Hrvatska godišnje uveze sušenog povrća u vrijednosti 30 milijuna eura jer nema vlastite sušare koja bi zadovoljila potrebe prehrambene industrije.

Cijena sušenog povrća u Europi proteklih je godina porasla zbog pandemije i visokih ulaznih troškova te sve veće potražnje. To je na svojoj koži osjetila i koprivnička Podravka, najveći uvoznik sušenog povrća u Hrvatskoj.

Podravka godišnje, neslužbeno, troši oko 6500 tona sušenog povrća, za što treba više od 65.000 tona svježeg. Samo za Vegetu ide oko 3200 tona sušenog povrća: mrkve, pastrnjaka, krumpira, luka, celera i peršinova lista. Ništa od toga nije hrvatsko.

Osim sušenog povrća, u svjetski poznat dodatak jelima još idu kuhinjska sol, pojačivači okusa, šećer, začini, kukuruzni škrob i bojilo riboflavin. Navodno je tek nešto šećera i soli nabavljeno u Hrvatskoj.

Sušeni luk

Ovih je dana građevinsku dozvolu dobio projekt prve sušionice povrća u Hrvatskoj koja bi se trebala graditi u industrijskoj zoni u Virovitici. Riječ je o investiciji teškoj gotovo 40 milijuna eura. Investitor se još traži, ali to sigurno neće biti Podravka.

U koprivničkoj kompaniji se doznaje kako oni jesu zainteresirani za nabavu domaćeg sušenog povrća, ali neće biti partneri u gradnji sušionice. Osim troga, takvo sušeno povrće mora biti konkurentno cijenom i kvalitetom.

Najveći potrošači sušenog povrća u Podravki su kategorije kulinarstva (Vegeta) i juha. Te su kategorije u prvih devet mjeseci ove godine ostvarile čak 113 milijuna eura prodaje. Proteklih je godina sušeno povrće Podravka uglavnom nabavljala iz sušionica u Poljskoj, Njemačkoj i Češkoj.

Prije desetak godina Podravka je uvozila oko 900 tona sušenog luka, 1600 tona sušene mrkve, 700 tona sušena krumpira i 1150 tona pastrnjaka. Za jedan kilogram sušenoga treba proizvesti otprilike deset kilograma svježeg povrća.

Što radi županija

Svaku od tih brojki, dakle, pomnožite s deset pa ćete dobiti količinu koju domaći poljoprivrednici moraju isporučiti sušionici, i to samo za potrebe Podravke. A da se ne govori o tome kako Podravki za potrebe prerade navodno treba i 30.000 tona svježeg povrća.

A tu je i pšenica koje koprivnička kompanija godišnje treba oko 95.000 tona za potrebe svojih pogona u Koprivnici i Sloveniji u kojoj posluje njihova tvrtka Žito.

Za sušeno povrće, dakle, treba zasaditi 65.000 tona svježeg, za preradu treba dodati još najmanje 30.000 tona svježeg i uz to oko 95.000 tona pšenice. Ako je ova računica točna, ukupno je to 190.000 tona ratarskih kultura.

I to, da podsjetimo još jednom, samo za potrebe Podravke. A gdje je i voće koje ovdje ne spominjemo. Još kad bi država, ali i županijske vlasti, konačno otkrila kakav se golemi potencijal za domaću proizvodnju krije iza tih brojki, piše Danica.hr.