Zbog primjedbi s portala Narod.hr Željke Markić i bliskih im desničarskih krugova na udžbenik iz povijesti za učenike četvrtog razreda gimnazije autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice, ministar znanosti Radovan Fuchs uskratio je suglasnost za njegovo korištenje u nastavi, otvorivši tako ponovo prijepore u javnosti i oko interpretacije hrvatske suvremene povijesti. Tim povodom razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom Tvrtkom Jakovinom, koji je ustao u obranu spornog udžbenika. Jakovina je doživio sličnu sudbinu kada je iz nastave bio povučen „Dodatak srednjoškolskom udžbeniku iz povijesti“ na kojem je radio s profesoricama Snježanom Koren i Magdalenom Najbar-Agičić, iako je ta udžbenička literatura bila uvjetovana i Erdutskim sporazumom o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

Jakovina je diplomirao i doktorirao u Zagrebu, ali je kao student pohađao i neke od predmeta na američkim fakultetima, u Kansasu i na Boston Collegeu. Osim što je redoviti profesor suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Tvrtko Jakovina je višegodišnji gost-predavač na Institutu za srednjoistočnu Europu i Balkan (IECOB) u sklopu prestižnog talijanskog sveučilišta u Bologni. U listopadu 2020. godine Jakovina je objavio knjigu o Budimiru Lončaru pod naslovom „Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta“. Ta memoarska knjiga nastala je kao rezultat istraživanja povijesnih dokumenata, ali i višegodišnjih razgovora s Budimirom Lončarom, zadnjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova porijeklom iz Preka na otoku Ugljanu i savjetnikom za vanjsku politiku dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

NACIONAL: Ministar znanosti Radovan Fuchs potpisao je Rješenje o brisanju udžbenika iz povijesti iz Kataloga odabranih udžbenika. Vi ste, nasuprot ministru Fuchsu, javno ustali u obranu tog udžbenika. Zašto?

Riječ je o udžbeniku u izdanju Profila, autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice. Dvojica su završili Filozofski fakultet u Zagrebu, a sva trojica bila su srednjoškolski nastavnici ili sudjeluju u unaprjeđenju nastave. Ristić je bio moj student, a Torbica je kod nas na doktorskom studiju. Hajdarovića najviše pamtim po aktivnosti na društvenim mrežama, u multimediji. Ti ljudi iz nastave pokazali su inicijativu. Među onima su malobrojnim srednjoškolskim i osnovnoškolskim nastavnicima koji su pokazali da mogu i žele i znaju unaprijediti svoju struku.

NACIONAL: Je li problem bio i u tome što su dvojica autora možda Srbi?

Sama činjenica da je to isticano za osudu je najviših organa vlasti, prije svega za koalicijske partnere u ovoj HDZ-ovoj vladi i Vladu samu. Gotovo neshvatljivo i ponižavajuće nakon toliko godina izgradnje modernog i poslijeratnog društva. Ne znam je li itko od njih, Torbica ili Ristić, Srbin, ali po onome što se pisalo i valjalo po društvenim mrežama u komentarima ispod tekstova, tako ih se doživljavalo. Ali za kampanju koja je bila pokrenuta protiv njih, smišljenu u rigidnim desničarskim krugovima i prihvaćenu od desne vlasti, očito je to bio „slon u sobi“ o kojem se nije govorilo, ali je sve otežao. Ta im je kampanja na kraju i uspjela. Umjesto da se natprosječne nastavnike pohvali, da zajednica i Ministarstvo znanosti i obrazovanja budu zadovoljni zbog činjenice da su nakon čitavog desetljeća nastavnici srednjoškolske nastave bili u stanju napisati udžbenike povijesti koji su prošli sve recenzije, dogodilo se povlačenje tog udžbenika iz nastave bez rasprave, čak i bez „superrecenzenata“, kako su to radili u ranijim povlačenjima udžbenika povijesti. Umjesto da se društvo i Ministarstvo zabrinu da će europski instituti za proučavanje udžbeničke povijesne literature, kao onaj u Braunschweigu u SR Njemačkoj, sada opet, 2023. godine govoriti o takvoj praksi u Hrvatskoj, zemlji s tradicijom zabrane udžbenika, umjesto da se borimo da nas na takvim listama nema, umjesto da jačamo svoju disciplinu i humanističku znanost, umjesto da smo nešto naučili iz prošlosti, Tuđmanove, Sanaderove i Titove – ne, mijenjaju se samo cenzori, ali logika zabrana ostaje ista.

NACIONAL: Jeste li i vi bili jedan od recenzenata tog udžbenika koji je ministar Fuchs povukao iz nastavnog programa?

Nisam bio recenzent, ali želio sam se odmaknuti od takve atmosfere zbog zabrane Dodatka udžbeniku iz povijesti iz 2005. godine za područje Podunavlja. Tada, u vrijeme Dragana Primorca kao ministra znanosti, obrazovanja i športa od 2003. do 2009. godine, trebalo je proizvesti tekst za punu reintegraciju Podunavlja u školski sustav i bio sam jedan od autora toga teksta. Materijal je uključivao, prije svega, vrijeme od raspada Jugoslavije do toga trenutka, ali nije trebao biti namijenjen samo srpskoj djeci u Podunavlju nego svim srednjoškolcima. Uz mene su pisale dvije kolegice, Magdalena Najbar-Agičić, danas profesorica na Sveučilištu Sjever, i Snježana Koren, profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, metodičarka nastave povijesti i stručnjakinja za 20. stoljeće.

NACIONAL: Nije li taj vaš dodatak udžbeniku bio i jedna od obveza iz Erdutskog sporazuma o reintegraciji hrvatskog Podunavlja, zapadnog Srijema i istočne Slavonije u ustavni poredak RH?

Bio je to i jedan od elemenata Erdutskog sporazuma, ali taj Dodatak udžbeniku povijesti ušao je u sličan žrvanj medijske kampanje, koja je imala sličan tip inspiracije kao i sada. Ta je kampanja dolazila iz desnih ideoloških i političkih krugova, braniteljskih udruga i povjesničara koji su tada za sebe uzimali ulogu „pasdarana“, „čuvara revolucije“. Sukob i kritika iz krugova na kojima desna, HDZ-ova vlast počiva, uvijek su opasni, mada je baš ta vlast tražila taj tekst i izabrala povjesničare. Ta vrsta kampanje uvijek ima dvostruku inspiraciju. Jedan stup je vezan za konzervativne, u sadašnjem slučaju više ekstremno konzervativne katoličke krugove, a drugi je vezan uz čuvare vatre na ognjištu, neku inačicu braniteljskih udruga ili onih koji čuvaju hrvatski narativ o Domovinskom ratu. Cilj je uvijek isti: devedesete godine su sakrosanktne, dakle, posvećene godine, koje dopuštaju jedino desnu – odnosno, HDZ-ovu i njegovih trabanata, žetona – interpretaciju događaja iz devedesetih godina. To podrazumijeva i odabir onoga što u tim događajima izostaviti, a što naglasiti.

NACIONAL: Što onda u toj interpretaciji treba izostaviti iz hrvatske suvremene povijesti?

Nije to samo stvar udžbenika već čitave hrvatske povijesti, koja je od 1989. postavljena crno-bijelo. Primjerice, izostavlja se, ne objašnjava se, kako su stvaratelji Hrvatske kao samostalne države bili listom dojučerašnji – ili barem do 1971. godine – visoki dužnosnici i stvaratelji socijalističke Hrvatske u Titovoj Jugoslaviji. A to su bili i Franjo Tuđman, i Josip Manolić, Josip Boljkovac, pokojni počasni predsjednik HDZ-a Šime Balen, kao i niz visokih funkcionara koji su ušli u HDZ kao pokret koji je imao nekoliko komponenti. Jedna je od njih, kako je to Tuđman 1990. govorio na skupovima HDZ-a (osobno sam ga čuo, otišli smo iz požeške Gimnazije s nastave povijesti na atletski stadion), tradicija koju je slijedio August Cesarec koji je rukama na zidu Kerestinca ispisao „Živjela Sovjetska Hrvatska“. HDZ su vodili oni koji 1990. nisu prvi put ušli u prostore Banskih dvora, Visoke i Sabora, već su se tuda kretali dvadeset godina prije. Riječ je o ljudima koji su poznavali taj milje, poznavali ljude koje će zamijeniti kao dojučerašnje hrvatsko vodstvo. Hrvatska prošlost pati od nedostatka konteksta, straha od konteksta, a bez poznavanja konteksta ne možete razumjeti prošlost.

NACIONAL: Na koji kontekst aludirate?

Ne možete razumjeti jednu osobu ako je ne kontekstualizirate. Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar ne mogu se objasniti kao predvodnici hrvatskog proljeća ako im stavite pauzu na Karađorđevu iz 1971. godine i njihovoj partijskoj osudi. Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, pa i Tuđman iz toga vremena kada su prisilno umirovljeni, a neki od njih završili u zatvoru, postaju jasni tek u kontrastu s vremenom koje slijedi. Njihovo djelovanje na vrijeme koje slijedi, bez obzira na to što su izvan politike, postoji, samo tako možete razumjeti i njihove greške iz hrvatskog proljeća, ali i Titovu želju i želju onih koji su Jugoslavijom vladali nakon 1971., da usvoje ustav koji će de facto biti konfederativan. Tako se ne piše ozbiljna historiografija. U Hrvatskoj je takvo istraživanje, posebno „osjetljivih“ tema, gotovo pa incidentno, sporadično. Ne samo refleksije prema drugim sredinama, nego nemamo ni mogućnost unutarnje refleksije, jer imamo preveliki broj cenzura koje umjetno završavaju jednu epohu, a povijest je jedna. S druge strane, imamo neupitne vrijednosti na kojima režim crpi svoju snagu, opstanak i opstanak od devedesetih godina. Istodobno otpisuje svoje protivnike, koji neprestano nadiru i žele dirati u tu svetu jezgru hrvatstva, države i njenih temelja. Sve je to bilo neobično i kada je Tuđman, koji protiv sebe nije imao „petu kolonu“, uspostavio autokraciju, kao da mu je netko prijetio, kao da je Hrvatska bila ugrožena iznutra. Ako, pak, odlučite da su polovica vašeg stanovništva „nedovoljno veliki Hrvati“, koji su sumnjivi jer ne glasaju za pokret na vlasti, onda imate trajno lošu atmosferu u društvu. Konačno, kod nas se još uvijek zapošljava tako da, barem neki ministri, kažu: „Uzmite ga, on je iz domoljubnih krajeva.“ Nasuprot nedomoljubnima, pretpostavljam, npr. Zagrebu.

‘Ne znam je li itko od autora udžbenika Srbin, ali po onome što se pisalo i valjalo po društvenim mrežama, tako ih se doživljavalo’, kaže Jakovina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako se ta atmosfera odrazila na odluku ministra Fuchsa da povuče udžbenik povijesti iz nastave?

Motivi su različiti. Neki su financijski, a neki mogu biti i čisto ideološki. Kritičko promišljanje je ogroman problem za taj tip zatvorene, neupitne, okrugle, sjajne interpretacije povijesnih događaja u Domovinskom ratu. Dijelom se to pokazalo i na primjeru ovog povučenog udžbenika. U odnosu na ranije razdoblje, sada se pokazalo da ni minimum zakonske norme i prava, regula, više nije potreban. Vlast je naša i ponašamo se kao da je to trajno, jedino pravedno; svi drugi imate biti kuš, to je obrazac, kod udžbenika kao i drugdje.

NACIONAL: Rekli ste kako se pokušava izostaviti činjenica da su ključnu ulogu u stvaranju samostalne Hrvatske odigrali bivši socijalistički visoki dužnosnici. Naveli ste Tuđmana, Manolića, Boljkovca i pokojnog počasnog predsjednika HDZ-a Balena. U netom objavljenoj memoarskoj knjizi predsjednika Stjepana Mesića, koju ste i recenzirali, pojavila se još jedna zanimljiva teza: da je HDZ osnovala UDBA.

Nisam sklon vjerovati u svemoć tajnih službi, tajnih policija, pa tako ni u svemoć UDBA-e. Ne mislim da postoji bilo koja organizacija koja bi mogla upravljati društvom u trenucima kaosa. Možete podmetnuti neke informacije koje nisu točne. Možete srušiti režim u jednoj državi iz druge države, što se u slučaju SAD-a često događalo. Kao u Gvajani, kao u Iraku, kao u Iranu 1953. godine. Sve je to moguće, ali još uvijek ne znači da kada imate naraslu atmosferu u nekoj zemlji, možete tako utjecati. Djelovanjem obavještajnih analitičara možete donekle usmjeriti ili usporiti događaje, pa bih u ovom konkretnom slučaju više kredita dao osnivačima HDZ-a neovisno o UDBA-i. Istina, činjenica da su se sedamdesetih i osamdesetih u Nazorovoj ulici družili i Ivan Krajačić Stevo, i Joža Manolić, i Franjo Tuđman, da je tamo živio i general armije Ivan Rukavina, da je tamo dolazio Josip Boljkovac, možda traži dodatno tumačenje. To što su Manolić i Boljkovac bili na čelu UNS-a, Ureda za nacionalnu sigurnost, obojica s iskustvom u takvom poslu od 1944., valjda isto nije slučajno i treba biti objašnjeno. Objašnjenje možete dobiti samo u suradnji s ostalim povjesničarima koji se bave takvim fenomenima izvan Hrvatske i ako ste spremni propitivati mitove vladajuće ideologije. Do sada smo dobili više radova koji su tražili suradnike i istraživali svemoć tajne službe. Nijedan od dvostrukih agenata, emigranata koji su bili provaljeni, svećenika koji su radili za UDBA-u, nije opisan. Kao da ih nije bilo, a UDBA je tobože bila svemoćna.

NACIONAL: Kako biste onda vi osporili tu tezu o HDZ-u i UDBA-i?

Interesi nekih u tajnim službama poklopili su se s interesima HDZ-a. Prepoznali su da dolazi novo vrijeme, da se svijet transformira, da dolazi kraj hladnoga rata. Politička igra se iznova igra, karte se preslaguju, pa oni koji žele ostati za stolom moraju se prepoznati u toj novoj kartaškoj igri, novoj konstelaciji – i jesu! Svi su prešli raditi za novu vlast. Međutim, pogrešno je zaustaviti interpretaciju na devedesetim godinama ili interpretirati Tuđmana, Manolića, Mesića od 1989. godine, a ne shvaćati što su oni bili i kako je u svom koru u trenutku osamostaljenja Hrvatske izgledao vodeći pokret. Naposljetku, zar bi Hrvatskoj bilo lakše 1991. da dojučerašnji tajni agenti nisu prešli na hrvatsku stranu? Bi li rat bio kraći i uspješniji da oficiri JNA nisu prešli na hrvatsku stranu? Koliko bi bilo bolje danas da u društvu kadroviramo po meritokraciji, a strogo i brzo kažnjavamo one koji nešto ukradu ili skrive?

NACIONAL: Što su, dakle, Tuđman, Manolić i Mesić bili?

Oni su ostali definirani svojom prvom, mladenačkom političkom borbom koju su vodili i pokretom koji su stvarali i koji ih je formulirao. To je bio partizanski pokret za vrijeme Drugog svjetskog rata. To je i definiralo njihov vrijednosni paket u pozitivnom, ali i negativnom smislu. Da nisu, možda bi bili osjetljiviji na zakon, proceduru, vladavinu prava, podozriviji prema autokraciji, napose Tuđman. Bez obzira na to što su kasnije svjesno ili iz osobnih razloga i sujete dopuštali druge utjecaje na politički proces.

NACIONAL: Kako u toj povijesnoj retrospektivi stoji Josip Broz Tito? Je li on borac za slobodu i utemeljitelj hrvatske državnosti u ZAVNOH-u ili je zločinac? Tko je uopće Tito?

Tito je u političkoj povijesti Hrvata, a velikim dijelom i svih južnih Slavena, jedina važna politička ličnost. U ovom svijetu koji se sada ponovo transformira radikalnije nego u vrijeme završetka hladnoga rata devedesetih godina prošloga stoljeća, u svijetu koji polako nestaje i novom svijetu koji nastaje, neke od političkih figura za koje se smatralo da su imale važniju, ali epizodnu ulogu, odmicanjem vremena postajat će manje važne. To se događalo svim političarima u svim povijesnim razdobljima. Umjetnici su u sretnijoj poziciji jer će biti dulje pamćeni. Političari iz malih naroda još brže će izblijedjeti, nestati. Jedini koji će ostati je Josip Broz Tito. Dok god Rusija, kao nekada Sovjetski Savez, bude imala važnu ulogu u svjetskim politikama, Titova 1945. i 1948. i 1955. i 1961. ostat će spominjane, njegov državnički put bit će studiran kao aberacija, izuzetak, kao izuzetna konstelacija koja je omogućila ono što u drukčijim okolnostima nije bilo moguće i što je on uspio uhvatiti. Historiografski, on je najzanimljivija, najintrigantnija i najrelevantnija povijesna figura koju netko iz ovog naroda može proučavati i koja najintenzivnije, najduže, relevantno u dugom razdoblju komunicira sa svijetom. O Titu govore kineski i gabonski dokumenti, Tita se neprestano spominje u Americi i Engleskoj; drugi to nisu na takav način i neće još dugo ni biti.

NACIONAL: Ali Tito ima i dvije oprečne karakteristike, pozitivnu i negativnu. Koja će prevladati?

Obje će ostati i tako treba biti. Vrlo su rijetke povijesne ličnosti koje imaju samo pozitivne karakteristike. I kod Majke Tereze, poznate humanitarke, dvije su strane medalje. Jedna strana te medalje bila je osnivanje sirotišta i kroz njih humanitarno djelovanje, a druga, loša strana, bio je način na koji je vodila ta sirotišta i kako se „brinula“ o bolesnima. I njezino liječenje na Zapadu može biti element te njene brige za oboljele Indijce. Mogao bih navesti i bilo koji drugi sličan primjer. I Churchill i Roosevelt imali su nekoliko lica. Rijetki su oni koji bi se mogli prikazati samo u jednom svjetlu. I za sve članove HDZ-a Tuđmanova partizanska i ljevičarska epizoda u najboljem slučaju pokazuje da se on, eto, „samolustrirao“. I kod njega postoje dvije strane medalje. Kad se stvari povijesno budu odmaknule, jedini će biti važan maršal Tito, a u tome ogroman doprinos ima ovakav tip odnosa kakav je u Hrvatskoj.

NACIONAL: O kojem tipu odnosa prema Titu govorite?

S jedne strane imate potpuno nijekanje njegova djelovanja i doprinosa, a s druge strane Tito ima status celebrityja koji prodaje novine i bez kojega je nemoguće procijeniti bilo što u zemlji. O njemu se još uvijek govori i još uvijek je mjera stvari. Netko je koga se ne smije spominjati, ne smije ga se uvrstiti u povijest – osim negativno – a stalno je prisutan u svijesti ljudi. Mjeri se koliko je prošlo vremena od izgradnje posljednje bolnice, posljednje škole, nacionalne knjižnice, kakav je bio odnos prema Titu kada se danas govori o hrvatskom dizajnu, nuklearnoj centrali. Taj čovjek je više od 40 godina mrtav, a u javnosti je prisutniji od svih drugih hrvatskih političara uključujući i Franju Tuđmana. Jedina bitna razlika je u tome što je Tuđman dobio niz skulptorskih rješenja, puno više no što ih je Tito imao u Jugoslaviji.

NACIONAL: S ostavštinom NDH u Hrvatskoj pokušalo se razračunati kada je premijer Plenković odlučio osnovati Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje je potom odlučilo da se ustaški pozdrav ZDS može koristiti samo u komemorativnim prigodama. Taj pozdrav bio je dio ikonografije HOS-a, kasnije inkorporiranog u postrojbe Hrvatske vojske. Međutim, u Srbiji je potpuno rehabilitiran vođa četničkog pokreta Draža Mihailović. Je li projekt razračunavanja s negativnim predznacima u hrvatskoj povijesti na kraju uspio?

Sumnjam da je Povjerenstvo, koje je osnovala Plenkovićeva vlada izravnim izborom glasača u tom tijelu, uspjelo riješiti problem ustaškog pozdrava. Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima potvrdilo ga je uz naglasak da je ZDS dozvoljen samo u nekim komemorativnim prigodama. Ako smo mi u Hrvatskoj dijelom rehabilitirali nasljeđe NDH, ne vidim kako se onda možete glasno i jasno suprotstavljati već rehabilitiranom Draži Mihailoviću i četničkom pokretu. Pretpostavljam da oni koji u Hrvatskoj rade na rehabilitaciji ustaškog pokreta shvaćaju kako bi izgledala Hrvatska da je kojim slučajem Draža Mihailović pobijedio. Ne misle valjda da je ustaški pokret imao bilo kakve šanse kao posljednji Hitlerov saveznik? Ne treba se čuditi. U Hrvatskoj imate i lokalnih dnevnih listova koji uopće nisu podsjetili na Pazinske odluke i pripojenje Istre, Rijeke i jadranskih otoka Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji 1943. godine. U isto vrijeme u Italiji je prije dva mjeseca pokrenut postupak oduzimanja odlikovanja maršalu Josipu Brozu Titu.

NACIONAL: Kako to tumačite?

Kao odraz s jedne strane desne talijanske politike, a s druge strane postoje od hrvatske vlade podržavani mediji koji kontinuirano ignoriraju povijesna i teritorijalna postignuća. Istina, i Franjo Tuđman, mada je bio u Istri, nije otišao na obilježavanje 50 godina od Pazinskih odluka, ali tada tamo za HDZ nitko nije glasao. Danas je drukčije stanje pa opet tako… Koliko se god paradoksalno činilo, ti isti mediji su i nacionalistički. Nakon toga se postavlja i ključno pitanje kakvu (i koliku) Hrvatsku želite. Tko su za takvu ideologiju Hrvati i građani Hrvatske koje želite gledati? Tko su ti ljudi, kako ti ljudi u 21. stoljeću trebaju razmišljati? Što će se dogoditi s tim dijelovima Hrvatske stečenim 1943. i 1945. godine? Kome ćete ostaviti Istru i sve ono što je stečeno 1943. i 1945. godine, a to je puno više od Istre, ako sve to ignorirate, omalovažavate, ne priznajete, ako se toga sramite? Nacija s manje od četiri milijuna ljudi, velikim dijelom staraca i ogromnim brojem političara koji katkada nisu u stanju potrošiti novac, kamoli ga sami proizvesti, našim radom i trudom, u zemlji gdje umjesto 20 posto stranih studenata, kolika je bila ideja, danas ih na glavnom sveučilištu studira 1,5 posto, ne može biti spokojna u svijetu kakav nastaje. Male nacije ne smiju se bojati svijeta, ali sa svijetom ne mogu komunicirati na tonu nacionalizma i isključivosti, već dijaloga i otvorenosti. Tek tada ćemo moći aktivirati potencijale koji možda još postoje. Oni se neće skrivati unutar stranačke države i partijskih imenovanja. Možda je već kasno, no drukčijom politikom sada, odmah, možda ćemo moći sustići vlak koji je već napustio stanicu. Možda.