na razmotreno razdoblje dodatno proširen, ali ova tema zaslužuje podrobniju elaboraciju, odnosno višetomnu sintezu, što je obveza nacionalnih historiografija ili njihovih objedinjenih najkompetentnijih timova. Ovo je svakako dragocjeni kulturni događaj za narode bivše države jer prezentira esenciju te arhitekture čineći je razumljivijom današnjoj inozemnoj publici.”