Opera “Ukleti Holandez” Richarda Wagnera, premijerno postavljena u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu u režiji francuskoga redatelja Oliviera Pyja i pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, vizualno je osuvremenjeno čitanje velike opere slavnoga skladatelja, beskompromisno zagledane u srce egzistencijalne tame utjelovljene u liku ukletoga kapetana iz stare nizozemske mornarske legende.

“Trijumf tame” osnovni je motiv Wagnerova libreta temeljenog na satiričnoj prozi njemačkog romantičarskog pisca Henricha Heinea “Uspomene gospodina Schnabelewopskoga”, koja obrađuje legendu o ukletom moreplovcu koji donosi propast svima koje susretne.

Njegov je fantomski brod osuđen na beskonačno lutanje oceanima, a jedinu mogućnost spasa – u smrti – ima nađe li ženu čista srca, koja će mu se zavjetovati na vjernost do kraja života. Šansu da ju pokuša pronaći dobiva svakih sedam godina, kada mu je dopušteno stupiti na kopno. Žena koja prekrši dani zavjet bit će također zauvijek prokleta.

Gradeći na motivima Holandezove lutalačke sudbine i nadvisujuće kletve, Wagner je stvorio uznemirujuću i turbulentnu glazbenu tragediju o duši progonjenoj vlastitom samosviješću. Praizveden 1843. u saskoj državnoj operi Semperoper u Dresdenu, “Ukleti Holandez” – ili “leteći”, kako ga zovu na engleskom i njemačkom jeziku – smatra se jednim od najblistavijih djela opernog stvaralaštva svih vremena.

Produkcija HNK-a Zagreb izvorna je produkcija kazališta Theater an der Wien koju je premijerno u tom bečkom kazalištu 2015. postavio Francuz Olivier Py. Preuzeti su scenografija i kostimi koje potpisuje Pierre-Andre Weitz, svjetlo je oblikovao Bertrand Killy, a u glavnim se ulogama novog uprizorenja toga djela u središnjem hrvatskom nacionalnom teatru pojavljuju nizozemski bariton Bastiaan Everink kao Holandez, i njemačka sopranistica Melanie Diener kao njegova ljubav Senta, čije su izvedbe oduševile u petak premijernu HNK-ovu publiku.

Središnja je tema iskupljenje kroz ljubav – Holandez ima priliku umrijeti kroz ženu koja će se žrtvovati iz ljubavi, a upravo žrtvom (koja kronološki dolazi na kraju priče) opera i počinje: iz mora je izvučeno tijelo mlade žene. To je Senta, kći trgovca Donalda, koja je, vjerujući u otkupljenje ljubljenoga vlastitim samouništenjem oslobodila Holandeza vječnoga lutanja.

Priča se potom vraća u vrijeme kada Holandezov brod prvi puta susreće Donaldov, kojega je oluja prisilila da se usidri u sigurnoj luci. Donald (Luciano Batinić) i njegov kormilar (Mario Filipović) rado primaju Holandeza, a promućuran mu trgovac, vidjevši da je riječ o vrlo bogatome čovjeku, odmah pristane dati ruku svoje kćeri.

Po povratku, otac je iznenađen koliko spremno Senta, koja odmah u Holandezu prepoznaje ukletoga moreplovca iz legendi, pristaje udati se za nametnutoga ženika – njezina je ljubav fanatična, beskompromisna i neumoljiva: ona je i prije nego ga je upoznala sanjala o tome da baš ona bude ta koja će ga izbaviti.

Međutim, tu je i Georg (Tomislav Mužek), siromašni lovac i Sentin udvarač, koji ju nagovara da ne srlja u brak s čovjekom kojega je tek upoznala. Holandez slučajno čuje njihov razgovor, protumači ga kao prekršeni zavjet i odluči Sentu spasiti od prokletstva koje sustiže sve njegove nevjerne žene. On raskida zaruke, a Senta, želeći mu dokazati svoju ljubav, završi u morskim valovima.

Već od same dugačke uvertire publika je bačena usred valovita mora, na brod neumrlog čovjeka kojega još jedino pokreće čežnja za smrću. U produkciji sudjeluje i zbor Opere HNK-a Zagreb – neke od najmoćnijih scena upravo su one zborskoga pjevanja.

Wagnerovoj dramatičnoj glazbi, povremeno senzualnoj i erotičnoj, punoj ekstaze i mistike, kontrapunktiran je kompletan vizualni identitet predstave: u scenografiji i kostimima prevladava crna boja kojoj jedini kontrast daje potpuna bjelina ljudskih tijela. Brod je zamišljen kao golemi položeni stožac od ravnih tamnih dasaka, koji se na rundbini čitavo vrijeme rastvara, preklapa i transformira u razne metaforičke prostore kroz koje interpreti neumorno prolaze.

Produkcija se izrazito oslanja na simboliku, pa se i u tom njihovom hodanju u krug također krije poruka začaranosti iz koje nema izlaza.

Pramac broda, kao u nekoj vrsti imitacije motiva iz ‘Alise u zemlji čudesa’, u jednom se trenutku pretvara u klaustrofobični prostor u kojemu unaprijed prokleta Senta i nesretni Georg nadvisuju maketu kuće koja sa svojim toplim žutim prozorskim svjetlima simbolizira sigurnost i mir koji se nalaze unutra, nasuprot nadvisujućeg prokletstva koje prijeti izvana.

Izrazito je simbolična i uloga baletana Pavela Strasila, koji i u zagrebačkoj i u bečkoj produkciji utjelovljuje Sotonu. Njegov prijeteći smrtni ples prati izvedbu od početka do kraja, a njegovo pojavljivanje naviješta sigurnu propast. Prijetnja smrti najsnažnije je prisutna kad se golema lubanja čiji se zatiljak čitavo vrijeme tek nazire u pozadini naglo pojavljuje u prvome planu, nakon Sentina zavjeta Holandezu. Py se odlučio na još jednu intervenciju – povremenu golotinju, koja dodatno produbljuje osjećaj nadnaravnosti i zle kobi.

Na kraju te ne predugačke opere – traje ‘samo’ dva sata – nema spasa za proklete duše, Senta i Holandez ne uzdižu se u nebo spašeni svojom ljubavlju: ona umire u tami, a i gledatelji ostaju u mraku, nesigurni što se zapravo dogodilo, bez odgovora na pitanje postoji li razrješenje (?).