Nedavno trostruko ubojstvo u Splitu, posljedica obračuna u kriminalnom miljeu i osvetničkog pohoda ubojice zbog prijetnji koje su žrtve upućivale njegovu bratu, u javnosti je izazvalo zgražanje i nevjericu da se tako nešto može dogoditi na ulicama drugog najvećeg hrvatskog grada usred bijela dana. Činjenica da su ubojica i njegova dvojica braće – od kojih je jedan narkoman trenutačno na odvikavanju od heroina – od djetinjstva bili žrtve obiteljskog nasilja i zanemarivanja, bacila je novo svjetlo na tragičnu priču. Teško je vjerovati da je trostrukog ubojicu vlastita majka, ovisnica o drogama, kao dječaka prisiljavala na krađe po crkvama dok bi ona čuvala stražu, a to je tek jedan od tužnih detalja njegova odrastanja. Kako su o tom slučaju zaključili mnogi stručnjaci, ta djeca nisu imala šanse, uz takve roditelje i takve životne uvjete, odrasti u zdrave ljude.

Splitska priča koja je zbog svoje brutalnosti izazvala veliku pozornosti javnosti, u fokus je, ponovo, stavila i sustav socijalne skrbi, posebno socijalne radnike. Kao i u nekim prethodnim slučajevima koji su punili stupce i minute u medijima, primjerice kada je na Pagu rastrojeni otac pobacao četvero maloljetne djece s balkona, pokazale su se velike manjkavosti sustava socijalne skrbi. Postalo je jasno da teško konfliktne obiteljske situacije nisu bile primjereno tretirane. Socijalni radnici nisu odradili posao kako treba jer su se slučajevi vukli po ladicama centara za socijalnu skrb, mjeseci i godine su prolazili a da država nije pokazivala interes.

Nacional je istražio koliko je socijalnih radnika zaposleno u centrima za socijalnu skrb, kako je moguće da socijalni radnik neku obitelj u tretmanu ne posjeti dvije godine, koji su najveći problemi sustava, za koje su se izmjene socijalni radnici izborili u novom zakonu te kako izgleda jedan radni dan socijalnog radnika u Hrvatskoj.

Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, sustav socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj jedan je od najsloženijih sustava kroz koji se osiguravaju socijalne naknade i usluge, provode postupci obiteljsko-pravne zaštite i drugi postupci, a u 2018. osiguravali su ih 81 centar za socijalnu skrb s 54 podružnice, centar za posebno skrbništvo s tri dislocirane jedinice, 68 domova i centara za pružanje usluga u zajednici s 18 podružnica i devet dislociranih jedinica kojima je osnivač Republika Hrvatska, 45 domova za starije i teško bolesne osobe, 360 pružatelja drugih usluga i 2943 udomiteljske obitelji, odnosno ukupno 3497 fizičkih i pravnih osoba. Sukladno statističkim podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, građani Republike Hrvatske ostvarivali su u 2018. godini oko 325.000 prava iz sustava socijalne skrbi. Taj se broj odnosi isključivo na broj ostvarenih prava, a ne na broj korisnika, s obzirom na to da jedan korisnik može ostvariti više prava.

Iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ustvrdili su sljedeće:

“Ukupan broj prava na zajamčenu minimalnu naknadu na dan 31. prosinca 2019. iznosio je 35.028, od čega se 23.475 odnosi na samce, a 11.553 na kućanstva. Ovim pravom obuhvaćeno je ukupno 61.001 osoba. Prava vezana uz zdravstveno stanje korisnika su osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu, naknada do zaposlenja te status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja. Pravo na osobnu invalidninu ukupno ostvaruje 34.369, na doplatak za pomoć i njegu 77.500, a na naknadu do zaposlenja 1991 korisnik. Pravo na status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja ostvaruje 4739 korisnika. Centri za socijalnu skrb dužni su po potrebi, a najmanje jedanput godišnje, preispitati činjenice i okolnosti koje su bile odlučujuće za donošenje rješenja o priznavanju gore navedenih prava, osim prava na jednokratnu naknadu. Druga propisana prava u nadležnosti centara za socijalnu skrb su naknade u vezi s obrazovanjem – naknada za redovito studiranje, naknada za troškove smještaja u učeničkom domu i naknada za troškove prijevoza – koje obuhvaćaju značajno manji broj korisnika u odnosu na gore navedena prava.”

Na temelju Zakona o socijalnoj skrbi, usluge koje korisnici mogu ostvariti u sustavu socijalne skrbi su: prva socijalna usluga koja uključuje informiranje, prepoznavanje i početnu procjenu potreba, zatim savjetovanje i pomaganje, pomoć u kući, psihosocijalna podrška, rana intervencija, pomoć pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja, boravak, smještaj te organizirano stanovanje.

Budući da su maloljetna djeca posebno ugrožena skupina korisnika, u Ministarstvu su se posebno osvrnuli na podatke vezane uz mjere obiteljsko-pravne zaštite koje određuje centar za socijalnu skrb. Te mjere su upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu, mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu i mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu. Žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji, centar za socijalnu skrb će izreći ako su ugroženi život i sigurnost djeteta te je dužan u roku od 15 odnosno 23 dana sudu predložiti poduzimanje odgovarajuće mjere u nadležnosti suda ili vratiti dijete u primarnu obitelj. Broj mjera izrečenih u 2018. u nadležnosti centra za socijalnu skrb je 5210, od toga je ona krajnja mjera – žurna mjera izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji – izrečena čak 161 put. To znači da je samo u jednoj godini 161 dijete zbog teške obiteljske situacije izdvojeno iz obitelji i smješteno negdje unutar sustava socijalne skrbi.

Postoje, isto tako, mjere u nadležnosti suda čiji je najčešći predlagač centar za socijalnu skrb. Tu je riječ o privremenom povjeravanju djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi, što je u 2018. izrečeno 386 puta, oduzimanje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi – 707 puta, povjeravanje djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi – 84 puta, te ona krajnja, lišenje prava na roditeljsku skrb, koju je sud izrekao čak 173 puta.

Prema statističkim podacima tog ministarstva, u centrima za socijalnu skrb na dan 31. prosinca 2018. bilo je zaposleno 2222 radnika, od toga 1576 stručnih radnika, socijalnih radnika, psihologa, pravnika, socijalnih pedagoga i edukacijskih rehabilitatora, odnosno 1006 socijalnih radnika. Tijekom 2019. godine to je ministarstvo dalo suglasnost za ukupno 24 nova zapošljavanja u centrima za socijalnu skrb, od toga 11 za zapošljavanje socijalnih radnika.

Iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku nadalje su naveli:

“Pravilnikom o minimalnim uvjetima prostora, opreme i broja potrebnih stručnih i drugih radnika centra za socijalnu skrb i podružnice, propisano je da stručne poslove u odjelu za novčane naknade uz druge stručne osobe obavlja jedan socijalni radnik za 250 korisnika godišnje, stručne poslove u odjelu za djecu, mlade i obitelj obavlja 1,5 socijalnih radnika za 100 obitelji godišnje, a stručne poslove u odjelu za odrasle osobe obavlja 1,5 socijalnih radnika za 200 korisnika godišnje. Stručne poslove u odjelu za udomiteljstvo obavlja tim za udomiteljstvo koji čine 1 socijalni radnik, 1 psiholog i 0,3 pravnika za 100 udomiteljskih obitelji godišnje.”

Kako je rekla Martina Podobnik, glasnogovornica Hrvatske komore socijalnih radnika, kad je percepcija rada socijalnog radnika u pitanju, vrlo je bitno znati da su djelokrug rada i ovlasti vezani uz ustanovu u kojoj radi i vrstu poslova. Socijalni radnici zaposleni su u javnim ustanovama – socijalna skrb, zdravstvo, prosvjeta i slično – te u nevladinim organizacijama. Najveći broj socijalnih radnika zaposlen je u sustavu socijalne skrbi, i to u centrima za socijalnu skrb.

“Definiranje poslova socijalnog radnika određeno je odjelom u kojem radi u centru pa tako u jednom centru imate socijalne radnike koji rade na poslovima Prednjeg i Stražnjeg ureda. Socijalni radnik na poslovima Prednjeg ureda radi prvi, inicijalni kontakt s korisnikom te trijažu – određivanje tretmana u Stražnjem uredu. Stražnji ured ima Odjel za zaštitu djece, mladih i obitelji, Odjel za odrasle osobe i Odjel za novčane naknade u kojima sukladno djelokrugu rada tih odjela, u suradnji s ostalim odjelima i timovima stručnjaka, pravnika, socijalnog pedagoga i psihologa, donose stručna mišljenja o postupanju kod određenog korisnika ili obitelji i provode ih sukladno važećim propisima. Osim u uredu, socijalni radnik odlazi na teren kako bi direktno u stanu korisnika ili obitelji utvrdio okolnosti u kojima žive i psihodinamiku odnosa u obitelji, a koji su neophodni podaci za donošenje stručnih mišljenja”, rekla je Martina Podobnik.

Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, više od 40 godina je socijalni radnik, a trenutačno je ravnateljica jednog zagrebačkog doma za starije i nemoćne osobe. O prosječnom radnom danu socijalnog radnika u centru za socijalnu skrb, gdje su većinom zaposleni, Štefica Karačić rekla je da je pun izazova, dolaze stalno novi korisnici, ljudi s različitim potrebama, u raznim stanjima, ponašanjima, pa se morate prilagoditi:

“Po definiciji, socijalni rad je profesija koja se bavi promjenama, bilo da je riječ o promjeni životnih situacija ili ponašanja korisnika. Mi ne mijenjamo korisnika da bi on postao bolji, već mu pomažemo da se lakše prilagodi – odjednom netko postane samohrani roditelj, ostane bez posla i primanja ili pak doživi neku bolest. Nepovoljne životne situacije na koje oni nisu u stanju odgovoriti vlastitim ili obiteljskim resursima, mi kao struka pokušavamo poboljšati i pomoći im. Uvjeti za rad socijalnog radnika u Hrvatskoj su teški, a mogućnosti koje on ima na raspolaganju ovise o mnogočemu, prije svega o mjestu u kojem radi. Ako imate korisnika koji, primjerice, živi u udaljenim ruralnim sredinama, onda socijalni radnik mora imati automobil, što ponekad nije moguće.”

Napomenula je da ako socijalni radnici, primjerice, rade u području obiteljsko-pravne zaštite, s obitelji u riziku, s roditeljima koji imaju poteškoće u brizi o djeci, prvi je korak procjenjivanje potreba korisnika:

“Najprije radite procjenu sigurnosti – u kakvom je stanju korisnik, je li sigurnosno ugrožen. Kod djece ili žrtava obiteljskog nasilja to je procjena može li taj korisnik ili korisnici ostati živjeti u trenutačnoj obitelji ili im kroz sustav morate ponuditi smještaj. Tu moram reći da postoje slučajevi kad socijalni radnik može ići mimo mišljenja i želja korisnika. Primjerice, ako je korisnik u potrebi, majka maloljetne djece, ujedno i žrtva obiteljskog nasilja i negira potrebu privremenog smještaja za sebe i djecu, ne možete je poslušati zbog djece čija je dobrobit u prvom planu. Tad se toj majci mora reći da nije u prilici sama odlučivati o tome i pronaći rješenje.”

Problem je centara za socijalnu skrb, smatra Štefica Karačić, u tome što su preopterećeni poslovima izvan svoje domene jer su neki korisnici prebačeni u sustav socijalne skrbi, a nisu morali biti. Navela je i primjer: radno sposobni korisnici koji su početkom Domovinskog rata prešli u sustav socijalne skrbi zbog zatvaranja mnogih radnih mjesta i teške gospodarske situacije, kroz mjeru socijalnog minimuma. Oni su tad, početkom devedesetih, ušli u sustav, a nitko ih više ne preuzima nazad. Mogu uzimati socijalnu pomoć, ali se istovremeno otvara velika sumnja u rad na crno te skupine korisnika.

“Od socijalnih radnika očekuje se da ih kontrolira, a kako da mi to radimo? To mora raditi država. Mi smo pomagači, a ne žandari. Premalo govorimo o tome koliko je socijalna pomoć nedovoljna da se njome podmire osnovni troškovi. Osnovna socijalna pomoć za samca iznosi 800 kuna, a uz nju se mogu dobiti i dodatni oblici pomoći, ali sve to je nedovoljno da se preživi. Posebno ako je ta osoba radno sposobna, kao što su osobe iz kategorije koju sam spomenula – tu u priču ulazi rad na crno. Mi možemo preispitivati situaciju korisnika ako procijenimo da su njegovi uvjeti života bolji od onih u kojima bi živio s tom socijalnom pomoći. Ali kako ćemo mi utvrđivati radi li na crno ili ne, naš je zadatak steći povjerenje korisnika, ići u promjenu, mentoriranje, da shvate da je isplativije raditi nego biti korisnik sustava socijalne pomoći. I dobar dio ljudi izlazi iz sustava, stvorili su se bolji uvjeti na tržištu rada”, rekla je Štefica Karačić.

Kako je moguće da se neki predmet godinama vuče po ladicama sustava socijalne skrbi, da socijalni radnik ne posjeti obitelj dvije godine?

Štefica Karačić smatra da su takve stvari nedopustive, ali se, nažalost, događaju. Iako su ponekad razlozi za takve anomalije u sustavu takvi da je riječ o socijalnim radnicima koji loše rade svoj posao i koji su zalutali u sustav socijalne skrbi, nastavila je, ekstremne situacije ipak se dogode iz drugih razloga. Naime, zanimanje socijalni radnik postalo je deficitarno, a u nekim županijama uopće ih nema.

“Dogodi se i to da je velika fluktuacija ljudi na jednom radnom mjestu jer mnogi socijalni radnici odlaze iz sustava socijalne skrbi na bolje plaćena mjesta ili bolje uvjete rada, po školama, zdravstvenim ustanovama… Ne kažem da je to opravdanje za nemar jer bilo je slučajeva u kojima socijalni radnici nisu radili svoj posao”, rekla je Štefica Karačić.

Kao jedan od većih problema istaknula je činjenicu da socijalni radnici imaju previše zaduženja i moraju raditi poslove koji ne spadaju u njihovu domenu. Socijalni radnik vrlo blisko surađuje s mnogim stručnim osobama – psiholozima, socijalnim pedagozima, liječnicima, obrazovnim ustanovama, pravnicima. Oni potvrđuju da su u postupku sudjelovali i da su se svi usuglasili oko preporučene intervencije odnosno odluke socijalnog radnika. Nakon toga kreće se u tretman s korisnikom ili obitelji, a socijalni radnik može preporučiti nekog drugog pružatelja usluge koji će ući u tretman. Štefica Karačić objasnila je na primjeru kako to funkcionira:

“Primjerice, imate dijete s teškoćama u razvoju. Moraju se provesti vještačenja, procjene o potrebama, pribaviti dokumentacija. U međuvremenu socijalni radnik može procijeniti da će dijete trebati cjelodnevni boravak, što znači da će krajnja odluka centra biti da se dijete upućuje u, primjerice, neki centar za rehabilitaciju na cjelodnevni boravak. Time dobivate novog pružatelja koji će ući u tretman i obavještavati centar odnosno socijalnog radnika o tretmanu. Isto tako, ako ta obitelj živi bez sredstava za život ili ne živi u mjestu gdje se usluga može pružiti, socijalni radnik mora osigurati adekvatnu pomoć. Dakle, riječ je o konstantnoj skrbi, paralelno se radi na više područja, što se u javnosti ne zna. Prema podacima Ministarstva, ima oko 600.000 izravnih i neizravnih korisnika sustava socijalne skrbi. Dobar dio njih kroz sustav rješava svoje probleme, ali postoje i neki koji su izgubljeni i na koje se nije reagiralo. A postoje, naravno, i socijalni radnici koji samo jedva čekaju da svoj predmet prebace nekome drugome, ali svi radnici su odgovornost ravnatelja. Ako je radnik duže odsutan, to ne bi nikako trebalo značiti da se i njegovi spisi ne rješavaju, jer zbog takvih situacija imamo Pag ili Split, nažalost.”

Štefica Karačić opisala je još neke momente radnog dana socijalnog radnika u centru za socijalnu skrb:

“Kad dobijete novi spis, a nažalost ima ih na desetke novih dnevno, odmah radite selekciju što je hitno a što ide u redovitu proceduru. Moraju se tražiti rješenja da se organizacijski sustav poboljša pa smo zato predložili prijamne urede u centrima za socijalnu skrb. Oni bi bili trijažeri i procjenjivali je li slučaj hitan i koga zvati. Socijalni radnik morao bi imati čest kontakt s korisnicima koje ima u tretmanu. Bilo bi dobro kontakt održavati barem jednom tjedno, a ako je proces intenzivan ili hitan, onda čak i češće. Međutim, ponekad se dogodi da vam u centar dođe, primjerice, psihički bolesnik kojeg morate negdje smjestiti, a vi nemate gdje. Zovete na desetke brojeva, ali sustav za njih nema mjesta. I ponekad vam na te pozive ode većina radnog dana, recimo. Da ne velim da takve sudbine ljudi, koliko god pokušavate to odbiti od sebe, utječu na nas, razmišljamo o tome, nosimo te slučajeve kući, živimo s njima. Mi smo po vokaciji pomagači, a ne birokrati. Želimo zaštititi korisnike ili ljude oko njih. Slična osjećaju nemoći koju ponekad osjeća socijalni radnik, bila bi situacija u kojoj bi liječniku na operaciju došao hitni pacijent, a on ga ne bi mogao operirati jer ne bi imao alat ili operacijsku salu.”

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku pokrenulo je postupak za izradu novog Zakona o socijalnoj skrbi. Planom normativnih aktivnosti za 2019. predviđena je izrada novog zakona, osnovana je radna skupina, a cilj donošenja novog zakona o socijalnoj skrbi je poboljšanje kvalitete cjelokupnog sustava socijalne skrbi, posebice stvaranje pretpostavki za poboljšanje provedbe postojećih odredbi, ali i iznalaženje novih modela suočavanja s izazovima s kojima se sustav socijalne skrbi svakodnevno nosi.

Kako je potvrdila Štefica Karačić, novi zakon je u finalnoj fazi i donijet će u sustav socijalne skrbi neke novosti koje su predlagali socijalni radnici:

“U zakon će ući socijalne usluge koje smo mi predlagali, primjerice, planirano je uvrštavanje usluge socijalnog mentorstva, rad na osnaživanju ljudi za izlazak iz sustava. To u tom obliku trenutačno ne postoji u legislativi iako se primjenjuje u našem radu. U Zakonu će se drugačije definirati oblici savjetovanja, odnosno oblici psihosocijalne podrške kao važne socijalne usluge, gdje će se iz centra za socijalnu skrb te poslove delegirati centrima za pružanje usluge u zajednici, dakle jačat će se mreža pomagača i socijalni radnik neće imati višestruke uloge kakve ima danas u svom poslu. Socijalni radnik procjenjuje, donosi odluke, plan intervencije i onda uključuje pružatelje koji preuzimaju. Dakle, novim bi zakonom socijalni radnik postao koordinator, što je iznimno važno. Ono oko čega nema dvojbe u novom zakonu jest i to da će se obiteljski centri izdvojiti kao samostalne i neovisne službe. To je jako dobro jer će dio poslova centra za socijalnu skrb biti prebačen tim ustanovama, čime će se radnici rasteretiti. Primjerice, socijalni radnik koji radi u području obiteljsko-pravne zaštite jednostavno će korisnika uputiti u obiteljski centar gdje će se provoditi tretman. Onda će socijalni radnik moći bolje obavljati svoj posao – procjenu rizika i potreba, planiranje intervencija, praćenje provedbe intervencija. Ako uključite drugog pružatelja, socijalni radnik će od svih njih dobivati izvješća, bit će voditelj i koordinator, a manje onaj koji pruža uslugu i tako je puno lakše rješavati slučajeve nego kad se zatrpa birokracijom. Netko mora početi sve to povezivati jer se u svim teškim slučajevima, o kojima su mediji s pravom redovito izvještavali, pokazalo da se ne radi toliko o slučajevima na kojima stručnjaci nisu radili. Veći je problem bio u tome što su to bili loše vođeni procesi. Treba postojati netko tko će sve koordinirati, vanjske pružatelje usluga kao što su škole i zdravstvene ustanove s centrom za socijalnu skrb. Pitanje međuresorne suradnje je rak-rana hrvatskog društva pa se tretman raspline u sustavu. Ideja je da mi svi gledamo korisnika iz svoje perspektive, ali nitko ne želi to sve koordinirati jer je na koordinatoru najveća odgovornost. Spremni smo preuzeti tu odgovornost jer je to najvažnije.”