Iako je problem gladi u Trećem svijetu već dugo goruće pitanje, sada je i rat u Ukrajini aktualizirao pitanje gladi jer utječe na raspodjelu hrane i namirnica, dostupnost namirnica te uzrokuje oskudicu, neimaštinu i glad. Ipak, glad ne mora biti nametnuta, nego može biti i samonametnuta. U tim okvirima o gladi razmišljaju Tanja Kocković Zaborski iz Etnografskog muzeja i Melanija Belaj s Instituta za etnologiju i folkloristiku, autorice velikog izložbenog projekta „Lica gladi“ koji u Etnografskom muzeju traje do 2. svibnja. Budući da je cilj projekta podizanje svijesti o problemu gladi, ali i poremećaja prehrane, uz izložbu se planira niz edukativnih aktivnosti kao što su radionice u suradnji s Dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane, znanstvena i stručna predavanja, radionice o zdravoj hrani za djecu i odrasle i predstavljanje lokalnih kuhinja.

Voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane pri Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ u Zagrebu, psihijatar i psihoanalitičar Hrvoje Handl, objasnio je da su započeli suradnju s Etnografskim muzejom kada ih je autorica izložbe Tanja Kocković Zaborski kontaktirala i pitala bi li joj mogli pomoći obraditi temu samonametnute gladi. Dogovorili su se da će djevojke koje se liječe u Dnevnoj bolnici napraviti plakat na kojem će izložiti poruke upućene javnosti kako bi svi razumjeli što su poremećaji prehrane. Na plakatu piše velikim slovima “18 puta” čime se aludira na podatak da adolescent koji ide na dijetu ima 18 puta više šanse razviti poremećaj hranjenja od onog koji ne ide na dijetu.

Dnevna bolnica za poremećaje prehrane, otvorena 2013., jedinstveno je mjesto tog tipa na području bivše Jugoslavije. Omjer muškaraca i žena je 1:3 po pitanju prevalencije, a svakih nekoliko mjeseci ili godinu dana dolazi jedna muška osoba koja traži pomoć u odnosu na 15 djevojaka koje su u programu.

Osim anoreksije i bulimije kao široj populaciji najprepoznatljivijih poremećaja prehrane, postoji ortoreksija, nezdrava opsjednutost zdravom hranom, bigoreksija, poremećaj koji se javlja uglavnom kod muškaraca i odnosi se na patološku fiksiranost na mišićnu masu, i pregoreksija u trudnoći, odnosno težnja da se u trudnoći dobije malo kilograma i da se nakupljeni višak izgubi brzo nakon poroda.

Psihijatar i psihoanalitičar Hrvoje Handl, voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane pri Psihijatrijskoj bolnici ‘Sveti Ivan’ u Zagrebu, i nutricionistica Maja Žanko, grupna terapeutkinja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Hrvoje Handl objasnio je da poremećaji prehrane često prelaze iz jednog tipa u drugi tip pa tako netko s anoreksijom može prijeći u bulimiju ili kompulzivno prejedanje. Anoreksija je jedan od najopasnijih poremećaja jer je stopa smrtnosti od posljedica anoreksije najveća u odnosu na posljedice drugih psihijatrijskih bolesti, dakle, veća je stopa smrtnosti kod ljudi koji imaju anoreksiju nego depresiju. Osobe s anoreksijom, ističe Hrvoje Handl, ponašaju se parasuicidalno, ne ulaze u mršavljenje s namjerom da se ubiju nego s namjerom da ne budu debele i zato gladuju.

„One najčešće imaju nešto što već jest promijenjena ličnost, patologija poremećaja osobnosti. Djevojci koja ima jako nizak indeks tjelesne mase treba prvo tjelesno saniranje, mora uz svoju volju i želju, a to vrijedi za punoljetne, otići u bolnicu u kojoj postoji internistički nadzor kako bi dobila veću težinu. Nakon što digne indeks iznad neke razine, a kod nas je granica 15, ona može biti u dnevnoj bolnici. Ti pacijenti obično nisu motivirani za liječenje zbog straha od debljanja. Osobe s anoreksijom same sebe hipnotiziraju da nisu gladne, nakon godina i godina gladovanja one i izgube pojam gladi, imaju pojam nemira i uznemirenosti, ali to je vjerojatno glad. Neke cure s anoreksijom u jednom trenutku popuste s inhibicijom pa se počnu prejedati, tijelo traži hranu, ali u glavi i dalje imaju strah od debljanja, no ne mogu prestati jesti pa dolaze k nama, nakon što su ušle u taj začarani krug bulimije odnosno prejedanja i povraćanja. Kod nas ništa nije sada i odmah i ne može se izliječiti u kratko vrijeme. Promjene koje se događaju u tijelu u slučaju samonametnutog gladovanja ili prejedanja, samonametnutih obrazaca prejedanja i povraćanja ili uzimanja laksativa, diuretika, lijekova za štitnjaču, najlakše je tjelesno sanirati, ali najteže je postići da se netko do te mjere psihički promjeni da si to ne bi ponovno radio. Curu s anoreksijom koja je 10 godina u poremećaju liječite od tri do sedam godina“, objasnio je Hrvoje Handl.

Naglasio je kako imaju sreću da se njihova aktivnost širi i da će uskoro surađivati s nekim drugim ustanovama. Uspjeli su, kaže, nekako izgraditi financijsku konstrukciju, njihov posao obavlja 20 ljudi uključujući neke volontere.

Koliko Hrvata boluje od poremećaja hranjenja i što svaki roditelj može učiniti da pomogne svom djetetu?

„Može se reći da 25 do 35.000 Hrvata ima veze s poremećajem hranjenja. To, dakle, nisu oni koji se liječe, nego je epidemiološki moguće da postoji toliko ljudi koji boluju. Po mojoj nekakvoj procijeni, 80 posto ljudi se ne liječi. Kompulzivno prejedanje ima više ljudi nego što se prijavljuje, a emocionalno još više, najmanje ima anoreksije. Kada roditelj prepozna da je dijete u samonametnutom gladovanju, mora ga uzeti za ruku i odvesti na hitnu pedijatriju, najviše se preporučuje KBC Sestara Milosrdnica. Kod nas u Dnevnoj bolnici postoje dvije vrste obiteljskih grupa, jedna je ona koja petkom radi samo s roditeljima i rodbinom onih koji se kod nas liječe, a druga radi sa svim roditeljima i u njoj je između 30 i 40 obitelji o kojima se brinemo. Svakog drugog tjedna radimo putem Zooma s cijelom Hrvatskom i dijelom BIH i Slovenije. Imamo i dvaput mjesečno grupu uživo za zagrebačke roditelje. Moraju imati D1 uputnicu, to je dijagnoza Z63.7, stres u obitelji. Nažalost, puno roditelja stavlja glavu u pijesak kada je riječ o poremećajima prehrane. Radila su se istraživanja na primjerima liberalne, srednje liberalne i konzervativne obitelji i ustanovljeno je da najmanje poremećaja prehrane ima u konzervativnoj obitelji jer ona ima najčvršće granice. Ne kažem da u takvoj obitelji nema češće nekih drugih poremećaja“, rekao je Handl.

Djevojke koje se liječe u Dnevnoj bolnici napravile su plakat s porukama javnosti kako bi svi razumjeli što su poremećaji hranjenja

Uzroci su poremećaja prehrane, prema objašnjenju Hrvoja Handla, društveni faktori, u koje spada, primjerice, težnja trenutnim idealima ljepote, te psihološko-individualni faktori poput perfekcionizma, anksioznosti, depresivnosti i osjećaja niske vrijednosti. Često postoji i okidač za neki od poremećaja prehrane, recimo, velike životne promjene i zadirkivanje u djetinjstvu zbog debljine.

U Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane radi i nutricionistica Maja Žanko, grupna terapeutkinja pod supervizijom. Ona je završila i specijalizaciju iz poremećaja hranjenja pri Medicinskom fakultetu u Italiji. Na tom je radnom mjestu od 2014., a radi prema principima podvrste kognitivno-bihevioralne terapije usmjerene na poremećaje hranjenja. U Dnevnoj bolnici koriste različite vrste psihoterapija, od psihoanalitičke psihoterapije, preko KBT-a i Gestalt psihoterapije do terapije pokretom i plesom, psihodrame i radne terapije.

Maja Žanko radi s pacijentima na uvođenju uravnoteženih obroka i razotkrivanju mitova o prehrani.

„Bitno je da osobe ponovno počnu gledati na hranu samo kao hranu. Hrana jest važna za naše zdravlje, ali ne treba time biti opsjednut. Znate kako se kaže, jedemo da bismo živjeli, a ne obrnuto. Mi imamo i prehrambene izazove, kada djevojke dođu k nama postoji puno hrane koju ne jedu, tipa čokolada. Suočavaju se sa strahovima, uvode pet obroka, rade na povećanju tjelesne težine ako treba, na poboljšanju slike o tijelu. Puno radimo na simptomu provjeravanja tijela, ne treba se previše vagati, treba pronaći mjeru i u tome. Kod osoba koje imaju kompulzivno prejedanje i nerijetko pretilost primarni cilj nam nije promjena težine, nego prvo osvještavanje emocionalnih procesa koji su doveli do prejedanja. Znamo da je netko izliječen kad vidimo da punim plućima može živjeti svoj život, da je funkcionalan, da može voljeti i raditi, da ima normalan i slobodan odnos prema hrani, da ne pretjeruje ni u čemu pa tako ni vježbanju“, istaknula je Maja Žanko.

Hrvoje Handl i Maja Žanko liječnici su koji su posvećeni osobama s poremećajima u prehrani. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Odgovorila je na pitanje kakav bi bio zdrav i uravnotežen odnos prema hrani:

„Problem je u tome što smo danas zaista bombardirani raznim informacijama o hrani, svakog mjeseca je nova takozvana superhrana na tapeti, postoji trend stroge podjele hrane na dobru i lošu, postoje i mnoge dijete opasne za zdravlje poput keto dijete koja se bazira na prehrani gotovo bez ugljikohidrata. Sve to često dovodi ljude do poremećaja hranjenja, u zadnje vrijeme po mnogima u lošu hranu spadaju ugljikohidrati i šećeri. Tipično je za osobu koja ima ortoreksiju da izbaci prvo jednu skupinu namirnica, zatim drugu pa treću pa dovede tijelo u disbalans jer je previše toga izbacila i onda opet kreće liječenje hranom, što je začarani krug. U cijelom tom periodu osoba počne gubiti kilograme iz želje za zdravim životom. Potreban je zdrav balans u svemu, uravnotežena prehrana je svakako ideal kojemu treba težiti, ali to ne znači da se nikada ne smiju jesti slatkiši. Treba jesti tri obroka i dva međuobroka dnevno, glavni obroci moraju imati ugljikohidrate, proteine, masti i vlakna.“

Mateja Klemenčić Klicper ima 33 godine i u izdanju Alegria knjige objavila je 2021. knjigu „Fitness i napolitanke“. Knjiga se odlično prodaje i uskoro će doživjeti drugo izdanje. U toj je ispovijedi opisala svoju trogodišnju borbu s ortoreksijom, nezdravom opsjednutošću zdravom hranom, nakon čega je uslijedila faza kompulzivnog prejedanja i čišćenja od kalorija.

Danas ima istu kilažu koju je imala prije nego što je počela razvijati poremećaj, a u najmršavijoj fazi, kada je imala ortoreksiju, imala je 55 kilograma na 1,75 m visine i morala je gladovati da to održi, a kada se počela kompulzivno prejedati prolazila je nagle oscilacije u težini. Nevjerojatno joj je, iako to više ne dopire do nje jer je očvrsnula, da joj neki ljudi koji znaju što je sve prošla i dalje znaju reći da „treba malo smršavjeti“ iako smatra da sada izgleda zdravije.

Kaže da je sada već tri godine dobro i nema straha da će joj se poremećaj vratiti. Opisala je kako je sve kod nje krenulo:

„Sve je, kao i kod mnogih, počelo s bezazlenom idejom o skidanju par kilograma i želji da malo pripazim na prehranu. Prvo sam smanjila slatko i kruh, a zatim ih skroz izbacila te je bila sve veća lista zabrana i pravila u vezi prehrane, a sve manja količina i izbor hrane. Oduvijek sam puno čitala o zdravoj prehrani, često sam eksperimentirala s dijetama, ali nisam vježbala. To sam počela na kraju fakulteta, kada su počeli moji problemi. Naime, uz fitness se čovjek mora savršeno zdravo hraniti da bi postigao najbolje rezultate. U jednom trenutku sam počela razmišljati samo o zdravoj prehrani i vježbanju, sve mi se vrtjelo oko treninga, svakoga dana sam trenirala, izbjegavala sam bilo kakva druženja gdje je bilo hrane pa sam se posljedično počela povlačiti u sebe. Zapravo sam razvila strahove od hrane. Treba naglasiti i da sam imala opsesiju zdravom hranom iz želje da budem mršava i fit, a ne iz želje za zdravljem.“

Kada se počela kompulzivno prejedati, shvatila je da ima problem, a to je bilo nakon godinu i pol dana fiksacije na fitness i zdravu prehranu.

„To je došlo kao posljedica toga što sam si puno toga dugo uskraćivala. Velikom brzinom sam trpala ogromne količine hrane u sebe i uvijek bih se osjećala kao da netko drugi sa mnom upravlja. Dakle, potpuni gubitak kontrole, htjela sam prestati, ali nisam mogla, jela sam dok mi nije postalo toliko muka da sam mogla samo ležati. U početku prejedanja nisu bila česta, ali kasnije su postajala sve češća. Potom bih nakon svakog prejedanja krenula ‘poništavati’ te kalorije sve strožom dijetom i s puno vježbanja. Kada sam u tri mjeseca naglo dobila velik broj kilograma, potražila sam pomoć. Išla sam u oporavak da se ne bih više debljala, ali sam ipak shvatila da imam problem, da trebam pomoć i da to nije slabost na hranu kako sam do tada to racionalizirala. Javila sam se u Centar Bea gdje su procijenili da se radi o poremećaju hranjenja, ortoreksiji i nepurgativnom tipu bulimije te da su prejedanja simptom restrikcija za koje sam vjerovala da su moje zdrave navike. Išla sam na grupne nutricionističke terapije te na individualnu psihoterapiju. Inače, dugo sam bila uvjerena da sam jedina koja to prolazi, nije bilo nikakvih informacija o prejedanju, postojala je literatura samo na engleskom. To me i potaknulo na javno pisanje o tome“, rekla je Mateja Klemenčić Klicper.

U psihoterapijskom radu na sebi razmišljala je i o korijenima svojih problema s hranom te zaključila: „U srži je bio nedostatak ljubavi prema sebi, loša slika o sebi, nisko samopoštovanje, nepoznavanje emocija i same sebe. Sve sam to pokušavala iskontrolirati kroz hranu i tijelo, mislila sam da ću biti sretna i vrijedna ako ću biti mršava. Moja obitelj je normalno funkcionalna, ali falio je taj neki aspekt iskazivanja emocija. U obitelji je uvijek hrana bila važna. Uvijek imamo velika slavlja za rođendane i veliki je naglasak na hrani koje je uvijek previše i nitko ne jede do razine da postane sit, nego ako je fino, jede i nakon toga. Jede se praktički dokle god ima hrane na stolu. Kroz odrastanje sam mislila da je to normalno, kasnije sam shvatila da nije.“

Knjigu „Fitness i napolitanke“ pisala je godinu dana. Danas joj se stalno javljaju čitatelji s komentarima. Iako opisuje poremećaj, napisala ju je tako da bude za širu javnost, sa sadržajem se može poistovjetiti svatko tko je bio nezadovoljan tijelom i opsjednut hranom i vježbanjem. Često joj se javi neka čitateljica i kaže da se osjeća kao da je ona pisala knjigu jer se može poistovjeti sa sadržajem.

„Jako mi je drago kada čujem da netko nakon knjige odluči potražiti pomoć i prizna si da ima problem. To mi je najveći uspjeh. Iako pišem i dalje na blogu o hrani i svom iskustvu, a iz bloga je nastala i knjiga, ne pridajem više takvu važnost hrani. Prigrlila sam koncept intuitivnog hranjenja, sposobnost s kojom smo svi rođeni, ali se na putu nešto u tom smislu narušilo. Ponekad to naruše roditelji s previše pravila oko hrane ili nagrađivanjem hranom. Intuitivno se hraniti, to znači jesti u skladu sa signalima gladi i sitosti, znati se nositi s emocijama bez hrane, ne gledati na hranu kao na dobru i lošu, nemati zabrane u vezi hrane. Jedem što mi paše u količinama u kojima mi paše, postavim si zdravu granicu, ne dovedem se više do toga da mi bude muka od hrane. Volim jesti iako sam prije mislila da je to nešto loše. I u intuitivnom hranjenju jedan od principa je svjesno uživanje u hrani. Što se vježbanja tiče, danas vježbam tri puta tjedno, prije sam vježbala sedam puta tjedno. Sada sam, primjerice, bila tri tjedna na putu i bilo mi je normalno da tada ne vježbam, u fazi poremećaja to nisam mogla zamisliti“, zaključila je Mateja Klemenčić Klicper.