Proteklog vikenda u Zagrebu je održana filmska radionica „Pitcher Perfect“ u organizaciji hrvatske filmske kompanije „4 film“. Na toj radionici okupili su se producenti iz nekoliko europskih zemalja koji su predstavljali svoje projekte producenticama iz Amerike. Jedna od tih američkih producentica bila je i Mimi Steinbauer, predsjednica nezavisne kompanije Radiant Films. Mimi Steinbauer, podrijetlom Austrijanka, veteranka je u svom poslu, više od 20 godina radi za niz američkih kompanija i to na iznimno važnim filmovima. Primjerice, bila je potpredsjednica distribucije kompanije New Line Cinema u vrijeme kada su snimali trilogiju „Gospodar prstena“, bila je potpredsjednica kompanije Village Roadshow zadužena za prodaju u vrijeme kada se snimao film „Matrix“, zatim je bila zadužena za prodaju i distribuciju filmova kompanija Franchise i Voltage, da bi nakon toga postala predsjednica kompanije Hyde Park koja je u to vrijeme distribuirala filmove kao što su „Blue Valentine“ s Ryanom Goslingom i „Machete“ redatelja Roberta Rodrigueza.
Prije sedam godina Mimi Steinbauer pokrenula je vlastitu kompaniju „Radiant Film“ koja se bavi produciranjem i distribucijom manjih filmova, dijelom art filmova, dijelom onih komercijalnih. S obzirom da je filmsko tržište kako u Americi tako i u cijelom svijetu podložno stalnim promjenama, bilo je zanimljivo razgovarati s njom ekskluzivno za internet portal Nacionala.

NACIONAL: U svijetu američkih nezavisnih filmskih kompanija velika je konkurencija i kompetitivnost. Zašto ste se 2012. godine odlučili pokrenuti vlastitu kompaniju Radiant Films?
Godinama sam radila na prodaji filmova za neke od najvećih svjetskih nezavisnih kompanija, ali i za male kompanije. S godinama se ovaj posao mijenjao i danas nezavisne filmske kompanije moraju naći filmski projekt, pomoći mu financijski, a zatim ga prodati distributerima diljem svijeta. Ja sam radila na ta tri segmenta te sam odlučila pokrenuti vlastitu kompaniju kako bi odlučivala koje filmske projekte treba odabrati. Radeći kao šef prodaje za neku kompaniju, vi morate posvetiti 18 do 24 mjeseca nekom filmu. Pokrenuvši vlastitu kompaniju, biram godišnje šest do osam filmskih projekata kojima se posvećujem. Radiant Films je boutique kompanija i smatram da se može naći godišnje šest do osam dobrih filmskih projekata. Velike kompanije bave se skupim filmovima dok mi biramo boutique filmove koji izazivaju znatiželju. Često je vrlo izazovno pronaći pravi projekt ali meni se sviđa moja kompanija koja vodi projekt stvaranja i prodaje filma od početka do kraja.

NACIONAL: Koliko je teško prodati mali, art film u državama kao što je Hrvatska? Multipleks publika traži visokobudžetne akcijske filmove i romantične komedije i tu se vjerojatno Hrvatska ne razlikuje od većine europskih zemalja.
Mislim da postoji apetiti za filmove koji nisu samo akcijski blockbusteri, koje svi volimo pogledati u kinima, jer publika želi vidjeti i art filmove. Velike američke filmske kompanije više ne snimaju male art filmove. Nekada su to radili, ali to više ne rade. Upravo zato mislim da postoji tržište za art filmove. Uzmite primjer filma „Prevarantice s Wall Streeta“ koji je nastao u nezavisnoj produkciji, a postiže odlične rezultate na kino blagajnama. To pokazuje da postoji publika za nezavisne filmove. Svaka država priča je za sebe, a kada govorimo o Hrvatskoj moram vam reći da je teško prodati art film jer ovdje publika zaista jako voli akcijske filmove. No, mislim da postoji publika i za art filmove jer ako netko ima više od 35 godina, vjerojatno još uvijek želi otići u kino kako bi pogledali dobru dramu ili dobar dokumentarac. A gledanje filma u kinu još uvijek je poseban doživljaj u odnosu na gledanje filma na televiziji.

NACIONAL: Međutim, multipleksi su izgrađeni pretežno za publiku između 18 i 24 godine.
Točno, ali još uvijek postoji publika koja ne želi gledati samo visokobudžetne akcijske blockbustere. Postoji publika koja želi vidjeti nešto novo, možda eksperimentalno, jer ne žele svi vidjeti, primjerice, film „Joker“.

NACIONAL: I sami ste rekli da su nekada velike kompanije snimali art filmove. Radili su to preko svojih podetiketa, kompanija „New Line Cinema“ je podetiketa kompanije „Warner Bros“. Jesu li prestali ulagati u takve filmove iz financijskih razloga, takvi filmovi su rizični i često ne donose osobitu zaradu?
Mislim da se sve bazira na kvartalnim financijskim izvještajima. Financijskom investitoru daleko je sigurnije uložiti novac u neku filmsku franšizu gdje otprilike znate koliku zaradu možete očekivati. Primjerice, onaj tko je uložio novac u film „Nemoguća misija 5“ zna što može financijski očekivati. Rizik je manji no kod ulaganja u male filmove, nezavisnim kompanijama lakše je snimiti mali film i doći do publike. Nezavisne kompanije su fleksibilnije, znaju kako doći do određenih demografskih skupina.

NACIONAL: prije deset godina, kada je ekonomska kriza pogodila i američku filmsku industriju, velike kompanije počele su snimati ili visokobudžetne filmove od preko 100 milijuna dolara ili krajnje niskobudžetne filmove jeftinije od 10 milijuna dolara. Kako su to srednjobudžetni filmovi postali toliko riskantni da ih velike kompanije ne žele snimati?
Srednjobudžetni filmovi se ne snimaju jer se ne vjeruje u povrat uloženog novca. Primjerice, uložite u film 40 milijuna dolara, on ne postigne uspjeh u američkim kinima, što znači da će u brojnim zemljama distributeri prikazati taj film direktno preko Video-on-Demanda te će izbjeći prikazivanje u kinima. Neprikazivanje u kinima znači manju zaradu ili čak gubitak većine uloženog novca. I zato je lakše uložiti i snimiti film skuplji od 100 milijuna dolara. Naravno, tu i tamo i takvi filmovi propadnu, ali u većini slučajeva uloženo novac se vrati uz dodatnu zaradu. Mali filmovi, jeftini od 10 milijuna dolara, se snimaju jer kompanije znaju da će se na kraju financijski nekako pokriti.

NACIONAL: Nedostaju li vam devedesete godine prošlog stoljeća koje je bilo zlatno doba za nezavisne filmske kompanije?
Radila sam krajem devedesetih na filmovima kao što su „Gospodar prstena“ i „Matrix“ koji su nastajali u nezavisnoj produkciji ali kao dio velikih kompanija, postali mega hitovi, i bilo je čudesno raditi na takvim projektima. Dobro kažete, bila su to nevjerojatna vremena, ali vas moram upozoriti da tada nije postojao Netflix i ostali streaming servisi. Danas je ponuda filmskog i televizijskog sadržaja nevjerojatna, bez obzira koliko čudan sadržaj vas zanima, vi će te ga naći. Prije dvadeset godina, ako sam željela gledati neki zanimljiv dokumentarac s određenom temom, ne bih ga mogla naći. Danas je sve na dohvat ruke. Dakle, sve se mijenja.

NACIONAL: Kada već spominjemo streaming servise, oni postaju sve važniji element u svijetu filma. Primjerice, nedavno je na festivalu u Torontu premijerno prikazan film „Bad Education“ s Hughom Jackmanom. Dobio je odlične kritike, spominjala se nominacija za Oscara za Jackmana, ali tada je HBO odlučio kupiti prava za prikazivanje. Zato će taj film u Americi biti prikazan samo na televiziji i Jackman neće dobiti nominaciju za Oscara, eventualno nominaciju za nagradu Emmy. Znači li to da će u sljedećim godinama streaming servisi otkupiti većinu dobrih nezavisnih filmova pa ih nećemo gledati u kinima već samo na televiziji?
Nisam baš sigurna da će se to dogoditi. Netflix je prvi započeo s takvim potezima, ali je tada shvatio da je dobro da najbolje filmove ipak prikaže u kinima kako bi se mogli natjecati za Oscara. Svaki streaming servis će zasebno odlučiti koji film će prikazati prvo u kinima, a koji će ići direktno na televiziju. HBO je sada u posebnoj poziciji jer su pokrenuli novu digitalnu platformu pa moraju pronaći način da pridobiju što više pretplatnika. I to će biti izazov za svaki novi streaming servis. U tom vali novih servisa jedino mi je razumljiv onaj Disney+ jer ako imate djecu, pretplatit će te se na Disney+ jer znate da će se vaša djeca zabaviti uz njihov program. Ostali servisi morat će se dokazivati kako bi pronašli publiku i ostali relevantni.

NACIONAL: Što mislite, kako će se završiti „rat“ između Netflixa i Cannes Film Festivala u kojem festival ne želi prikazivati filmove koji se neće prikazivati u francuskim kinima?
Razumijem francusku poziciju, oni ne žele film koji bi mogao osvojiti Zlatnu palmu, a nakon toga se ne bi prikazivao u francuskim kinima. U Francuskoj kino-prikazivači imaju jak utjecaj što osobito cijenim. No, mislim da će se taj problem nekako riješiti. No, pitanje je i nakon koliko dana ili tjedana od početka kino prikazivanja će se film naći na streaming servisu Netflix. Trebamo li odobriti da se film nakon samo deset dana u kinima počne prikazivati na Netflixu?