Fjodor Mihajlovič Dostojevski imao je samo 25 godina kada je napisao novelu“Dvojnik”, priču o čovjeku koji nezapaženo prolazi životom sve dok se odjednom ne pojavi njegov dvojnik, ujedno njegova sušta suprotnost. Tamo gdje je on sramežljiv i povučen, dvojnik je agresivan, tamo gdje je bojažljiv, dvojnik je hrabar. Upravo je ta priča poslužila kao predložak 37-godišnjem britanskom redatelju Richardu Ayoadeu za istoimeni film koji se od 5. ožujka prikazuje u hrvatskim kinima.

U glavnim ulogama pojavljuju se mlade hollywoodske zvijezde, Jesse Eisenberg u ulozi Simona i njegovog dvojnika Jamesa, te Mia Wasikowska kao njegova kolegica u koju je zaljubljen. Nakon što je film prikazan na brojnim svjetskim festivalima na kojima je pobrao izvrsne kritike, ekskluzivno za Nacional razgovarali smo s Ayoadeom koji se pokazao sve samo ne sramežljivim poput glavnog lika Simona.

U Engleskoj je postao glumačka zvijezda još 2006. godine kada je počeo glumiti u seriji “The IT Crowd”, dvije godine kasnije nagrađen je za tu ulogu na televizijskom festivalu u Monte Carlu, a lani je za tu ulogu dobio nagradu BAFTA, britanske filmske akademije. Istovremeno je radio kao redatelj videospotova za najznačajnije britanske rock bendove kao što su Arctic Monkeys, da bi 2010. godine režirao svoj prvi hvaljeni film “Podmornica”. Glumu nije napuštao, tako da je 2012. glumio s Benom Stillerom u komediji “Susjedi treće vrste”, ali da mu je režija draža od glume pokazao je svojim drugim filmom “Dvojnik”.

NACIONAL: Što je bilo toliko zanimljivo u knjizi Dostojevskog da ste po njoj odlučili snimiti film “Dvojnik”?

Svidjela mi se ideja knjige i priča o čovjeku koji je nevažan i usamljen, toliko da ga nitko ne primjećuje. To ide toliko daleko da, kada se pojavi njegov dvojnik, nitko to ni ne primjećuje. Za mene je to istovremeno i tužna i vesela priča koja, sa psihološke strane, odgovara istini.

NACIONAL: Trebalo vam je više od pet godina da snimite ovaj film. Koliko teško je bilo naći financijere, ako znamo da ovo nije komercijalan film koji će zaraditi desetke milijuna dolara u kinima?

Ideju za film predočio mi je Avi Korine, temeljenu na knjizi Dostojevskog, s tim da je on tada imao već neke dogovore s producentima. Ja sam prvo pročitao njegov osnovni scenarij, a tek nakon toga sam pročitao knjigu Dostojevskog. Razlog zbog kojeg se odužilo snimanje “Dvojnika” je u tome što sam u međuvremenu snimio drugi film “Podmornica”. Korine je radio na priči, ali mu se nisam mogao pridružiti jer sam snimao film. Kada je završilo snimanje “Podmornice” pročitao sam knjigu Dostojevskog i zatim se bacio na pisanje scenarija za “Dvojnika”. Dakle, problemi s pisanjem scenarija razlog su zbog kojeg mi je trebalo toliko vremena da snimim ovaj film. S financiranjem čak i nismo imali problema, s obzirom na to da je iza nas stala producentska kompanija “Film 4” koja je producirala i moj film “Podmornica”. S obzirom na to da je “Podmornica” postigla uspjeh i da im se dopao scenarij “Dvojnika”, zaključili su da bi film mogao biti zanimljiv i vrijedan. Kako sam se zbližio s producentima Richardom Foxom i Aminom Dasmal, tako su oni imali zaštitnički odnos spram mene i nisu dopuštali da brinem o tome kako će se naći novac za film. Dakle, nije bilo teško pronaći novac, ali to vam kažem zato što nisam prstom mrdnuo kako bih ga pronašao.

NACIONAL: Kad već govorimo o producentima, jedan od izvršnih producenata je i čuveni glumac Michael Caine. Koja je bila njegova uloga u “Dvojniku”?

Uloga izvršnog producenta je da savjetuje ekipu filma, ali ne i da svakodnevno nadzire snimanje. Caine je uložio novac u “Dvojnika” i imao je savjetničku ulogu. S Caineom sam se družio prije, za vrijeme i nakon snimanja, njemu se “Dvojnik” jako dopao. On je čovjek s nevjerojatnim iskustvom, cijeli život je proveo na filmskim setovima, ali nikada mi se nije petljao u posao, već me je stalno ohrabrivao. Činjenica da on podržava film dala mi je veliko samopouzdanje.

NACIONAL: Za film “Dvojnik” dobili ste hvalospjeve kritičara koji ga uspoređuju s filmom “Brazil” redatelja Terryja Gilliama. Što kažete na te usporedbe?

“Dvojnik” nije nastao pod utjecajem ovog ili onog filma. Iskreno, osjećao sam da što će biti različitiji od drugih, to će se više govoriti da je derivat nekog drugog filma. Danas će za svaki film reći da sliči na neki rad Michaela Baya. No, recite mi, koliko filmova sliče onima Terryja Gilliama? Pa i njegovi filmovi se razlikuju jedan od drugog. Meni je najomiljeniji njegov “Strah i prezir u Las Vegasu” koji se ne smatra klasičnim primjerom filma Terryja Gilliama. Nakon što sam vidio da “Dvojnika” uspoređuju s Gilliamovim filmovima, morao sam se pomnije pozabaviti njegovom filmografijom da bih probao naći te sličnosti o kojima se piše.

I znate što sam zaključio? Da su Gilliamovi filmovi slični onima Federica Fellinija! Zanimljivo je da su mnogi redatelji s čijim se filmovima mnogi uspoređuju, kao što su Quentin Tarantino, braća Coen, Terry Gilliam i Wes Anderson, zapravo autori čiji su filmovi derivati drugih filmova. Pa Tarantinovi filmovi su derivat filmova Martina Scorsesea i japanske kinematografije, dok je Wesu Andersonu uzor Mike Nichols.

NACIONAL: Vi sami spominjali utjecaj filma “Proces” Orsona Wellsa.

Da, jer mi je ritam “Procesa” bio jako interesantan, ali iz te starije generacije zanimali su me i Howard Hawks i Ernst Lubitz. Ako me već pitate o utjecajima, na mene su utjecali filmovi Akija Kaurismakija te film “In the Mood for Love” kineskog redatelja Kara Wai Wonga, a ne Gilliam i “Brazil”. Još čudnije su mi usporedbe s radom Wesa Andersona. Wes, oprosti, ali ja ne vidim sličnosti.

NACIONAL: Jeste li odmah znali da želite napraviti film koji će biti zabavan, ali istovremeno zastrašujuć i tužan?

Da, bila mi je namjera stvoriti takvu atmosferu. Kombinaciju elemenata koje ste nabrojali zapazio sam dok sam čitao knjigu Dostojevskog. Volim taj osjećaj kada gledatelj ne zna što da očekuje od filma, kada se u jednom trenutku smije a u drugom je prestrašen. Jednako tako volim filmove u kojima gledatelj ne zna što je sljedeće što će se dogoditi.

NACIONAL: I Jesse Eisenberg i Mia Wasikowska su trenutno velike zvijezde. Je li ih bilo teško pridobiti za ovako neobičan film?

To je točno, ali imao sam sreću što su oboje vidjeli moj film “Podmornica” i jako im se dopao. Mislim da je to bilo ključno kod prihvaćanja ovih uloga. Njih dvoje su, što mi je drago, glumci koje zanima uloga, koje zanima priča filma, nisu glumci koji samo razmišljaju o tome što je najbolje za njihove karijere. Možda su u tom smislu naivni, ne znam. U svakom slučaju, filmska karijera nije ono što ih primarno motivira. U svakom slučaju, sretan sam što sam mogao raditi s njima.

MIA WASIKOWSKA , RICHARD AYOADE I JESSE EISENBERG NA PREMIJERI FILMA ‘DVOJNIK’Foto: GULIVER/GETTY IMAGES

NACIONAL: Osim što ste redatelj, vi ste i glumac. Jeste li prilikom pisanja scenarija pomislili kako biste mogli napisati i ulogu za samog sebe?

Ne, nikako. Nikada, kada pišem scenarij, ne razmišljam o sebi kao o glumcu. Uostalom, uvijek mislim kako postoji bolji glumac od mene za neku ulogu. Ne moram vam navoditi primjer, pa stotine glumaca bolje glume od mene. Nemam baš samopouzdanja kada glumim. Ne kažem da će publika zbog moje glume doživjeti stres, samo će im biti lagano neugodno. Osim toga, jako volim raditi s glumcima. Neki redatelji znaju dati ulogu samom sebi samo da ne bi morali raditi s drugim glumcima. Kod mene je obrnuto, ja doista volim raditi s glumcima, s ljudima koji mi mogu ponuditi nešto drugačije. Nije da ne želim glumiti, radi se o tome da uvijek nastojim dati ulogu onome tko je bolji od mene.

NACIONAL: Ipak, u filmu “Susjedi treće vrste” glumili ste s nekima od najpoznatijih komičara današnjice, a to su Jonah Hill, Ben Stiller i Vince Vaughn.

Ja sam u toj ekipi bio autsajder. Lako je biti u ekipi s tako dobrim glumcima. Na snimanju tog filma stalno sam si govorio “Sve će biti u redu, ipak su tu Ben Stiller i Vince Vaughn, mogu gledati u pod i provući se kroz scenu”. U tom filmu sam najbolji kad gledam u pod.

NACIONAL: Britanska kinematografija i britanski redatelji poput Kena Loacha i Mikea Leigha proslavili su se socijalnim dramama, dok se vi sa svojim filmovima odmičete prema nešto maštovitijim temama. Kako na to gledate?

Istina je da je socijalni realizam zaokupio velik broj britanskih redatelja. Na Hollywood se gleda kao na tradicionalni primjer eskapizma i fantazije pa su, možda kao reakcija na to, britanski filmovi postali realističniji i mračniji. Dijelom je to povezano i s činjenicom da vam za eskapističke filmove treba mnogo više ljudi i novca, dok vam za one realističnije treba manje novca. Možda postoji i sumnja kako su eskapistički filmovi u osnovi dekadentni. Meni su dragi maštoviti filmovi, ali ne oni gdje se mašta ostvaruje kroz golu akciju. Primjer odličnog maštovitog filma je “Zelig” Woodyja Allena. Ali tko će danas režirati takav film? Možda Wes Anderson, on je jedan od rijetkih koji bi mogao snimiti takav film.

NACIONAL: Je li točno da ste u mladosti željeli biti gitarist, a ne redatelj ili glumac?

Da, kada sam bio mlađi, sanjao sam o tome. Počeo sam svirati gitaru, ali se s vremenom pokazalo da nisam dovoljno dobar. Nema drugog objašnjenja.

NACIONAL: Kako je onda došlo do vaše suradnje s Alexom Turnerom i njegovom grupom Arctic Monkeys, kojima ste režirali videospotove?

S Alexom Turnerom, kao i ostatkom benda Arctic Monkeys, upoznao sam se prije otprilike osam godina, neposredno pred snimanje videospota za njihovu pjesmu “Fluorescent Adolescent”. Tada smo se zbližili, toliko da sam nastavio režirati videospotove za Arctic Monkeys, ali i za Last Shadow Puppets, drugi bend Alexa Turnera.

NACIONAL: Zauzvrat je Turner napisao pet pjesama kao soundtrack za vaš film “Podmornica”.

Da, to je bilo jako lijepo od njega. Toliko smo se zbližili da mi je drago što mi je Turner postao jedan od najboljih prijatelja. Nisam želio iskorištavati naše prijateljstvo tako da ga tražim da piše pjesme za moj film, sam je to želio. Isprva je za “Podmornicu” trebao odsvirati samo obradu jedne pjesme, ali je u međuvremenu odlučio da sam napiše nekoliko pjesama.

NACIONAL: Svojedobno ste za New York Times izjavili “nisam obožavatelj samog sebe, neću to ni postati”. Jeste li u međuvremenu promijenili mišljenje?

Ne, nema promjena. I dalje stojim iza te izjave.