Nakladnička kuća Cosmos knjiga objavila je nedavno drugu monografiju o grafičarki Nevenki Arbanas, a monografiju je oblikovao veliki grafički dizajner Mihajlo Arsovski kojem će 7.srpnja biti dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor za 2019. za životno djelo za područje likovne i primijenjene umjetnosti.

Nevenka Arbanas je prije dvije godine u Galeriji Klovićevi dvori imala izložbu na kojoj je izlagala samo i jedino svoje grafike pa je i zbog svega toga nazivaju “prvom damom hrvatske grafike”. Na toj izložbi predstavila je 350 svojih radova i obilježila pola stoljeća karijere.

Autori tekstova u monografiji su povjesničar umjetnosti i književni kritičar Tonko Maroević i književnik Luko Paljetak. Luko Paljetak napisao je o njoj i prvu monografiju i kaže da poznaje njezin rad od samih početaka. Ima podosta njezinih grafika u malim formatima, ne zato što, kaže, ne bi želio imati velike formate, nego zato što je njegov stan malen. Paljetak smatra da je Nevenka Arbanas najbolja grafičarka ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi. U čemu vidi tajnu uspjeha Nevenke Arbanas kao jedine hrvatske umjetnice koja se profilirala isključivo kao grafičarka?

“Po mom sudu njezinu je tajnu moguće protumačiti na nekoliko načina, ali svi ti načini proizlaze iz nje kao osobe. Od samog početka htjela je ući u tajnu grafičkog zanata, naučiti sve što se može naučiti, odlazila je i u Pariz, i u Prag, i na sva bitna mjesta na kojima se grafika predavala i moglo se naučiti od onih koji su je svladali. S druge strane, ona grafici ne pristupa samo zanatski i mehanički, nego joj pristupa kao vrhunskoj umjetnosti pa i nekoj vrsti magije. Grafika jest i to. Nadalje, ona ima dovoljno hrabrosti da shvati da grafika nije osuđena na mali stolni format, da može imati dimenzije kolike god poželi onaj koji je stvara. Zbog toga njezine grafike mogu prekriti cijeli zid, pod ili strop i postati što god ona želi. Ona se i igra jer zna kombinirati i druge tehnike koje zapravo nisu posve predviđene za grafičku umjetnost kao što je, recimo, kolaž, intervencija bojom ili bilo što, ona ima dovoljno hrabrosti da se upusti u nepoznato. Bez toga nema plovidbe i umjetnosti.”

Nevenka Arbanas rođena je u Batini 1950., diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1975., a poslijediplomski studij završila je kod Alberta Kinerta. Predavala je na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna i na Akademiji likovnih umjetnosti. Objavila je 30 mapa grafike. Dobila je 2018. Nagradu “Vladimir Nazor”za životno djelo.

U njezinu ateljeu u zagrebačkoj Ilici nalaze se strojevi za litografiju te duboki i visoki tisak. Tamo je i radni stol s kemikalijama koje se koriste u obradi radova. Nevenka Arbanas objašnjava da je grafika, za razliku od slikarstva, indirektna tehnika i da je riječ o zahtjevnom procesu s obzirom na to da grafičar mora poznavati zanatski dio, tehnologiju, ali i imati smisao za ono umjetničko u grafici.

Danas ako se grafičari bave isključivo kompjutorskom grafikom, ističe, matrica im je dokument na kojem rade, ne moraju znati onaj stari zanatski dio. Kako kaže, na mnogim međunarodnim izložbama nema digitalne grafike, traže provjerene i plemenite tehnike, a to su duboki, visoki, plošni i protisni tisak. Ako radi duboki tisak, matrica se obrađuje mehanički ili kemijski, a to ovisi o ploči ili veličini. To je proces koji traje, dodala je, pogotovo ako su u pitanju veliki formati, a u zadnje vrijeme radila je one od dva do tri metra za što je potrebno više mjeseci.

“Nema u procesu kod plemenitih tehnika razlike u odnosu na to kako je bilo nekad, ali ono što je bit jest taj likovni dio, ono “novo” čime ćete pridonijeti umjetničkoj grafici. Grafika je tiskanjem umnoženi likovni izraz, izražen crtom, bijelom ili toniranom plohom i bojom. Umjetnički tisak nije reprodukcija nego original ako umjetnik na ploči, odnosno matrici, sam pripremi, iscrta, izjetka ili izreže, naboji i otisne novu nepoznatu sliku, ostvarenu namjerno, baš zato da bi bila otisnuta, a ne da bi se reproducirala neka već gotova slika ili crtež. Umjetnik mora, po vlastitoj ideji, oblikovati tiskovnu formu. Umnoženi crteži s grafičke matrice rezultat su stvaralačkih htijenja. Otisak mora biti opremljen potpisom umjetnika i oznakom kompletne naklade, kao i rednim brojem u nakladi. Isključivo je pravo grafičara da odredi visinu naklade svoga grafičkog djela. Otisak izvorne matrice na listu papira ovjeren potpisom autora običnom olovkom naziva se grafički list. Osim potpisa umjetnika grafički list mora nositi podatke koji označavaju cjelokupnu nakladu i serijski broj svakog pojedinog lista. Vrhunsko grafičko djelo nužno je rezultat mnoštva čimbenika. Mala je vjerojatnost da se dobra grafika slučajno “dogodi”, objasnila je Nevenka Arbanas.

Odgovorila je na pitanje što za nju znači atelje i koliko vremena provodi tamo i kako bi omogućila mladima da imaju u budućnosti uvjete kakve je ona imala.

“Atelje je za mene uglavnom bio mjesto za rad, a ne druženja s drugim umjetnicima. Ne mogu reći koliko vremena dnevno tamo provodim, ali ponekad sam i navečer tamo, nekada i tri dana za redom. Mogu i spavati u ateljeu jer tamo imam i krevet. Svjesna sam da mnogi mladi umjetnici koji se žele baviti grafikom nemaju atelje i skupu opremu. Oni moraju imati prostor za obradu i tisak. Mnogi bivši studenti traže me prostor za tiskanje, jer u gradu takvo što ne postoji već 50 godina. Sada sam nedavno dobila dobru vijest iz Grada, rekli su mi da je projekt koji sam prijavila prioritetan, odnosno da su zainteresirani za nešto što sam okvirno nazvala Institutom grafike. Ideja je da na jednom mjestu postoji grafička radionica, mjesto gdje bi mladi umjetnici mogli raditi, gdje bi se mogle održavati izložbe, gdje bi strani umjetnici dolazili na boravke, postojali bi otvoreni ateljei, izdavačka djelatnost… Stroj koji sam nabavila za Akademiju kada sam bila profesorica koštao je 80.000 kuna, dobila sam sredstva od Sveučilišta. Akademija ima stare preše još od profesora Krizmana. Odsjeci za grafiku na umjetničkim akademijama postoje u Osijeku, Rijeci, Splitu i Širokom Brijegu pa bi taj Institut bio mjesto za mlade ljude s akademija u tim i drugim gradovima. Da imaju bolje uvjete, više bi bilo onih koji se bave grafikom. Imamo te studije, a ne dajemo šansu mladima da nastave dalje u tom smjeru.”

Smatra da je u inozemstvu grafika cjenjenija, što se vidi po brojnim međunarodnim izložbama na kojima je i sama sudjelovala.

“U Hrvatskoj imamo samo Trijenale grafike. Kod nas je ulje na platnu na cijeni, smatra se da papir nije trajni materijal iako mi radimo na specijalnom unikatnom pamučnom papiru koji je opstao od 15. stoljeća, a imamo i kvalitetne pigmente. Doduše, postojanje Trijenala grafike pokazuje da grafika kod nas ipak ima neku važnost, ali mi, kao velike zemlje, nemamo kupovnu moć. U Njemačkoj kada sam imala izložbu u Bonu prodala sam dosta radova. U Hrvatskoj prodajem teže svoje radove, moj rad je pretežno istraživački i šira publika možda ne osjeća vrijednost toga. Za to je možda “kriva”i naša slaba edukacija o grafici, moramo na tome raditi. Inače, moj rad srednje veličine prodam u Hrvatskoj za cijenu jedne prosječne plaće, crtež ima vrijednost triju prosječnih plaća, a ulja na platnu pet prosječnih plaća. Tako mi je svojedobno rekla voditeljica Grafičke zbirke NSK-a Nela Šmidihen i toga se pridržavam. Kod nas se prodaju obične reprodukcije za 2000 kuna, ne postoji nikakav red na našem tržištu. Institut grafike, projekt koji sam osmislila, izdavao bi certifikate za kvalitetu rada, držao kriterije, a kolekcionari bi imali povjerenja. Budućnost grafike ovisi o društvu, našim financijama i zainteresiranosti mladih”, rekla je Nevenka Arbanas.

Njezini profesori na Akademiji bili su, između ostalih, Albert Kinert, Ferdinand Kulmer, Dalibor Parač, Matko Pejić i Ivan Lovrenčić. Kaže da su u doba njezina studiranja postojale takozvane Samoupravne interesne zajednice koje su otkupljivale umjetnine, a da je danas vrlo malo javnih otkupa.

Za grafiku se odlučila kada je završila prvu godinu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, i to zato, kako je nedavno rekla za Nacional povodom kraćeg razgovora o knjizi “Hrvatska grafika”Mikice Maštrović, što je grafika imala veliku tradiciju u Zagrebu i Hrvatskoj.

“Tada su počele tehničke inovacije: sitotisak i holografija. Mene je veselio stvaralački proces koji uključuje ideju, materijal i oblik. Primljena sam na Odsjek grafike, a voditelj Odsjeka bio je profesor Zdenko Gradiš koji je tih godina na Školi uveo sitotisak. I tako sam ja kao šesnaestogodišnjakinja započela rad u umjetničkoj grafici. Sve tehnike koje su bile u programu mogli smo samostalno izvoditi. Izvodili smo i konkretne radove za poduzeća, kao na primjer u sitotisku. Poduzeća su izvedene poslove plaćala Školi, a voditelj Odsjeka mogao je iskoristi ta sredstva za stručne izlete. Što se studija tiče, bila sam studentica Alberta Kinerta, jednog od najvećih likovnjaka u hrvatskoj grafici. Kao pedagog imao je kolegijalni i partnerski odnos prema studentima. Zauzimao se za to da student postigne maksimum svojih mogućnosti, a bio je metodičan u radu. Imao je najviše kriterije za umjetničko stvaranje te je kod studenata poticao samosvojnost, likovnu autentičnost, jasnu likovnu misao i zanatsku vrsnoću. Volio je slobodu izbora što je pružaju šire tehnološke mogućnosti. Kao čovjek imao je veliku radnu energiju, upornost i beskompromisnost. Na moj rad utjecao je preciznim komentarima i produbljivao likovni govor. Postavljao je temeljna pitanja vezana uz umjetnost i stvaralačku etiku. Bio je mislilac i pjesnik, karizmatična i žestoka umjetnička ličnost, jedan od naših najboljih crtača, grafičara i slikara te sjajan pedagog”, rekla je Nevenka Arbanas tom prilikom.

Odgovorila je na pitanje zašto se odlučila baš za grafiku i čime se sve još bavila.

“Grafika me privukla zato što je to izazovna tehnika. S grafikom se može sve i ima tu jednu nepredvidljivost koja mi se sviđa. Mogu se raditi i mali i veliki formati, može se eksperimentirati na raznim materijalima. Grafika nije mala fotokopija kako mnogi misle, grafika parira i skulpturi i slici, jer je velika i može biti u prostoru. Kad sam izlagala na inozemnim salonima veliku grafiku, ostali su začuđeni, nisu mislili da je to moguće. Iako sam dosta i slikala, u monografiji nema mojih slikarskih radova. Imala sam dosta izleta i u crtež, akvarel, dizajnerske marke i opremu knjiga, ali mi je grafika bila i ostala prioritet. Bavila sam se i keramikom; u jednu kapelicu u Slavoniji, u mjestu Ostrošinci, ugrađeno je 250 mojih keramičkih ploča. Dvije godine smo to radili za vrijeme rata, to je bio timski rad, dolazila sam i izrađivala ploče, a drugi su sušili i pekli, kasnije su sponzori došli s glazurama. To je bilo u doba krajnje neimaštine, taj zaselak nije imao crkve, stariji su ljudi pet kilometara morali pješačiti do glavne crkve pa je napravljeno dobro djelo, kasnije su dobili asfaltirani put i telefon. U karijeri mi je bio inspirativan i rad sa studentima, ja sam njima nešto davala i oni meni, to je bio odnos uzajamnog partnerstva.”

Kako tumači to što je nazivaju “slikaricom u grafici”i što ju je sve inspiriralo u radu?

“Uvela sam u hrvatsku grafiku jaki mediteranski kolorit, to je neka razlika u odnosu na druge grafičare. Koristila sam tehniku koja se radi s višebojnim valjcima i koju sam naučila u ateljeu kod Williama Haytera. Tako sam radila više godina. Koriste se mekani želatinozni valjci za nanošenje grafičkih boja pa se dobiju akvarelski tonovi i prelazi. To je grafika u boji koja je zbog toga bliža slici, upotrijebila sam jake i komplementarne boje. Donijela sam prva u Hrvatsku tu tehniku, istraživala je i ispitivala. Moj grafički rad uglavnom je istraživački, propitivala sam različite mogućnosti grafike, postavljala grafiku u ambijentu i prostoru i ispitivala kako promatrači reagiraju na moju grafiku. Za mene puno znače Našice i Baranja, kraj iz kojeg potječem, moji prvi radovi bili su bujna vegetacija Baranje i Slavonije, vegetacija je bila i ostala u mojoj podsvijesti. Ideje najviše dolaze iz prirode, inspirira me i more, na mene je utjecao mediteranski kolorit, bogatstvo boja i sunca, ali i planeti, svemir, tipografija, stari dokumenti, razne tiskovine koje sam pronalazila u sandučićima, prospekti pa čak i kriminal u društvu, rat, crna kronika. Inspiraciju dobivate posvuda, gdje god se okrenete”, zaključila je Nevenka Arbanas.