Devedesete su započele slavljem i nacionalnim ponosom zbog stvaranja hrvatske države, ali su ubrzo potom donijele rat, stradanja, tugu i depresiju. Svejedno, brojni mladi ljudi pokušali su kroz rock glazbu pronaći utjehu i spas od surove stvarnosti. Pretočili su svoju kreativnu energiju u rock’n’roll i stvorili odličnu rock scenu, o kojoj se zapravo vrlo malo i rijetko govori i piše.

No Dimitar Dimitrovski, inače dugogodišnji videomontažer po profesiji, odlučio je o njoj snimiti film.

„Već neko vrijeme razmišljam o tome kako bi se nešto takvo trebalo snimiti, uvijek se nadajući da će to krenuti raditi netko drugi. A onda sam se nakon jednog razgovora s kolegama jednostavno okuražio i odlučio sam ući u produkciju. Rock scena devedesetih – ili kako je akteri zovu ‘Fiju Briju scena’ – posljednji je glazbeni pokret koji se dogodio na ovim prostorima, a da je imao odjeka u mainstream medijima. Osim toga, značajno je utjecao na kulturu i vrijeme u kojem se odigravao pa je iz toga jasno da takvo što treba zabilježiti ‘filmskom vrpcom’“, rekao nam je Dimitrovski o filmu koji snima. Nazvao ga je „Iz sve snage“ i još uvijek dvoji hoće li snimiti seriju ili film u tri dijela. Zamisao mu je da se prvi dio bavi krajem osamdesetih, rađanjem prvih nezavisnih diskografskih kuća i kultnim izdanjem „Bombardiranje New Yorka“, drugi dio razvojem scene s naglaskom na Majke, Hladno pivo i festival Fiju Briju, a treći dio političkim aspektom tog vremena i ulaskom nekih aktera s rock scene na političku pozornicu.

Glazbeni producent Denis Mujadžić Denyken neizostavan je dio glazbene scene 1990-ih, u svom je studiju snimio brojne albume. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Doista je, kada govorimo o pop kulturi na ovim prostorima, riječ o periodu koji je bio vrlo važan za razvoj hrvatske rock scene, s čime se u razgovoru za Nacional složio i glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, koji se kao jedan od sugovornika pojavljuje u filmu „Iz sve snage“. „Često se previđa koliko su 90-e bile i ostale važne u povijesti hrvatske rock scene. Dijelom je tome tako i zbog mitologije, da ne velim mitomanije, novog vala. Naime, novi val je bio jugoslavenski glazbeni pokret, a to znači da je scena bila veća, tržište veće i snažnije, okolnosti izdavanja albuma i organizacije koncerata normalnije nego u 90-ima. Jer u 90-ima smo imali rat, nekoliko puta manje hrvatsko tržište i donekle slovensko tržište, nenormalne, gotovo gerilske uvjete snimanja albuma i organiziranja koncerata. Unatoč tome, u 90-ima se etablirao niz bendova koji je osnovan ili kasnih 80-ih ili u samim 90-ima, ali iz nekog razloga još na takozvanu ‘Fiju Briju generaciju’ alter rock scene 90-ih ne gledamo s podjednakom važnošću kao na novi val, a trebali bismo. Jer kompariramo li hrvatske bendove etablirane kroz novi val i hrvatske bendove etablirane u 90-ima ili kroz Fiju Briju generaciju, doći ćemo do zaključka da su obje te scene bile snažne, artistički relevantne, interesantne i da je iza tih dviju scena ili glazbenih pokreta ostao niz jakih albuma“, smatra Dragaš.

Čak i da je taj period „priprema“ za devedesete iznjedrio samo kultnu kompilaciju „Bombardiranje New Yorka“, pionira nezavisne diskografije Zdenka Franjića, već bi to bilo dovoljno. No to je bio samo početak. Majke, Hladno pivo, Let3, Psihomodo pop, KUD Idijoti, Overflow, Kojoti, Pips, Chips & VideoClips, Laufer, Messerscmitt… Sve su to bendovi koji su uspon doživjeli upravo u devedesetima. Bilo je to vrijeme kada su se u eteru Radija 101 mogle čuti njihove pjesme, kada je Hrvatska televizija emitirala više od deset glazbenih emisija („Hit Depo“, „Metalmania“, „Izvan struje“, „Country Saloon“, „Top DJ Mag“, „Cro Pop Rock“ itd), kada se naziralo da bi nezavisna diskografija mogla postati isplativ posao, kada se rodila Hrvatska novinarska rock nagrada Crni mačak, kada je publika uživala na rock festivalima kao što su Fiju Briju i Zagreb gori, kada su izlazili časopisi poput Heroine Nove i kada je rock bio svojevrsni pokret otpora bujajućem nacionalizmu, ali i savršeni bijeg od rata i depresije. O tome je razmišljao i Dimitrovski kada je počeo raditi na scenariju za film.

Dimitar Dimitrovski, redatelj filma, još dvoji hoće li od materijala koji ima snimiti seriju ili film u tri dijela. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Svaki rat je opak i krvav; kao što smo svjedoci trenutnih događanja u Ukrajini, tako je i ovaj naš Domovinski ostavio tragove u svima nama.

Teško je reći koliko je rat u Hrvatskoj utjecao na rock scenu tog vremena jer ona se bavila uglavnom drugim temama, a mnogima je bila i utočište u tim teškim i neizvjesnim vremenima. Činjenica je da se tada vinkovačka scena preselila u Zagreb, a sjećamo se kako je u Vinkovcima bilo devedesetih“, rekao je Dimitrovski te naglasio da se ne bi bilo moguće baviti temom rock glazbe devedesetih bez konteksta tog vremena, dekade koju su obilježila politička previranja i sociološke i ideološke promjene, čemu će također u filmu posvetiti pažnju. „Ljudi s kojima smo dosad razgovarali imali su uvijek svoj osvrt na te političke promjene, ali i na posljedice koje su na njih imale više ili manje utjecaja. A dance glazbenom scenom, koja je tada bila mainstream, definitivno se nećemo baviti. Još uvijek je pokušavam potisnuti iz podsvijesti“, odlučio je Dimitrovski.

Majke su bile dio vinkovačke rock scene koja se zbog rata ‘preselila’ u Zagreb. FOTO: Privatna arhiva

Gitarist Davor Viduka tih je devedesetih osnovao grupu Kojoti, čiji su rock hitovi odjekivali eterom hrvatskih radiostanica. Viduka je prije toga već iskusio scenu sa svojim prvim bendom Greaseballs, a neko vrijeme svirao je i u Majkama „Kojoti su objavili prvi album točno na polovini 90-ih. Meni je to vrijeme djelovalo jako inspirativno. Pojavila se hrpa novih, svježih i većinom žestokih bendova. Ne samo u Zagrebu nego pogotovo u Vinkovcima, Koprivnici, Rijeci i Puli. Naprimjer, samo u Puli, osim već postojećih KUD Idijota, jako su odjeknuli Messerschmitti i meni pogotovo dragi The Spoons, koji su mi s tadašnjim pjevačem Brunettom bili ponajbolji live bend u Hrvatskoj. Svi su prošli kroz tretman Zdenka Franjića, koji je kroz svoju kuću Slušaj najglasnije bio glavni otkrivač bendova, pa zatim i izdavač njihovih prvih izdanja. Bio je guru ili dobri duh te scene. Iako je svuda oko nas bilo ratno vrijeme, nevjerojatno mi je da se desila takva eksplozija bendova, a opet, možda je baš i to ratno sivilo bilo i okidač za takav kreativni boom“, prisjetio se Viduka.

Dimitrovski je objasnio naslov filma: „Naslov je ‘Iz sve snage’ po istoimenoj pjesmi grupe Majke, koju je prvi put izdao Zdenko Franjić na legendarnom albumu ‘Bombardiranje New Yorka’ na svojoj etiketi Slušaj najglasnije. Tako se zvao i dućan u Tratinskoj ulici u kojem su se tada mogle nabaviti razne nezavisne ploče, što je mene kao klinca izrazito veselilo. Zdenko Franjić je jedna od ključnih ličnosti neovisne rock scene s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Bez njegova angažmana vjerojatno mnogi bendovi ne bi ugledali svijetlo dana, a tko su ostali akteri, saznat ćete u filmu“, rekao je Dimitrovski.

Kojoti su jedan od bendova koji su svoj uspon doživjeli upravo u devedesetima. FOTO: Privatna arhiva

Nezaobilazni akter tog vremena svakako je i glazbeni producent Denis Mujadžić Denyken. Kako nam je priznao, imao je tada poljski krevet u studiju pa često ne bi ni išao doma jer bi radio i noćne smjene. Recimo, s Majkama. Dovoljno je pogledati samo djelomičan popis albuma na kojima je devedesetih sudjelovao kao producent, kako bi postalo jasno da je to bilo i „njegovo vrijeme“: Hladno pivo „Džinovski“, Overflow „Dorothy“, Majke „Razdor“, „Vrijeme je da se krene“, „Put do srca sunca“, Pips Chips & Videoclips „Shimpoo Pimpoo“, „Dernjava“, „Fred Astaire“, „Bog“, Zabranjeno pušenje „Fildžan viška“, Jinx „Second hand“, Kojoti „Halucinacija“, „Sex Disco Kung Fu“, Vatra „Između nas“, Stampedo „Tandara Mandara“, Zadruga „Od blata do neba“ itd. Od svih njih izdvojio je tri albuma koja smatra izuzetno važnima za hrvatsku rock scenu: „Džinovski“ kao najprodavaniji punk album ovih prostora, „Fred Astaire“ kao prvi rock/alter album koji je dobio Porina u kategoriji Album godine, i „Vrijeme je da se krene“ grupe Majke, po njegovu mišljenju jedan od stožernih albuma hrvatskog rocka.

I Mujadžić misli da je riječ o izuzetno plodnom razdoblju za hrvatsku rock scenu: „Devedesete su donijele revitalizaciju rocka na hrvatskoj sceni, nakon poprilično saharinskih, preproduciranih i popu usmjerenih 80-ih godina. Bila je to donekle prirodna refleksija na dominantne glazbene trendove početkom dekade, kao npr. grunge scenu Seattlea i nove mega-uspješne albume Nirvane, Metallice, RHCP, Pearl Jama, U2, Soundgardena, Guns ‘N’ Rosesa… Jednostavno rečeno, početkom devedesetih rock je živio i disao punim plućima. Na moju sreću, kao glazbenom producentu željnom afirmacije u ruke su mi došli bendovi s velikim ambicijama, više-manje stilski profilirani, čvrstog garda i životne filozofije tipa ‘možda ne znamo što hoćemo, ali ziher znamo što nećemo’ – i što je najvažnije, dobro napravljenom ‘domaćom zadaćom’. Dakle, s jako kvalitetnim materijalom koji bi uvježbavali mjesecima prije ulaska u studio. Bila je neka zdrava kompeticija među bendovima i svjedočim da kada bi netko od njih napravio kvalitetan i uspješan album ili videospot, to je bio poticaj i izazov drugima da dignu svoju kvalitetu. Tako je cijela scena profitirala i imao si osjećaj da se stalno nešto kreativno dešava – usprkos, pa i za inat, notornoj činjenici rata. Tim više se s nostalgijom sjećam duha tog vremena u kojem je rock svima nama bio pravi soundtrack za život.“

Davor Viduka iz Kojota postavo je tezu da su devedesete čak možda i važnije od osamdesetih, koje se uglavnom smatraju najplodnijim i najvažnijim razdobljem hrvatske rock scene. „Ako ne više, onda barem isto kao i osamdesete. Ja sam oduvijek volio novi val, pogotovo Šarla Akrobatu i Haustor. To su mi dva možda i najdraža domaća benda, ali cijeli taj novi val se previše eksploatira. Napisane su stotine knjiga, izložbe fotografija, snimljeno je masu dokumentarca, filmova, čak je napravljen i sitcom. Pogotovo o sada već ‘mitskom heroju’ Johnnyju Štuliću, koji se vjerojatno na sve to dobro sprda iz udobne udaljenosti od bivše države. Prvo, bojim se da će tolika mužnja novog vala jednostavno zgaditi ljudima sve dobro što je on donio. Drugo, sam taj novi val je trajao samo dvije do tri godine, maksimalno. Poslije toga u osamdesetima, po meni, nije baš bilo puno kvalitetne glazbe. Pa čak su i neki novovalni bendovi, kao Azra ili Film, izbacivali puno slabije albume što su osamdesete išle dalje. Od cijele te novovalne scene mislim da je Darko Rundek jedini kvalitetno prisutan i danas, tj. da ne jaše mrtvog konja, nego je autorski i dalje vrlo relevantan. A devedesetih je buknula nova eksplozija bendova od kojih je puno više njih aktivno i danas, a da nisu izgubili na kvaliteti, dapače, neki su puno kvalitetniji nego tada. Naprimjer, Majke, Pipsi, Hladno pivo, Kojoti, Jinx, TBF, Overflow, Let 3, Urban, Laufer, pa cijela hip-hop scena itd. A tek sada smo svjedoci početka snimanja prvog dokumentarca o devedesetima! I to, koliko znam, iz privatnog budžeta. Dakle, nije financiran od HAVC-a ili države. Možda je trebao vremenski otklon da se kvalitetnije sagleda ta scena, ali mislim da je preko 20 godina sasvim dovoljno za objektivan zaključak“, smatra Viduka.

Grupe Let3 i Hladno pivo, čiji je ‘Džinovski’ najprodavaniji punk album ovih prostora

Kako je spomenuo, ekipa koju je okupio redatelj i autor filma Dimitar Dimitrovski sve financira sama, više kao hobi, iz ljubavi prema rock sceni. Nazivaju se „Uradi sam produkcija“, a svi su prekaljeni profesionalci s dugim stažom na raznim televizijama. Uz Dimitrovskog na filmu kao producentica sudjeluje i Arijana Velić, snimatelj je Dalibor Pletenik, drugi snimatelj i fotograf je Nikola Predović, a tu su još i Ana-Marija Validžić, Dražen Sladić i Tomislav Sladić.

Zašto je tih turobnih i za život teških devedesetih rock toliko bujao i živio punim plućima, a danas ga ima tek u tragovima? Iz medija je gotovo ispario…

„Pitanje je je li bilo više sluha ili nam se sada samo tako čini“, počeo je Aleksandar Dragaš te nastavio: „Danas imamo web portale i niz komunikacijskih kanala, no često dolazi do šuma na njima jer je možda i previše, ali raspršenih informacija. U devedesetima je ipak po pitanju kulture i medija bilo kao u 80-ima, 70-ima ili 60-ima. Imao si dvije-tri dnevne novine u kojima si mogao čitati recenzije ili intervjue, magazine poput Heroine Nove, kratko vrijeme i Feral Music, čak i heavy metal mjesečnik, pokoju radijsku ili TV emisiju i kad bi se nešto na tih nekoliko ‘kanala’ dogodilo, onda bi to odjeknulo. Konkretno, ako si prošao na Hit Depou ili na Radiju 101 ili dobio pozitivnu recenziju u dnevnim novinama, onda je to bilo bitno. Danas je sve i važno i nevažno. Internet i digitalna revolucija donijeli su mnogo dobroga, ali i lošega. Dobroga jer danas je lakše i jeftinije snimati i objavljivati snimke, pa i recenzije, a lošega jer često neke dobre stvari propadnu ‘u bunar’ u kojem ih malo tko može naći.“

Glazbeni producent Denyken smatra pak da su bitni ljudski duh i atmosfera: „Mislim da je to najvažniji faktor! Taj optimizam i zanos ne postoje više. Danas mnogi glazbenici troše energiju i novac na nabavu opreme da bi onda ta ista oprema skupljala prašinu jer se mjesecima ne mogu dogovoriti za probu. Sve je ostalo važnije i zato su im pjesme, što bi Arsen rekao, ‘niski vrhunci’.“

Davor Viduka i sam se to često pitao: „Svi govore da je internet za to najviše kriv. Činjenica je da je tada skoro svaka vrsta urbane glazbe imala svoju emisiju na HTV-u, uz glavnu tjednu top listu Hit Depo. Ta emisija je bila užasno bitna. Činjenica je i da tada nije svatko mogao doći do objavljivanja albuma ili singla kao danas. Morao si biti odličan i dobrano poderati cipele na putu i imati veliku kilometražu da bi zaslužio ugovor za prvi album. Danas ga svatko iz svoje sobe može snimiti i objaviti. Tada su postojali i ljudi koji su se zvali glazbeni urednici i većinom su bili stručni, i u diskografskim kućama i na radiostanicama. Dakle, postojala je filtracija ili selekcija onih najboljih koji bi zaslužili objavu albuma ili da se vrte na radiju. Danas na netu ide sve živo, pa se ti, druže, snalazi u toj kaljuži. Na radijima je sve formatirano. Naravno da internet ima milijun pozitivnih stvari, ali mislim da rokenrolu baš i nije previše pomogao.“

U sinopsisu za „Iz sve snage“ Dimitrovski je napisao da su tih devedesetih „sirovi rifovi prštali iz podruma i garaža, a tekstovi su banalizirali svakidašnji život, ljubav i općenito smisao postojanja“. Izgledalo je kao da je netko osnovne postavke špageti-vesterna preselio u stihove „Nema ljubavi, Nema istine, Jedni ostaju, Drugi odlaze, Moram pobijediti“, s prvog albuma grupe Majke objavljenog na kazeti za nezavisnu diskografsku kuću Slušaj najglasnije.

Zdenko Franjić snimio je važnu kompilaciju ‘Bombardiranje New Yorka’ (lijevo). Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, jedan od sugovornika u filmu (desno). FOTO: Screenshot