Opera “Manon Lescaut” Giacoma Puccinija, premijerno izvedena u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb pod ravnanjem maestra Nikše Bareze i u režiji Francuza Dominiquea Pitoiseta, jedno je od najljepših djela klasične operne literature čija dramatična glazba vjerno odražava osobne drame protagonista u mračnoj priči o ljubavi, strasti i nemogućnosti bijega od društveno zadanih uloga.

Praizvedena u Torinu 1893., ta je opera na jednoj razini priča o fatalnoj ljubavi mladoga studenta Renata des Grieuxa prema šarmantnoj Manon Lescaut, a na drugoj angažirana operna drama o položaju žena u opresivnom društvu.

Des Grieux se na prvi pogled ludo zaljubi u Manon, te ju nagovori na zajednički bijeg u Pariz kako bi ju spasio od odlaska u samostan, kamo je šalje otac, i opasnosti koju za nju predstavlja pohotni bogati starac, bankar Geronte de Ravoir, koji ju želi oteti kako bi ju imao za priležnicu.

U priči čija se radnja odvija u prvoj polovici 18. stoljeća, Manon je mlada – ima tek 16 godina – i nikako se, međutim, ne može odlučiti između ljubavi i luksuza za kojim žeđa, što dovodi do njezina postupnoga posrnuća i pada: ne uspijevši odoljeti iskušenju luksuza, Manon napušta siromašnoga Des Grieuxa te se podaje Geronteu.

Des Grieux ipak ne odustaje od nje te ju nakon duge potrage konačno nalazi u Geronteovu budoaru; ponovno ga vidjevši Manon mu se odluči vratiti, shvativši da još uvijek pati za njim.

Geronte joj, međutim, ne oprašta: iz osvete ju daje uhititi pod optužbom za krađu i prostituciju. Tada počinje njezin konačni pad: Manon odbija reagirati na upozorenja svojeg brata Lescauta i Des Grieuxa da moraju što prije pobjeći jer se ne može prisiliti da ostavi svo zlato i nakit kojima ju je Geronte obasipao. Njezina ju pohlepa košta uhićenja, suđenja te deportacije u Ameriku, u ondašnju francusku koloniju, gdje se slalo osuđene prostitutke.

Des Grieux ju pokuša spasiti, a kada mu to ne pođe za rukom, uspije nagovoriti kapetana, koji se razotkrije kao Geronte, da mu dopusti da joj se pridruži na brodu. Ovaj ga daje oslijepiti i sve završava tragično negdje u bespućima Louisiane, pod užarenim suncem pustopoljine pokraj New Orleansa, gdje Manon i Des Grieux lutaju bez cilja, a Manon, na kraju snaga, pada i umire na rukama svojega ljubavnika, do posljednjega trenutka pjevajući o ljubavi koja nikada neće umrijeti.

 

• Manon, jednu od Puccinijevih najpoznatijih tragičnih junakinja, na premijeri je utjelovila Rebeka Lokar, njezina brata Lescauta Siniša Hapač, Des Grieuxa Renzo Zulian, a Gerontea Ozren Bilušić. U ulozi Des Grieuxova prijatelja Edmonda nastupio je Ivo Gamulin.

 

Iako je Puccinijeva opera, temeljena na istoimenu romanu Abbe Prevosta iz 1731., nakon praizvedbe okarakterizirana od publike i kritike kao “u osnovi priča o besposličaru i bludnici”, zapravo je to kritika svijeta kojim vladaju muškarci a glavnu riječ imaju novac, politika i religija.

Francuski kazališni redatelj, scenograf i glumac Pitoiset izmjestio ju je iz Francuske ranog 18. stoljeća i smjestio u neko općenito okruženje, gdje je mjesto zbivanja scenografski nedefinirano te se dade naslutiti iz konteksta radnje.

Prvi se čin odigrava na trgu u francuskom gradu Amiensu, a zastor se na sceni HNK-a otvara na prizor koji izgleda kao hibrid vojničke spavaonice i javne kuće, sadržan u redovima bijelih metalnih kreveta na pozornici sa svih strana omeđenoj jarkom crvenom bojom. U drugome, zatičemo Manon u Geronteovu budoiru, gdje ponovo dominira crvena, a fotelje i dvosjedi sugeriraju građanski salon.

U trećem činu simulira se sudnica koja je istodobno i brodsko pristanište, gdje stoji brod koji odvozi djevojke osuđene na deportaciju u kolonije; dok se četvrti događa u praznome prostoru, ponovno na posve crvenoj sceni okruženoj gustim crvenim zastorima, u simboličnom prikazu Amerike kao opasnog i hladnog mjesta gdje deportirane ne čeka ništa dobroga.

Svevremensku priču o esencijalnoj tragediji ljudskoga postojanja, sadržanoj u ideji da je svaki pojedinac zatočenik unaprijed zadanih društvenih uloga u zatvorenom svijetu iz kojega nema izlaza, Pitoiset je nastojao začiniti simbolima onoga što je u priči naznačeno kao glavni uzrok svih nesreća: kostimografski se sugerira nazočnost krutog i osuđujućeg klera, kao i moći sadržane u bogatstvu i vlasti u rukama muškaraca. To je izmiješano s likovima koji na glavi nose crvene đavolje rogove, a na sceni se pojavljuje i baletni umjetnik Andrija Palada u suknjici i sa ženskom perikom.

Premijerna publika HNK-a, koja je velikim aplauzom nagradila vokalne izvedbe solista i zbora, a posebno Lokar i Zuliana, nije Pitoisetu oprostila suvremene iskorake, koji nisu uspjeli odraziti očajničku strast i nemoć u temeljima toga djela, te je njega i autorski tim, koji još čine kostimograf Axel Aust i oblikovatelj svjetla Christophe Pitoiset, ispratila zvucima negodovanja.

Ipak, prekrasna Puccinijeva dramatična glazba, niz doista dojmljivih arija u kojima glasovi Lokar i Zuliana dolaze do izražaja, te zborske scene dobro uklopljene u ritam melodije, kao i relativno zbijena radnja koja produkciji daje potrebnu dinamiku, osobito u drugome dijelu, čine prvo uprizorenje toga djela u HNK-u Zagreb od 1958. potencijalno privlačnim, kako za starije ljubitelje operne glazbe, tako i za mlađu publiku.