Nova produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, opera “Madama Butterfly” Giacoma Puccinija premijerno postavljena u petak u režiji talijanskog redatelja Andree Cignija, tragičnu opernu priču o japanskoj djevojci-lutki pretvorila je u svevremensku posvetu patnji bezuvjetne ljubavi.

Jedna od najdirljivih opera velikog talijanskog skladatelja praizvedena 1904. u milanskoj Scali, “Madama Butterfly” pripovijeda o nesretnoj sudbini Cio-Cio San, mlade japanske gejše Butterfly (Leptirica), koja se odriče svega zbog poručnika američke mornarice Pinkertona.

Potresnu opernu priču o 15-godišnjoj djevojci-lutki koja do posljednjega trenutka odbija odustati od ljubavi, da bi na kraju, zbog ljubavi, bila prisiljena odustati od života, talijanski redatelj Andrea Cigni smjestio je u suvremeni svijet, u koji je umiješao elemente japanske tradicije.

Radnja se odvija u Nagasakiju, gdje mladi američki mornarički časnik Benjamin Franklin Pinketon unajmljuje kuću na 999 godina za sebe i svoju buduću suprugu Butterfly – Cio-Cio-San, što na japanskome znači leptir. Prema japanskom zakonu, brak za njega nije obvezujući – ukoliko ostavi suprugu, smatrat će se nevažećim. Na to Pinkerton i računa, koji u Cio-Cio-San vidi tek još jednog prelijepog leptira kojeg može pribadačom pričvrstiti u svoju zbirku.

Dok je ona za njega tek žena-lutka koju je unajmio zajedno s kućom, ona u brak ulazi uzbuđena i sretna, pjevajući o ljubavi. Zbog njega se odrekla i svoje domovine i svoje vjere, te izazvala gnjev vlastite obitelji.

U scenografskom rješenju Darija Gessatija drama Leptiričine tragične ljubavne priče odvija se u snovitom predjelu gorostasne prijeteće šume na čijem se rubu nalazi tipična japanska kuća. Visoka tanka debla, nevidljivih krošanja, lagano kližu i pomiču se kako se mijenjaju scene, poput filmskih prizora, nikada posve ne izlazeći iz prijetećeg, sveobuhvatnog mraka.

Puccini je u ovoj operi zahvatio u japanski zvuk i melodije, ali i u onaj zapadnjački, pa tako citati autentične japanske glazbe koegzistiraju u partituri s onodobnom europskom glazbom, dok Pinkerton svoju prvu ariju pjeva na note tadašnje himne američke mornarice, koja je kasnije postala nacionalnom američkom himnom.

Dok se prvi dio opere odvija u melodramatično-romantičarskom tonu, gdje je svima osim same Butterfly jasno da ju čeka tragična sudbina, drugi je dio znatno intenzivniji, u njemu se odvija emocionalna drama koja će Cio-Cio-San odvesti u tužnu, usamljenu smrt.

Prošle su tri godine od kad je Pinkerton otišao. Butterfly još uvijek živi u kući pokraj šume ispunjenoj predmetima i fotografijama s vjenčanja, s uspomenama na nekoliko rijetkih zajedničkih trenutaka što je provela sa svojim voljenim, i uz dijete koje je iz te veze dobila. Ženidbeni posrednik Goro, koji joj je upriličio i prvi brak, pokušava je uvjeriti da se ponovo uda nudeći joj princa Yamadorija, no ona to odlučno odbija.

Kada konačno primi vijest da se Pinkerton vraća, ne znajući da on sa sobom dovodi i svoju novu američku suprugu Kate, Cio-Cio-San ga nestrpljivo iščekuje. Shvativši da je prevarena, pristaje mu predati svoje dijete da ga odgaja njegova ‘prava’ žena, dok ona sebi oduzima život. Odnekud iz šume čuje se kako je Pinkerton doziva. Ali prekasno je – Leptirica je već mrtva.

U ulozi Cio-Cio San na premijeri je nastupila Valentina Fijačko Kobić, čija je interpretacija arhetipskog lika tragične heroine čija priča govori o susretu Japana i Zapada dobila najsnažniji aplauz publike, koja je velikim aplauzom nagradila i Ljubomira Puškarića u ulozi američkog konzula Sharplessa, te Sofiju Ameli Gojić (sluškinja Suzuki).

Pinkertona je utjelovio Angelo Fiore, dok su u ostalim ulogama bili Ivo Gamulin (ženidbeni posrednik Goro), Tvrtko Stipić (princ Yamadori) Siniša Štork (ujak Bonzo), Dina Jularić Ivančić (Kate Pinkerton), te Ozren Bilušić, Željko Grofelnik, Tamara Cipek, Lidija Madjerčić, Neven Mrzlečki i Iva Juras, dok je u ulozi djeteta Tuge nastupio Vigo Ruško.

U produkciji sudjeluju Zbor i Orkestar zagrebačkog HNK-a, kojim je ravnao maestro Marcello Mottadelli.

Opera se otvara uz golemi ideogram japanske riječi ‘ikigai’, što znači “pronalaženje razloga vlastita postojanja”, ali i osobu koja je duboko zaljubljena. Na kraju, kao završna riječ operne priče o Butterfly, ponovo se nameće pojam ikigai. Oni koji žive svoj život s ekstremnom strašću, riskiraju biti potrošeni do točke degradacije. Razlog življenja, razlog postojanja, poklapa se s idiogramom koji označava koncept raspada sebstva zbog strasti. Smrt je Leptiričina neizbježna sudbina.