[quote_box_center]

• U travnju se obilježava stota godišnjica pokolja Armenaca u Osmanskom Carstvu. Turska službeno ne priznaje da se radilo o genocidu i u pravilu burno reagira kada se netko u inozemstvu službeno posluži tim terminom

[/quote_box_center]

Turska bi priznanjem genocida nad Armencima pokazala svoj demokratski potencijal, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, iako je svjestan da se to neće tako skoro dogoditi.

U travnju se obilježava stota godišnjica pokolja Armenaca u Osmanskom Carstvu. Turska službeno ne priznaje da se radilo o genocidu i u pravilu burno reagira kada se netko u inozemstvu službeno posluži tim terminom. Posljednji je put to bilo prije dva dana kada je papa Franjo bez okolišanja Armence nazvao žrtvama prvog genocida u 20. stoljeću, a Ankara povukla svoga veleposlanika iz Vatikana. Turski ministar vanjskih poslova tome je dodao kako je papina izjava “jednostavno neprihvatljiva jer je sasvim u neskladu i s povijesnim činjenicama i pravnim temeljima”.

“Turska je velika i strateški i gospodarski važna zemlja i kad bi smogla snage reći: ‘Ovo su naši argumenti i nećemo nikoga napadati jer misli drukčije’, mislim da bi pokazala demokratski potencijal koji to društvo ima, iako se on možda danas malo manje vidi. Nažalost, to ćemo još pričekati”, rekao je Jakovina.

Osmansko je carstvo u Prvome svjetskom ratu bilo neprijatelj Rusije, a Armence je smatralo ruskom petom kolonom. Sustavno su eliminirane stotine tisuća Armenaca, a 24. travnja 1915. poubijane su u velikim gradovima i stotine armenskih intelektualaca.

Ukupan broj žrtava, tvrdi armenska strana, iznosi oko 1,5 milijuna ljudi. Preživjeli su se nakon rata masovno iselili u sovjetsku Armeniju te zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku ili Australiju.

Teško je mijenjati nacionalnu ideologiju

Turska ne poriče masovna ubojstva, ali ih pripisuje građanskome ratu u kojem je uz “tristo tisuća Armenaca” život izgubilo i najmanje toliko Turaka.

Za Tursku se ništa ne bi promijenilo i da prizna genocid, kaže Jakovina. “Bi li to priznanje nešto bitno mijenjalo za današnju Tursku – apsolutno ne bi. Pola svijeta ionako već stotinu godina govori o genocidu”.

Po Jakovininim riječima, teško je mijenjati ono što je postalo dio nacionalne ideologije.

“Za to treba određene zrelosti”, rekao je, “a to nije stvar historiografije. Historiografija nije disciplina odvojena od političkog konteksta, a u političkome kontekstu Turske možete imati ozbiljnih problema ako kažete svoje rezolutno mišljenje o tom genocidu. Brojnim je povjesničarima to sasvim dovoljno”, rekao je.

I među turskim povjesničarima postoje razna mišljenja, već desetljećima, kaže. O toj se temi sa službenom politkom ne slaže “jedna manjina vrlo istaknutih povjesničara u Turskoj od kojih su mnogi boravili na zapadnim sveučilištima, dijelom i zbog izricanja svojih stavova o armenskom pitanju”.

“To nije usamljeno. Konačno, i Nobelovac Orhan Pamuk jedan je od onih koji je o tome progovorio drukčije nego što je to službeno tursko gledište”, kaže Jakovina. Književniku Pamuku prijetila je trogodišnja zatvorska kazna jer je, a to je u Turskoj kažnjivo, “javno osramotio” turski identitet rekavši da je Turska ubila trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca.

Kurdi su stradali od 1984. otkako traje kurdska borba za nezavisnost, uz armensko pitanje druga bolna tema turske politike.

Turci ne spore da se početkom 1. svjetskog rata dogodilo masovno ubojstvo, ali turska strana često umanjuje težinu tog zločina i broj stradalih, a armenska ga preuveličava.

“I armenska nacionalna politika u velikoj je mjeri bazirana na toj rani iz 1915. i užasu koji im se dogodio. Pitanje je mogu li i oni iz toga izaći”, rekao je Jakovina.

“Turci su tu veoma rezolutni i na sveučilištima o toj temi objavljuju knjige ne bolje od pamfleta i pronalaze razne izgovore”, kaže Jakovina. “Jedan od turskih argumenata protiv teze o genocidu jest i činjenica da su čuvari i egzekutori onoga što Turci ne spore uglavnom bili Kurdi”.

Uz to, Turci govore “o vrlo malenom broju, a na armenskoj strani ima onih koji to nastoje maksimalizirati do krajnje nevjerojatnih brojki, kao da je zločin manji ako je ubijeno manje ljudi”, kaže i dodaje kako to nije rijetkost.

“Nacionalisti imaju drukčiju logiku”, rekao je Jakovina, “armensko-turski primjer samo je jedan od njih”.

Jakovina kaže kako bi Turska danas teško branila tezu da se genocid nije dogodio. “Ne morate ubiti milijun ljudi da bi bio genocid. On se može dogoditi i u općini, poput srebreničkoga”.

Hrvatska nije priznala genocid nad Armencima

Mnoge zemlje i organizacije smatraju da je nad Armencima počinjen genocid, među njima i Europski parlament i Vijeće Europe, te Rusija i jedanaest zemalja Europske unije, a u najmanje trima među njima kažnjivo je nijekati taj genocid. Snaga armenskoga lobija pokazala se u pokušaju da u američkom Kongresu progura zakon o genocidu. Iako nije uspio, prijedlog je došao do Senata.

Hrvatska je među zemljama koje ga nisu službeno priznale, a Armenija to nije nikad od Hrvatske službeno ni tražila, potvrdili su u ministarstvu vanjskih poslova.

Jakovina kaže kako bi hrvatski povjesničari “u većini slučajeva upotrijebili riječ genocid, a oni koji su osjetljiviji na tursko gledanje, suzdružali bi se i dodali: ‘ono što neki nazivaju genocidom'”.

On prognozira da će se nakon papine nedjeljne izjave i u Hrvatskoj stvari promijeniti. “Od jučer kad je papa nedvojbeno rekao genocid, i brojni će hrvatski povjesničari u tome smislu biti puno hrabriji”, najavljuje.