Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Nagrađivani kazališni redatelj koji u rodnom Mostaru snima film ‘Obrana i zaštita’ govori o tome koliko se taj grad promijenio od vremena njegova djetinjstva, ima li naslov filma veze s nekadašnjim predmetom u školi te zbog čega misli da je Mostar postao obrazac problema postjugoslavenske krize

U Mostaru Bobo Jelčić već treći tjedan snima film “Obrana i zaštita”, koji je zapravo prvi film koji se snima u tom gradu nakon rata, a po nekima i prvi film o tom gradu, jer je dosad snimljena samo televizijska serija “Aleksa Šantić”. Zbog toga u tom podijeljenom gradu na Neretvi vlada veliko uzbuđenje, i kod Mostaraca, a i kod samog redatelja Jelčića, koji je kao scenarist i rođeni Mostarac film posvetio svom rodnom gradu, tamošnjim sukobima i predrasudama. No sve je pod kontrolom: već su snimljeni kadrovi u stanu glavnog junaka na Aveniji, zatim u “sokaku” u Brankovcu i na Luci te na Bulevaru, a najkompliciranije, barem dosad, bilo je snimanje u policijskoj stanici, jer je scena zahtijevala nekoliko desetaka statista.
Zanimljivo je i to što je Jelčić, predavač glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, najpoznatiji po kazališnim projektima koje je realizirao s Natašom Rajković i s njima obišao pola Europe, a ovo mu je drugi filmski projekt.

Kao i u kazališnim predstavama, u žarištu njegova zanimanja intimna je drama Hrvata Slavka, kojega razdire dilema da li 15 godina nakon završetka rata u Mostaru otići ili ne otići na dženazu svom predratnom prijatelju Đulagi, muslimanu, i u skladu s bošnjačkim običajima odati mu posljednju počast. Budući da je Mostar i dalje podijeljen na bošnjačko-muslimansku i hrvatsko-katoličku stranu, odlazak na pogreb znači i prelazak mostom na drugu, “suprotnu” stranu. Njegova supruga, prava Hercegovka, nema takvih dvojbi – ona odlazi na dženazu, jer je “on njen prijatelj”, “njena familija”. U filmu igraju glumci iz Zagreba, Sarajeva i Beograda na čelu s Bogdanom Diklićem i Nadom Đurevskom, legendom bosanskohercegovačkog glumišta, a snima se u produkciji Spiritus Movensa iz Zagreba i Kadra iz Širokog Brijega. U manjoj ulozi pojavljuje se i Sergej Trifunović, koji je također rođen u Mostaru i koji je silno htio igrati u tom Jelčićevu filmu.

Je li priča vašeg filma “Obrana i zaštita” o Hrvatu Slavku koji je u dilemi da li da ode ili ne ode na pogreb svom prijatelju Đulagi, Bošnjaku, iznikla iz vašeg osobnog iskustva? Ima li u njoj i autobiografskih elemenata?
– Sve je autobiografija, čak i ono što na prvi pogled nije. Nesreće i sreće su nekad puno bliže ili dalje nego što se čine. Ratovi i mnoge stvari koje su se događale zadnjih 20-ak godina na ovim prostorima daju mi za pravo tako govoriti. Biografija jest, ali nije priča o meni. Ali jest i o meni. I ljudima koje jako dobro poznajem, iako u Mostaru ne živim od 1986. Dugo sam poznate i nepoznate Mostarce anketirao o svim pitanjima koja dodiruje ovaj scenarij, a ona su i politička i intimna, kako bih osigurao vjerodostojnost. Tek kad sam to apsolvirao, počeo sam snimati film. Ništa nisam htio prepustiti slučaju. Tako je nastala intimna kartoteka raznih ispovijesti, a ja sam ih samo sublimirao. To je ovaj film. Tako da to jest i moja autobiografija, ali i autobiografija mnogih drugih.

Jeste li težište stavili na intimnu dimenziju – na dvojbe i egzistencijalne probleme što ih proživljava glavni junak Slavko, ili na političku dimenziju podijeljenog Mostara?
– Intimno je političko, ovdje i danas, kao što je kod Shakespearea ružno jednako lijepo. Nekad ih je teško odvojiti. Lako jedno prijeđe u drugo. Klasično gledajući, to je intimna priča o jednoj čak ne toliko specifičnoj ssituaciji prije svakodnevnoj, ali čim taj čovjek iziđe iz stana, kad se zakotrlja ulicama grada, vođen nekom uobičajenom obvezom, vrlo lako skrene u političko, političnost, u ono s druge strane. Lako je u Mostaru pričati priču na političkoj razini, jer je Mostar jako politiziran grad, tako da se i jednostavna ljubavna izjava može lako ispolitizirati. Politiziranost se primjećuje na svakom koraku, ali ipak manje nego prije nekoliko godina. Čak se ispolitiziralo i nedavno obilježavanje 20-godišnjice opsade Sarajeva! Odmah su se javila, ovisno o tome je li riječ o Mostaru, Sarajevu ili nekom drugom mjestu, dva, odnosno tri tumačenja te obljetnice. I kad bismo kazivali priče samo u toj kategoriji – političkoj ili ideološkoj, koja guši Mostar, mislim da ne bismo dodirnuli bit nego bismo ostali na površini stvari. Zato sam ušao u intimni život glavnog junaka kako bi politika dobila ljudsko lice i dimenzije punokrvnog života. Nakon što gledatelj, zajedno s glavnim junakom, prođe jedan dan u njegovu životu, steći će bolju dijagnoza stanja u Mostaru nego samo kroz političku dimenziju.

Što poručujete filmom?
– Teško je upućivati poruku filmom koji govori o takvoj temi, gdje još uvijek nema rješenja niti se zna kada će ga biti. Moja je nakana bila da konstatiram stanje kakvo postoji u Mostaru kao podijeljenom gradu već gotovo 20 godina i da na taj način približim temu o podijeljenosti grada ne samo gledateljima nego i samome sebi. Mislim da je važnije pokazati prstom na ono što je važno, na neki problem, jer tako ta tema postaje vidljiva i značajna, a možda se o njoj počne i više govoriti, nego inzistirati na nekoj poruci. Pokušao sam konstatirati pravi problem, ali ne na razini političkog ili politikantskog, nego na razini intimne ljudske priče čovjeka koji je svakodnevno involviran u to političko i živi taj problem.

Što utjelovljuje glavni junak Slavko, koji toliko dvoji treba li otići na dženazu ili ne?
– On je još u socijalizmu pokupio brojne bojazni i strahove pa sad u kapitalizmu, nakon rata i svega što je u ratu proživio, puše i na hladno, vidi opasnost i ondje gdje je nema. Zadnjih desetljeća svog života on zapravo živi u stalnoj paranoji što mu je postala glavna karakterna osobina. I zbog tog dugogodišnjeg opreza pretvorio se u čovjeka koji stalno strahuje i stoga vječno pazi na svoje postupke.

Je li taj film o Mostaru i njegovu podijeljenom društvu posveta vašem rodnom gradu i svemu onome što se u ratu u njemu dogodilo?
– To je prije svega moj odnos prema okolnostima kojima sam okružen, odnos prema poslijeratnom ratu, odnos prema zabludama i floskulama u kojima sam živio, bez obzira na vrijeme i politički sustav u kojim sam odrastao i formirao se. Stoga je priča zbijena, fokusirana na jedan dan u životu jednog čovjeka, u jednu strepnju za koju, kako će se ispostaviti, uopće nema pravog, stvarnog razloga, a ni povoda. To zrnce paranoje koje živi u njemu i koje je dio njega i njegove osobnosti inicijalni je motiv koji pokreće cijelu radnju.

Zašto ste izabrali naslov “Obrana i zaštita”? Ima li on veze s nekadašnjim predmetom iz socijalističkih škola?
– Korijen riječi iz naslova sugerira socijalistički kontekst jer je to vrijeme bilo formativno, ne samo za našeg junaka, nego i za mnoge druge, koji će film gledati. A sam naslov sadržajno-psihološki je motiv glavnog junaka da se obrani, sačuva, da zaštiti sebe i svoju obitelj, od nečega što je samo on u sebi paranoično umislio. Ili to možda ipak nije toliko paranoično.

U filmu glumi impresivna ekipa glumaca, najviše iz Zagreba, a tu su i neki glumci iz Sarajeva i Mostara, kao što je Nada Đurevska, te iz Beograda, poput Bogdana Diklića i Sergeja Trifunovića. Kako ste ih izabrali?
– Glavne sam glumce dugo tražio jer sam želio imati karaktere koji to već jesu. I Nada Đurevska i Bogdan Diklić su ljudi slični likovima koje igraju. Imaju čak i nekih mentalitetnih sličnosti, posebno Nada. Uz glumačku kvalitetu, bilo mi je važno da dobro vladaju mostarskim dijalektom i zato sam izabrao i neke sarajevske i mostarske glumce, koji uz to imaju i glumačke kvalitete. Recimo, Vinka Kraljevića, čovjeka s ovog područja, koji je odličan, a nedovoljno iskorišten glumac, ili vrlo zanimljivu Ivanu Roščić, s kojom dosad nisam radio.
Svoj prvi film “Ono sve što znaš o meni” iz 2005. realizirali ste u suradnji s Natašom Rajković s kojom ste radili niz nagrađivanih – “S druge strane”, “Promatranja”, “Usporavanja” i “Nesigurna priča”. Očekivalo se da i na drugom filmu nastavite suradnju. Zašto niste?
– Iz vrlo neatraktivnog razloga, a to je da smo i ona i ja preopterećeni raznim obavezama. Ona je sad u Braunschweigu u Njemačkoj gdje koncipira gostovanje zekaemovske predstave “Izlog”, prilagođavajući je njemačkom govornom području. Previše je posla pa se moramo raspršiti na nekoliko strana. Tako da smo trenutačno na različitim zadacima. Dobro je što nas je dvoje,tako više napravimo. Poslije Njemačke počinjemo se pripremati za Dubrovačke ljetne igre, poslije ljeta za novi projekt u ZKM-u, a zatim za festival u Parizu gdje ćemo gostovati s dvije naše predstave, “S druge strane” i “Izlog”.

Te su predstave poznate i po vašem specifičnom radu s glumcima. Prenosite li tu metodu i na film?
– Ta moja metoda, zapravo, naša metoda, uvijek je ista, jer sam ja, odnosno mi, takav čovjek. Ne znam drukčije i ne bih znao raditi bez takvog načina rada, a ne znam je li to i metoda, forme u koje se ona pretvara na filmu drukčije su nego u kazalištu, ali ona u principu slijedi iste repere.

Ovo je prvi film nakon rata o Mostaru, a čini mi se i prvi koji se snima u tom gradu. Pretpostavljam da je to za Mostarce velik “dernek”. Osjeća li se u gradu uzbuđenje zbog snimanja?
– Na audiciju za statiste prijavilo se oko 500 ljudi, što je za Mostar jako puno. To nisam očekivao. I što je najbolje, svi su uglavnom vrlo opušteni pred kamerom i lako ispunjavaju naše zadatke. Eto, to je velik dobitak. I novost za mene. Tako da sam već počeo razmišljati o sljedećem filmu koji bih mogao opet raditi u Mostaru, i još bolje iskoristiti te ljude koji žele igrati, ili se žele igrati. Puno roditelja zanima se za statiranje svoje djece, što znači da se osjeća potreba za kulturnim sadržajima i aktivnostima. Kao da je to znak neke želje da se apsolvira ovo razdoblje rata i poraća i da se makar i na trenutak dogodi nešto novo. Da čovjek nekamo na trenutak malo pobjegne. Dosta im je, kao i meni, doživljavati ovaj grad isključivo kao političku činjenicu ili – kao grad slučaj.

Nedavno ste izjavili da je Mostar postao obrazac problema postjugoslavenske krize. Možete li to objasniti?
– Mostar se rasipa na dva ili više dijelova uglavnom ili isključivo po nacionalnom ključu. Sve što slijedi nakon toga slijedi zbog ili povodom toga. Zar to nije obrazac po kojem se raspala bivša Jugoslavija? S jednom razlikom da se Mostar još nije raspao. Ili to još nitko nije primijetio.

Nekoć je Mostar bio kulturno razvijen grad, a danas se govori da je kultura “ruševina”, jer to vlast navodno ne zanima. Je li to točno? I koliko kultura može Mostaru pomoći da pronađe svoj put?
– Mostar jest grad koji je kulturno bio vrlo potentan i koji je sublimirao razne energije. Kulturna i glazbena scena, kao i alternativno kazalište, bili su vrlo jaki. Ja sam kao klinac tu gledao neke predstave kojih se i danas sjećam. I, naravno, nakon rata sve je to zamrlo, puno ljudi se izgubilo, otišlo ili jednostavno prestalo raditi. Danas, a to mi je najpoznatije, u Mostaru egzistiraju dva kazališta – Narodno pozorište i Hrvatsko narodno kazalište Mostar, jedno s lijeve i drugo s desne strane, i oba su u sličnim problemima. Nitko neće preuzeti vlast nad njima da izbjegne kontinuirano financiranje i samim tim veliki budžetski odljev novca. Mostar je specifičan i po toj nebrizi za svoje kulturne institucije. Taj interes čak je i spojio ta dva kazališta, više nego i ijedan politički gest. Ili filmski festival koji je zapravo rezulatat zalaganja nekolicine ljudi, ali ne i smišljene kulturne politike. Ta opterećenost samim sobom i onim egzistencijalnim, da ne kažem političkim faktorima, kao da onemogućava koncentraciju na manje egzistencijalne stvari, ili je to samo izlika, ili kultura, zapravo, nikome nije toliko važna.

Mostar nema kino, ali ima filmski festival. Je li to paradigma života u gradu?
– U Mostaru postoje sile koja ga vežu i one koje ga razdvajaju. To je osnovni apsurd. Deklarativno, svi se o svemu slažu, no kad odete na područje konkretnog, lako dođete do blokade rada institucija vlasti, pa samim tim i normalnog funkcioniranja grada. Grad je paradigmatski i za Bosnu i Hercegovinu, koja ima slične probleme i na nivou Federacije. Uvijek postoje dvije strane koje se teško dogovaraju.
Producent Branko Lustig rekao je da je Hercegovina otvoreni filmski studio, jer nigdje nisu more i planine udaljeni samo sat vremena, tako da Hercegovina ima velik potencijal za snimanje filmova. Slažete li se s njim?
– Nisam razmišljao o tome, ali se potpuno slažem. No taj odnos potentnosti resursa i njihove neiskorištenosti ne vrijedi samo za Hercegovinu. Premalo je interesa za javna dobra, ali to su sve floskule. Treba biti konkretniji i napraviti konkretne stvari, a ne pričati u vjetar, što bi trebalo, što valja, a što ne valja. Što sad i ja radim.

Koliko se današnji Mostar razlikuje od Mostara vašeg djetinjstva? Koliko ga je rat opustošio, koliko su se ljudi promijenili?
– Puno se promijenilo, rat je donio svoje. Animozitete, žrtve, bijes, podjele. Mislim da nisam dovoljno kompetentan da iznosim sudove. I ne sviđa mi se kad ljudima, koji tu žive, netko sa strane soli pamet govoreći im što bi i kako trebali činiti. Treba ih pustiti da sami odlučuju o svojim sudbinama. Njima se sve to i događa. Općenito mislim da očaj ne motivira, da ga treba nadići.

Budžet filma je oko 900.000 eura, a financijski ga je podržala, uz HAVC, i Fondacija za kinematografiju FBiH. Je li sve išlo glatko?
– Prvo smo dobili sredstva na natječaju HAVC-a pa je sama ta činjenica razbudila interese i na ostalim fondovima za ovaj projekt. Značajno je u ovim okolnostima dobiti ma kakva inicijalna sredstva i zatim dalje prikupljati novac. Teško je očekivati da današnji filmski projekt financira samo jedan izvor. Koprodukcije su dobro rješenje, posebice ove naše, regionalne. No, da nismo dobili sredstva, pokušao bih pronaći neki drugi način da realiziram svoj film, makar ušao u rizik. Općenito mislim da u ovim okolnostima treba biti spreman na rizik.

Filmski projekt “Obrana i zaštita” već je nagrađen 2010. na Training Networku u organizaciji East European Film Alliancea u Tallinnu. Kakve to mogućnosti otvara filmu?
– Ne znam, to je pitanje za producenticu Zdenku Gold, kojoj je to u opisu radnog mjesta. Ali ja bih bio zadovoljan da mu se dogodi ono što se događa našim predstavama u kazalištu, a to je uspjeh i izvan granica naše zemlje.