REDATELJICA TAMARA DAMJANOVIĆ O PREDSTAVI ‘SRCE VEĆE OD RUKU’ U GAVELLI

Mlada redateljica Tamara Damjanović u Dramskom kazalištu Gavella režira “Srce veće od ruku” Elvisa Bošnjaka. Nacionalu je dala intervju.

Nacional: Kakav je osjećaj dobiti priliku režirati u “velikom” kazalištu?

Prilika je ono što je potrebno i nužno mladim redateljima, ali nije jedino. Mladost ipak podrazumijeva iskustva koja tek trebaju biti stvorena pa ipak postoji i širi koloplet okolnosti koji toj prilici treba prethoditi kako bi se ona uspjela razviti u konkretan kazališni proizvod. Podrazumijeva se da je nužno određeno poznavanje različitih redateljskih poetika u vidu povijesnog, ali i suvremenog pregleda. Moramo se znati orijentirati – tko je ovaj redatelj, što je za njega specifično i gdje je pomaknuo granicu u odnosu na kazalište do svog doba. Iskustvo se stječe i na Akademiji i u teatru. Ne postoji situacija u kazalištu iz koje nešto ne možemo naučiti. Pitanje je samo je li nam ona u trenutku više ili manje ugodna i kako ćemo na nju gledati i što ćemo iz nje izvući za sebe.

Nacional: Boris Svrtan je, osim što je ravnatelj Gavelle, ujedno i profesor na ADU pa zna što treba napraviti i kako pomoći mladim umjetnicima. Ali osim njega malo je onih koji daju šansu mladima. Zašto se sustav ne uključi u to?

Čini mi se da je problem širi od umjetničke sfere. Mislim da u Hrvatskoj vlada stanje apatije što se tiče interesa za mlade. U mlade se malo ulaže, bolonjski obrazovni sustav mnoge je stvari pojednostavio, ljudi se drže za postojeća radna mjesta zbog egzistencijalnog straha i teško se otvaraju prostori za mlade generacije. To je razumljivo i prirodno, ali dolazak novih generacija ne znači nužno i ugrožavanje postojećih, a snažna polarizacija osjeća se na mnogim razinama i u mnogim sferama našeg društva. Često gubimo vjeru jer stalno oko nas lebdi egida na kojoj piše da nema posla, da postoji hiperprodukcija studenata na svim frontama i, nažalost, u velikoj je mjeri to točno. Ponešto o tome, s obzirom na to da sam završila Filozofski fakultet prije Akademije, znam i sama, a svakodnevni novinski članci o sve većem iseljavanju mladih još ne nude nadu u promjenu. Ipak, unutar našeg konteksta ima nešto pozitivno, a to je da smo sami svoj materijal za oblikovanje i da postoje prostori za prezentaciju radova koje stvaramo – kazalište je ipak okrenuto javnosti, a u njemu, ako već ne na razini sustava, a ono na razini pojedinaca, ima itekako dobrih ljudi koji su spremni pružiti ruku i pomoći kad je potrebno. Boris je za mene napravio veliku stvar, ali isto tako moram reći da sam upoznala još sjajnih ljudi koji su mi nesebično darovali nešto svog znanja, dobre volje i namjere, a ponekad je to presudno. Paolo Magelli je samo jedno, ali najveće ime po tom pitanju, kojem sam imala čast asistirati i koji mi je vratio vjeru kad mi je to bilo najpotrebnije.

Nacional: Zašto ste se odlučili za tekst Elvisa Bošnjaka i kako ste koncipirali predstavu?

Zapravo se za taj tekst nisam odlučila ja, bio mi je ponuđen. U startu smo se dogovorili da ćemo predstavu koncipirati “prema motivima” postojećeg teksta. Ljubavni četverokut, dramaturški gledano, zatvoren je i pruža daleko uži spektar mogućnosti u odnosu na tekstove čija je fabula razvijenija i koji imaju više likova. Elvis je tekst pisao snažno poetski, s mnoštvom lirskih rečenica i introspekcija jer ga je vidio kao tekst po jednoj noti, što je rezultiralo sličnošću likova i situacije u kojoj se nalaze, a koja završava klasičnim razrješenjem problema. Ma koliko je tip lirskog teksta blizak mom senzibilitetu, u njemu sam vidjela prostor za upravo suprotno – za širenje pretpostavljene fabule i dramaturško punjenje elipsi novim situacijama kako bi se dobio određeni luk priče i likova te kako bi se stvorio prostor za konflikt, za različito svjetonazorsko i karakterno oblikovanje i pozicioniranje likova u zadanoj situaciji te, u konačnici, za dovođenje do stanja nerazrješivosti. To je bio smjer u kojem smo krenuli promišljati, a metodu rada koncipirali smo tako da je postepeno nastao novi tekst: djelomice su to bili motivi iz postojećeg teksta, dok je dio novog teksta nastao iz glumačkih improvizacija, a dio sam pisala ja.

Nacional: Ova predstava zapravo ponajviše govori o muško-ženskim odnosima, zašto su oni toliko intrigantni?

Manje je bitno što su tu u fokusu muško-ženski odnosi. Više me zanimala ideja iza tih odnosa – pitali smo se o tome što je za svako od tih lica ljubav i zajednički došli do zaključka da je za svakog od njih to nešto sasvim drugačije. Ta je pretpostavka bila nužna kako bismo u tim likovima razvili konfliktnost: otvorili im procijep za moguće i željeno, za nadu i povlačenje, za odustajanja i vraćanja; kako bismo ih raspršili i raslojili u njihovim individualnim horizontima očekivanja koji se međusobno ponekad podudaraju, ponekad sudaraju, a tako i njih same razdiru i raslojavaju do momenta nemogućnosti donošenja racionalne odluke kojom bi se situacija razriješila.

Nacional: Koliko mladi redatelji imaju šanse na “tržištu”, koliko ste inovativni, različiti, i koliko je to potrebno?

U Hrvatskoj ima nekoliko snažnih redatelja mlađe i srednje generacije. Među njima bih izdvojila Olivera Frljića, koji se usudi pomaknuti granice, izići iz okvira konvencije i šokirati javnost – sviđa li se to nekome ili ne, pitanje je ukusa i afiniteta, ali riječ je o nespornom talentu koji je svoj rad napravio prepoznatljivim, što i jest jedan od naših zadataka. Na drugoj strani lepeze izdvojila bih Olju Lozicu kao nekog tko je kazališni svestvaratelj, dramaturginja koja se uspješno bavi režijom i ima širok pogled na kazalište. Nije se “ukalupila” u određeni tip kazališnog mišljenja i stvaranja. Kazališta su ta koja se moraju otvarati prema onome što je za njih novo. A ono što mi možemo napraviti to je osobni pristup: u trenutku kad se redatelj odvaži biti svoj, slušati sebe, širiti svoj osobni svemir i iz njega stvarati, rađa se prostor za novo, za inovaciju.