U srijedu je u 97. godini života u Zagrebu preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica, potvrdili su iz Društva hrvatskih književnika.

Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca.

U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borkinja i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu.

Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovesnskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…).

Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim.

Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. Pirgo je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi.

Objavila je više zbirki priča zbirke priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju.

Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.

Nacionalova Kristina Olujić je 2018. godine razgovarala s auticom ‘Pirga’, koja je tada istaknula da bi voljela da se ‘Pirgo’ vrati u obveznu lektiru.

“Željela sam djeci prikazati ljepšu stranu rata, a događale su se i pozitivne stvari. Nastojala sam da to što sam pisala za djecu bude što manje grubo, uz što manje krvi. Iz tih dana najviše me oduševljava to što je moje oružje bilo olovka, a ne puška. Ljudi su ubijali jer su morali, u obrani, ali ja sam imala sreću što to nisam doživjela, da jesam, možda bi me to i danas mučilo. Rat otvara mogućnost i za humanost. Primjerice, u selima su me jako voljeli jer sam bila sitna i nježna, nitko nije vjerovao da imam devetnaest pa su mi uvijek davali sir i kruh. Slavonija nas je dobro hranila, a danas su oni gladni. Uvijek smo hranu dijelili među sobom: nikad nitko nije pojeo komadić kruha, a da ga nije podijelio s drugim borcem”, kazala je.

ANĐELKA MARTIĆ: ‘Voljela bih doživjeti da se moj ‘Pirgo’ vrati u obveznu lektiru’