Posljednji ovosezonski novi naslov zagrebačkog Gradskog kazališta Komedije, “Talijanski slamnati šešir” Eugenea Labichea premijerno odigran u petak u režiji Georgija Para, veseli je zbir farse, društvene komedije i karnevalskog humora u vrtoglavom nizu komičnih sličica koje su premijernu publiku nasmijale i oduševile.

Vrlo razvedenog zapleta, punog paklenskih slučajnosti i izvrnute logike maštovito orkestriranih u nizu urnebesno smiješnih situacija, “Talijanski slamnati šešir” (Un chapeau de paille, 1851.), klasična je farsa napisana u maniri francuskog vodvilja.

Struktura drame u osnovi je jednostavna, ali se doima složenom zbog stalnih presijecanja razgranatih radnji, koje su sve podložne jednoj središnjoj liniji – mahnitoj potrazi mladoga rentijera Fadinarda (Jan Kerekeš) za žutim talijanskim slamnatim šeširom s makovima, koji izgleda poput šešira kakvoga je tog jutra pojeo njegov konj.

Šešir je bio vlasništvo udane dame, Anais Beauperthuis (Jasna Palić Picukarić), koja ga je bila odložila na grm dok se šetala šumom s ljubavnikom, poručnikom Emileom Taverniereom (Filip Juričić).

Problem je što njezin suprug, ljubomorni Beauperthuis (Saša Buneta) zna da je kuću napustila upravo s tim šeširom, pa se od Fadinarda očekuje da, slijedom linije zapovjedne odgovornosti, kako zna i umije pronađe novi, navlas isti šešir.

Problem je što je šešir od posebne talijanske slame koje nema nigdje za kupiti i što je riječ o jutru Fadinarova vjenčanja, a u grad je upravo stigla njegova prekrasna zaručnica Helene (Dajana Čuljak), kći vrtlara Nonancourta (Damir Lončar), u pratnji oca i čitave svite članova svoje provincijske obitelji.

Osim što ga budući punac neprekidno zbog svake sitnice ucjenjuje potencijalnim raskidom zaruka, Fadinard je sada suočen s novim problemom – u njegovoj je kući tuđa žena u pratnji mahnitog ljubavnika koji ne samo što odbija otići dok ne dobije zadovoljštinu u obliku novog šešira, već i razbija namještaj na svaki nagovještaj otpora prema toj ideji.

Fadinard je prisiljen krenuti u naizgled jednostavnu potragu, koja se sa svakim sljedećim korakom pokazuje sve težom. Put ga prvo vodi u trgovinu šeširima, koju igrom slučaja vodi modistica Clara (Nina Kaić Madić), koju je šest mjeseci ranije bio izveo u šetnju pa bezobrazno ostavio pod izlikom da ide po kišobran.

Kada mu Clara otkrije da je jedan posve isti šešir tjedan dana ranije prodala barunici Champigny (Marija Borić), Fadinard se otisne u misiju pokušaja otkupa šešira od barunice. Ova ga je pak poklonila nećakinji, pa Fadinard mora dalje u potragu, ali ne prije nego biva upleten u niz komičnih zamjena identiteta u baruničinu domu.

Komediju situacije još komičnijom čini to što ga čitavo vrijeme sumanute jurnjave po Parizu slijedi budući punac s pratnjom. Svugdje stižući Fadinardu za petama, oni od modnog salona misle da je gradska vijećnica, za kuću barunice Champigny da je hotel, a potom se blaženo smjeste na spavanje u Beauperthuisovoj kući, misleći da je Fadinardova.

U Komedijinoj najnovijoj produkciji komad je ostavljen u izvornom kontekstu Pariza sredine 19. stoljeća, dok je prijevod Vjenceslava Kapurala, uz redakciju Damira Lončara, književno hrvatski ispoliran, ne iskorištavajući potencijal predloška koji nudi mogućnost humora temeljenog na dijalektalnim nijansama.

Istodobno, glazba Veseljka Barešića je komorna, gotovo nevesela, bez i jednog elementa francuskih melodija, izuzev Marseillaise, čije izvođenje predstavlja jedan mali glazbeni vrhunac predstave.

No, prava je snaga te produkcije u glumačkim vratolomijama izvrsno odabranog i tehnički minuciozno posloženog ansambla, koji majstorski igra Labicheovu “brzu farsu s pjevanjem”, vodeći publiku iz jedne smiješne situacije u drugu.

“Talijanski slamnati šešir” komad je koji je “stvorio” Labichea, učinivši ga vodećim komediografom svoje generacije. Riječ je o vrlo sofisticiranoj socijalnoj kritici čija oštrica vješto secira blaziranosti i navike ondašnje visoke klase, ne štedeći pritom ni “provinciju”.

To je istodobno i komedija karaktera koja se izruguje moralnim dvosmislenostima, društvenim okoštalostima, licemjernim zadrtostima, ali bez zle namjere – njezini su protagonisti dopadljiva galerija likova osmišljena kako bi u prvome redu izazivala smijeh gledatelja.

Kerekeš briljira u ulozi Fadinarda, kao i Buneta kao Beuperthuis; izvrsne su im i glumačke partnerice Kaić Madić, Palić Picukarić i Borić. Posebno su dobri Dražen Čuček kao plemić Achille de Rosalba i Ivan Magud kao Fadinardov sluga.

Fadinardova zaručnica Čuljak karikatura je seljančice, Ronald Žlabur njezin je također iskarikirani rođak, a Tomislav Martić gluhi ujak.

Glumački ansambl još čine Davor Svedružić, Nera Stipičević, Goran Malus, Adnan Prohić, te članovi Zbora kazališta Komedije, Ivana Filić, Jadranka Gospodnetić, Kristina Habuš, Ana Hruškovec, Franciska Križnjak, Dario Došlić, Gordan Grnović, Božidar Peričić i Dario Štulić.

Na pozornici je čitavo vrijeme, na balkonu kuće, i kazališni orkestar, u sastavu Tomislav Babić, Juraj Janjić, Tomislav Parmać, Salih Sadiković, Luko Stanović i Saša Špoljar.

Blaženi kaos Fadinardove potrage završava, naravno, sretno: krug se zatvara i sve stvari sjedaju na svoje mjesto; preostaje jedino oprostiti se od publike u zajedničkoj pjesmi i plesu, uz smijeh i ovacije.