Američki kazališni pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Eugene O’Neill umro je 27. studenog 1953. godine. Njegove drame su bile među prvima koje su u američki teatar unijele realizam, karakterističan za pisce Antona Čehova, Henrika Ibsena i Augusta Strindberga. O’Neillove drame su na scenu uvele replike izgovorene u žargonu običnog svijeta. Junaci njegovih drama su marginalci koji se bore za svoje ideale, ali završavaju u razočaranju i očaju. Skoro sva njegova ostala djela imaju elemente tragedije i osobnog pesimizma.

“Dugo putovanje u noć” otišlo je dalje od svih O’Neillovih djela u težnji za rasvjetljavanjem dubokih motiva ljudskih postupaka. Skroz autobiografsko, to djelo ipak nosi sva obilježja jednog maštovitog umjetničkog ostvarenja. Kronika je to jednoga dana u životu obitelji Tyrone. Od svitanja do sumraka pratimo roditelje, Jamesa i Mary i njihova dva sina Jamieja i Edmunda u njihovoj međusobnoj borbi i u borbi s demonima iz prošlosti. Majka poriče svoju ovisnost o morfiju, ostali članovi obitelji šute o tuberkulozi najmlađega sina; nitko u obitelji nije sposoban suočiti se sa stvarnošću, s činjenicom da svi žive u samoobmani i neostvarenim snovima.

Autorova želja je bila da ovo remek-djelo bude objavljeno tek nakon njegove smrti jer iskreno govori o autorovoj mladosti provedenoj u sjeni majčine ovisnosti i očevog i bratovog alkoholizma. Istovremeno, ovo je djelo svjedočanstvo dubokoj ljubavi i suosjećanju koji vežu članove obitelji, podastirući bolan i dirljiv portret četvero ljudi koji ne mogu živjeti jedni s drugima, ni jedni bez drugih.