Kod mene je već skoro puna dva tjedna boravio Sirijac Adin. Kad su se u četvrtak u Hrvatsku počele slijevat rijeke ostalih sirijskih i kojih sve ne izbjeglica, Adin se izbezumio. Nabrzinu je potrpao stvari u ruksak. Odlučio se ponovo stopiti sa svojom braćom izbjeglicama od kojih se zbog svoje buntovne, galeb đonatanskolivingstonske naravi odvojio u Srbiji. I zajedno s njima u jatu krenuti prema obećanim zemljama Europe.

Toliko mi je već prirastao srcu da sam ga preklinjao da ostane. Neka ne ide u tu neizvjesnost. Tko zna što mu se sve može dogodit… Na granice dovlače vojsku! Bolje mu je ovdje. Ako hoće, možemo inscenirat da mu ja pred novinarima podmetnem nogu dok trči po humanitarnu pomoć na Velesajmu. To će prenjet sve strane vijesti, pa će se Bandić i Milanović pretrgat tko će mu naći bolji posao. Uhljebit će ga u nekoj državnoj upravi, hladit će jaja i donosit nam doma plaću.

NIJE SE DAO NAGOVORITI. Rekao je da je Hrvatska lijepa zemlja. Poput lijepe, ali priglupe djevojke koja samo gleda kako će nekom bogatunu postat sponzoruša. Zamislio sam se.

“Kužim te, bolje je bit s ružnijom ženskom, ali koja pere, kuha, zarađuje, trudi se… Ta ružna, ali vrijedna ženska je Njemačka. Nije u tijelu razvedena kao naša obala, ali zato ima dubok džep. Što je na kraju važnije od ljepote. Ljepota brzo dosadi. I prolazna je.”

Onda je Adin pak mene počeo nagovarati da krenem s njim prema Njemačkoj. Ovo mi je prilika života da se maknem iz močvare u koju sam zaglibio. Pomiješan s izbjegličkim valom mogu u Njemačku upast bez ikakvih papira, izgradit sasvim novi identitet. Prodat im spiku da sam Sirijac i ako, lijen kakav jesam, ne želim ništa raditi osim baviti se književnošću, mogu tamo dobivati socijalnu naknadu u visini prosječne hrvatske plaće.

“Ali obećao sam Šoši sudjelovat u onom Big Braderu za intelektualce na HTV…”, i prije nego što sam to izgovorio bilo mi je jasno koliko je to jadan razlog da ostanem u Hrvatskoj u kojoj me, osim tog Big Bradera, čekala teška besperspektiva. Najveći razlog da se izgubim odavdje bio mi je što sam upravo trebao past drugu godinu na Filozofskom, izgubit pravo na studiranje. Dakle, ako ne bih uspio nešto u Bandićevoj stranci, preostalo bi mi da čitav život honorarno perem čaše u saborskom kafiću.

U stanju nalik bunilu, odlučio sam… idem s Adinom za Njemačku! Adin je brzo djelovao. Utrljao mi je u lice kremu za cipele da dobijem tamniju put i što više sličim Sirijcu. Odmah mi je smislio i ime i prezime za novi identitet: Ališan Tarabiši. Sijevnulo mi je da bi s takvim imenom možda mogao dobiti i Nobela za književnost. Sirijac koji je pobjegao u Njemačku i napisao knjigu o tome. Da, to je tema s kojom ću osvojit inozemno tržište! Ako ostanem u Hrvatskoj o takvom nečem, zajedno s ostalim učmalim piscima, mogu samo sanjat! U hipu sam spakirao polučiste gaće, čarape i majice u ranac, u prednji džepić nagurao paštete iz menze.

Od tog trenutka kad smo izašli iz mog iznajmljenog stana sve mi je postalo konfuzno, kao da sam na tripu. Pa ljudi se i drogiraju, piju da bi na trenutak izašli iz svojih ustaljenih uloga, a ja sam sad fakat izašao iz svoje životom nametnute uloge! Nisam više bio Pavle nego Ališan! Slično se morao osjećat Vladimir Nazor kad je isto ovako s jednim jedinim rancem krenuo u partizane, od suhonjavog pjesnika naglo postao borac s puškom u ruci.

Odvezli smo se tramvajem do Velesajma. Predvečer, s jednom odvažnijom grupom izbjeglica krenuli smo prvo autobusom do Zaprešića, a onda pješke prema Slovenskoj granici.

U mrklom mraku hodali smo u četveroredu po nekakvim oranicama. U trenutku dok smo se pokušavali prebacit preko granice na Harmici, začula se vriska. To su slovenski graničari počeli ispaljivat suzavce. Prestravio sam se. Sve mi je ovo nepodnošljivo zavonjalo na Sedlarov “Četverored”. Pogotovo što mi je stari punio glavu pričama kako je moj djed Bajo bio u četveroredu za Blajburg, jedva izvukao živu glavu…

Od slovenskih graničara pobjegli smo u gustiš. Pregacali plitki potok koji nas je dijelio od šume. Nakon tko zna koliko nasumičnog hoda, sudaranja s drvećem, granjem, izbili smo na livadu obasjanu sablasnom mjesečinom. Sav isparanojiziran, zabrijao sam da smo to na blajburškoj poljani. I da će nas tu potaract tko zna čija vojska jer se krećemo bez ikakvih papira, dozvola i prijetnja smo opstanku Europske unije.

ADIN ME JEDVA UMIRIO. Dao mi je svoju vreću za spavanje. Odlučeno je da ćemo prespavat na toj livadi. U vreću sam se zavukao sa Sirijkom Azrom za koju će se ubrzo uspostaviti da je zapravo Romkinja s Kosova. Ona je u četveroredu čitavim putem hodala uz mene, dijelio sam s njom svoje menzaške paštete. U vreći smo se privinuli jedno uz drugo. Nakon sveg onog pretrpljenog straha, rečeno riječnikom Ivana Aralice, usnama smo potražili jedno drugo. Nakon što mi je otkopčala šlic i zavukla unutra toplu ruku, Azra se poput leptirnog crva iščahurila iz vreće i viknula na mješavini romskog i srpskog:

“Ovo nije Musliman! Šejtan mi dušu uzeo ako se on prije ne zove Mališan nego Ališan!”, kažiprstom je pokazivala prema mom međunožju.

“Brate, ovolka mu visi kožica! Nije taj vidio obrezanje! Kožica mu, brate, duža od kurca! Katolik je to!”, objašnjavala je nekom plećatom Sirijcu što se kao Veli Jože izvalio na travi.

Prokleo sam u sebi svoju nikad do kraja zalječenu fimozu i to što se u trećem osnovne nisam dao na operaciju za odstranjenje preuske kožice! Sad sam zbog tog morao preko livade bježati od bijesnih Sirijaca kao nekad moj djed Bajo preko blajburške poljane od osvetoljubivih partizana.