Tvrtko Jakovina, hrvatski povjesničar srednje generacije, promovirat će 2. listopada u Zagrebu knjigu o Budimiru Lončaru, u izdanju Frakture, naslovljenu „Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta“. Preko je, naime, Lončarovo rodno mjesto na otoku Ugljanu. Knjiga je, kako u uvodu piše Jakovina, „nastajala predugo“ jer su njegovi prvi razgovori s danas 96-godišnjim Lončarom – zadnjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova, jugoslavenskim ambasadorom, vanjskopolitičkim savjetnikom hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, kao i šefom vanjskopolitičkog savjeta drugog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića – započeli još 13. srpnja 2004. godine. „Riječ je o gotovo šesnaest godina druženja i rasprava koje su isprva trebale biti izvor za knjigu o međunarodnim odnosima, Jugoslaviji i zemljama sljednicama, o 20. stoljeću, o svijetu nakon Drugog svjetskog rata do danas. Susreti su bili česti, dugo smo razgovarali pa onda počeli zajedno putovati na skupove o nesvrstanima, razgovarati o Hladnom ratu i sve se više družiti. Zajedno smo išli u Beograd, Crnu Goru, Švicarsku, bio sam tri puta na ljetovanju kod Lončarovih u Preku, na otoku Ugljanu. Sve je to utjecalo na tekst koji je nastao. Bez takvog kontakta, pisati knjigu o nekoj ličnosti, pa čak i kada je u tekstu ponajviše riječ o profesionalnom životu, ne bi bilo moguće. Lončar nije vodio dnevnik i bez njegova nevjerojatnog, zadivljujućeg pamćenja i sposobnosti da se prisjeti, oslika atmosferu, ovakva knjiga nikada ne bi bila moguća. Mi smo se u procesu nastanka knjige sprijateljili; često smo razgovarali o politici, o životu, međusobno se informirali, odlazili na brojne diplomatske prijeme, mnogo puta bio sam kod Lončarovih u njihovu zagrebačkom stanu, dobro sam upoznao suprugu Janju i ostale članove obitelji, odlazili smo u kazalište, ali sve, nadam se barem, nije djelovalo na interpretativni uklon i sposobnost da neke stvari uočim s potrebnom oštrinom“, zabilježio je u uvodu knjige Tvrtko Jakovina. Pritom je samokritički dodao: „Doduše, posao povjesničara nije biti sakupljač sjećanja, jer sjećanja su samo jedan, ne uvijek najpouzdaniji izvor.“

Govoreći o tom Lončarovu pamćenju, Jakovina se osvrnuo i na jednu anegdotalnu situaciju s Kočom Popovićem, Titovim ministrom vanjskih poslova i Lončarovim mentorom. Nakon važnih skupova i sastanaka Lončar je radio bilješke, ali nije zapisivao. Na koncu ga je Popović jednom prilikom pitao čime on to snima te razgovore. A Budimir Lončar nije snimao nego je pamtio. To pamćenje ni danas ga nije napustilo, tvrdi Jakovina.

U knjizi je i pregršt razgovora s nekada važnim političarima poput Ive Sanadera, ali i Jamesa Bakera koji je kao američki državni tajnik imao jednu od glavnih uloga u raspletu jugoslavenske krize.

O svojoj novoj knjizi te istinama i zabludama oko političkog djelovanja Budimira Lončara, Tvrtko Jakovina govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Diplomati, uključujući i veleposlanike, trebali bi provoditi operativnu vanjsku politiku prema nalozima vlade i ministarstva vanjskih poslova, a ne biti njeni ekskluzivni kreatori. Budimir Lončar bio je drugačiji i odstupao je od tog standarda?

Dobri diplomati, oni koji znaju strateške ciljeve politike koju zastupaju i vjeruju u svoju sposobnost, pogotovo u vrijeme dok nije bilo interneta, mogli su učiniti puno više. U vrijeme prije interneta i kada se do Amerike putovalo brodom – a Budimir Lončar je tako i stigao do New Yorka 1950. godine, još prije rata u Koreji, pa i 1962. kada je s Vladimirom Popovićem tamo putovao u vrijeme Kubanske raketne krize, to je zasigurno tako. Tada je, vjerojatno, biti diplomat bilo nešto drugo nego danas. Diplomat koji je uvjeren u snagu svojih argumenata može inicirati i sastanak kabineta vlade. Lončar je to učinio zbog takozvane Kapitalhilfe, pomoći u kapitalu, dok je bio veleposlanik u SR Njemačkoj, pa isto tako iz Washingtona zbog pitanja dugova. Bilo je i drugih takvih slučajeva i diplomata – Mišo Pavičević, pa Veljko Mićunović oko sovjetskog izlaska na topla mora… Savezna Republika Njemačka bila je beskrajno važna zbog ogromnog broja diplomatskih predstavništava i ogromnog broja radnika iz Jugoslavije, velikih deviznih doznaka koje su bile uplaćivane i stizale u zemlju. O tome sam razgovarao i s Marijanom Kraljevićem Kingom…

NACIONAL: Zašto s Marijanom Kraljevićem-Kingom?

King je u to vrijeme bio generalni konzul u Stuttgartu. Razgovarao sam u Beogradu i s Milanom Predojevićem, zadnjim jugoslavenskim ambasadorom u DDR-u, a bio je s Lončarom u Bonnu, pa piscem Ivanom Ivanjijem, atašeom za kulturu u Bonnu. Lončar je uvijek bio sklon razgovorima i preispitivanjima samoga sebe kroz razgovore s različitim ljudima.

NACIONAL: Unatoč toj svojoj sposobnosti, čini se da Budimir Lončar nije predvidio raspad Jugoslavije?

Zašto to kažete? Zato što je ostao savezni sekretar i zastupao ono što su zastupale Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države, nastojao postići preustroj Jugoslavije bez rata? Krizu je svakako vidio. Druga je stvar što on, za razliku od mene, stvarima uvijek pristupa tako da u njima vidi nešto pozitivno i nada se sretnom ishodu. Tako pristupa i ljudima i najviše se koncentrira na najbolje u njima. On i sam kaže da mu zbog želje za pozitivnim razmišljanjem katkada pogled nije bio dovoljno jasan. Kao jugoslavenski sekretar za inostrane poslove čuvao je okvir za pregovore o rješenju jugoslavenske krize. Zapisnici s kolegija saveznog sekretara, njegova obraćanja javnosti, posve su jasni, a tu nema sumnje u ono što se događa, u Miloševićeve poteze. Ipak, smatrao je da okvir treba ostati, da se mora tražiti novi okvir, no bez rata. U tome je imao podršku Europe. Konačno, bila je to i Tuđmanova pozicija, barem ona proklamirana, zar ne?

NACIONAL: Predsjednik Franjo Tuđman pozivao je Budimira Lončara da dođe u Hrvatsku, a na opće iznenađenje javnosti na kraju mu je dao i hrvatsku diplomatsku putovnicu.

Iznenađeni su bili samo oni koji jasno ne misle i slabo vide. Kako Budimir Lončar polovicom rujna, tijekom sastanka u Igalu 1991. godine, nije pozitivno odgovorio na prijedlog Hrvoja Šarinića, predstojnika ureda predsjednika Tuđmana, koji mu je rekao da je došlo vrijeme da prijeđe na hrvatsku stranu pa dao i „ponudu“ u dolarima, u crno-bijeloj tehnici kojom se u Hrvatskoj gleda na prošlost, stvari su jednostavnije. U knjizi pišem da je Lončar upitao Šarinića čiji je to novac. Tko će to platiti? Šarinić se trgnuo i rekao da će, kaže li to negdje Lončar, on sve poricati. Iz transkripata iz ureda hrvatskog predsjednika, koje sam dobio prekasno da ih uvrstim u prvo izdanje knjige, zbog čega u uvodu i piše da je Hrvatska bila najnekooperativnija što se tiče dostupnosti arhivske građe, također se vidi kako se još 1996. godine Tuđman raspituje bi li se Lončar aktivirao u hrvatskoj diplomaciji. Lončar je odgovorio da mu Tuđman nije problem, ali da su mu problem ljudi oko Tuđmana. Dobio sam dva takva razgovora Tuđmana i Lončara, a za ostale transkripte komisija koja je šest godina odbijala dati uvid u te dokumente koje je Lončar jednako stvarao kao i Tuđman, tvrdi da ne postoje.

‘Budimir Lončar se zalagao za izbjegavanje rata i opstanak države koju je stvarao i u kojoj je izgradio karijeru i ime’, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, autor Lončarove biografije

NACIONAL: Što ste saznali iz tih za knjigu zakašnjelih transkripata razgovora Tuđmana i Lončara?

Tuđman je ekstremno negativan prema SAD-u u strahu od američkog uplitanja. Uspoređivao je ono što je SAD činio prema Srbiji s potezima u kojima bi Hrvatsku slično mogli stiskati. Ti su razgovori zanimljivi i zbog brojnih „partizanskih“ asocijacija predsjednika Tuđmana. Predsjednik Tuđman u uredu predsjednika razgovara s Lončarom kao svojim partizanskim drugom, čovjekom kojeg je znao i iz pedesetih godina iz beogradskih dana, o zajedničkim poznanicima – Juri Kaštelanu, Edi Murtiću. Dijelove razgovora, konačno, prepričao je i sam Lončar. Kao savezni sekretar za vanjske poslove nije nastupao drukčije od SAD-a i Europske zajednice. Stav je bio: izbjegavanje rata, zadržavanje okvira i dogovor bez rata. To je bila njegova pozicija, čini mi se, logična za saveznog ministra.

NACIONAL: Zašto tu poziciju Budimira Lončara smatrate logičnom kada slijedi raspad države?

On se zalagao za opstanak države ili izbjegavanje rata u državi koju je stvarao i u kojoj je izgradio karijeru i ime. Toga jutra kada je podnio ostavku, nazvao je Lazara Udovičkog, diplomata i oca Lenke, supruge Rade Šerbedžije. Rekao je da će u ostavci citirati Šerbedžiju. Tako je i bilo. Rade je rekao da je „čisti Hrvat srpskog bića“. Lončar je to parafrazirao i rekao da je on Hrvat s otoka Ugljana kod Zadra, a kako je živio Beogradu, ne dozvoljava da mu se otme činjenica da je u Beogradu doživio svoje najveće profesionalne uspjehe. No sve je ispalo krvavije i drukčije. Na promociji knjige zato će biti i Rade Šerbedžija, koji će čitati tekst Tonka Maroevića napisan malo prije smrti.

NACIONAL: U suvremenoj hrvatskoj povijesti bio je zanimljiv i odnos Budimira Lončara s premijerom Ivom Sanaderom.

Dok sam radio na knjizi, razgovarao sam s ogromnim brojem donedavnih političara. Mnogi su ostavili solidan dojam, ali Ivo Sanader vjerojatno najbolji. Mnogi od sugovornika djelovali su spretno, no on je možda bio jedini koji je u razmjeni mišljenja bio spreman pokazati da odmah apsorbira novu informaciju, da o njoj razmišlja dalje i da je ugrađuje ili korigira vlastitu interpretaciju. Ivo Sanader je na mene ostavio dojam sposobnog političara, a ostavio je dojam i na Lončara. Lončar je govorio da Sanader dobro predstavlja državu, ima dovoljnu dozu arogancije, dobro je djelovao dok je govorio. Ostavio je dojam na Lončara iako su njih dvojica imali sukob oko odlaska predsjednika Stjepana Mesića u Havanu na konferenciju nesvrstanih zemalja 2006. godine. Lončar je u medijima tada strašno napadan. Svejedno, ni tada niti kasnije on prema drugima nije bio negativan. Tako je i o novinaru Denisu Kuljišu kada je umro jednostavno rekao: „Iako me dvaput nagazio, bio je čovjek velikog talenta.“ Sanader i Lončar su se respektirali. To se i vidjelo iz toga što je Sanader rekao o Lončaru, kao i iz toga što je Lončar rekao o Sanaderu.

NACIONAL: Na što se konkretno odnosilo to što su Lončar i Sanader jedan o drugom govorili?

Najviše sam sa Sanaderom razgovarao o ulasku Hrvatske, kao jedne od 15 nestalnih članica, u Vijeće sigurnosti UN-a 2007. godine. Sanaderova vlada se u to kasno uključila, ali Sanader je bio spreman pomoći. Lončaru su se svi klanjali kao Dalaj lami, to je rekao Stipe Mesić kojem je Lončar bio vanjskopolitički savjetnik. Lončar je u ime predsjednika Mesića otišao na sastanak zemalja Afričke unije pa na summit Konferencije islamskih zemalja u Islamabad kamo je nosio personalizirana pisma o hrvatskoj poziciji. Nudio je Hrvatsku kao članicu Vijeća sigurnosti UN-a tim zemljama koje su nam bile potrebne za glasove u Ujedinjenim narodima. Uglavnom je to bio svijet nesvrstanih zemalja. Za nas nisu glasale zemlje Europske unije, nego su glasale za Češku koja je bila protukandidat. Problem Češke, o čemu u knjizi priča Srđan Kerim, bivši makedonski ministar vanjskih poslova, a kasnije i jednogodišnji predsjednik Opće skupštine UN-a, bio je u tome što je Vaclav Klaus, češki predsjednik, rekao da su klimatske promjene izmišljotina. Time je od glasanja za Češku odbio sve pacifičke zemlje, koje su prve osjetile da to nije izmišljotina. Doduše, zbog jedne izjave koju je Kerim dao Ivi Pukaniću i Nacionalu, Klaus ga je optužio da je bio sklon hrvatskoj kandidaturi. Hrvatska je tada iskoristila kartu nesvrstanih da dođe u Vijeće sigurnosti, ali poslije toga s veleposlanikom Nevenom Juricom nismo ništa učinili da bismo tu poziciju opravdali. To je bila velika diplomatska pobjeda. To je bila pobjeda, kako je Sanader rekao, kao pobjeda na svjetskom nogometnom prvenstvu, a tome je najveći doprinos dao Budimir Lončar.

NACIONAL: U Hrvatskoj se Lončaru zamjera njegovo zalaganje u Vijeću sigurnosti UN-a 1991. godine za donošenje rezolucije 713 kojom je uveden „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“?

O tome je jedno od najdužih poglavlja u knjizi. Citirat ću Danila Türka, stručnjaka za UN i bivšeg slovenskog predsjednika: Kada se igdje u svijetu dogodi kriza, prvi instinkt Vijeća sigurnosti UN-a je uvođenje embarga. Tako se pokrivaju i ne ulaze u propitivanje razloga sukoba. Prema mišljenju hrvatskih nacionalista, Vijeće sigurnosti svojom odlukom trebalo bi implicirati da je ministar vanjskih poslova zemlje koja je nestajala bio dovoljno moćan da sve članice Vijeća sigurnosti uvjeri u vlastitu zloćudnu poziciju u kojoj jednu stranu protežira, a drugu stranu tobože ne protežira. Ta dilema ne postoji. Jugoslavenski ministar nema takve moći, a pogotovo ne u tom trenutku. O tome u knjizi govore mnogi.

NACIONAL: Što je to Lončar učinio da se Jugoslaviji uvede embargo na uvoz oružja?

Postoji razgovor koji Budimir Lončar vodi s Hans-Dietrichom Genscherom, njemačkim ministrom vanjskih poslova. Genscher je u Hrvatskoj slavljen kao veliki promotor samostalne Hrvatske, a zapravo je vrlo dugo bio na europskoj platformi zadržavanja jugoslavenske cjelovitosti. Kada mu je tijekom posjeta Jugoslaviji JNA onemogućio da sleti u Zagreb i susretne se s jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem, već je sastanak morao održati u Grazu, Genscher je rekao da se krizu u Jugoslaviji mora radikalizirati pa će predložiti mjere koje će odstupati od njemačke politike prema Jugoslaviji. Uvođenje embarga bilo je mjera protiv onih koji su oružje htjeli kupovati u Sovjetskom Savezu, a to su bili JNA i Srbija. Hrvatska kao nepriznati čimbenik na međunarodnoj sceni nije mogla kupovati legalno oružje na međunarodnom tržištu. Embargo se, dakle, odnosio na onoga koji je to mogao činiti, a to nije bila Hrvatska. Možda je zato Austrija i predložila uvođenje embarga. U Hrvatsku se oružje moglo samo švercati, što se i događalo. Fama o tom embargu jedan je od klasičnih hrvatskih mitova.

NACIONAL: Slažete li se s tezom Dušana Bilandžića prema kojoj je o ratu i miru na prostoru Jugoslavije odlučivao isključivo predsjednik Srbije Slobodan Milošević zbog svog presudnog utjecaja na JNA? Drugim riječima, Milošević je zapravo bio glavni krivac za sve ratove u Jugoslaviji.

To je točno. Savezni sekretarijat za vanjske poslove velikim dijelom bio je samostalan u odlučivanju zato što Predsjedništvo SFRJ nakon Titova odlaska nikada do kraja nije profunkcioniralo kako je bilo zamišljeno. Predsjedništvo SFRJ bilo je kolektivni šef države i nije imalo pravu moć. S druge strane, SIV je bio savezna vlada koja je bila zamišljena da vodi brigu o gospodarstvu, ali je po političkoj moći bila slabija od republika. Unutar vlade imali ste ministarstvo vojske i ministarstvo vanjskih poslova, koji su bili utjecajniji od drugih državnih organa. Budimir Lončar kao ministar vanjskih poslova, Veljko Kadijević kao ministar vojske i predsjednik savezne vlade Ante Marković, a kasnije i Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, bili su hrvatski kadrovi na najvišim mjestima u Jugoslaviji u vrijeme njezina raspada. Paradoksalno, tolika koncentracija hrvatskih kadrova bila je prije toga jedino u vrijeme kada je nastajala takozvana druga Jugoslavija sa Šubašićem i Titom. Međutim, svi koje smo spomenuli, uključujući i republike, svi se moraju nekako referirati na Slobodana Miloševića. Milošević je svima važan faktor. Slobodan Milošević bio je središnja figura raspada Jugoslavije.

NACIONAL: Dakle, Slobodan Milošević je kao centralna figura odlučivao o ratu i miru?

On je odlučivao o načinu raspada Jugoslavije i načinu vođenja krize. Svi drugi koji su, tobože, bili na nadređenim funkcijama, zapravo mu nisu bili nadređeni. To se vidi i na primjeru ministarstva vanjskih poslova koje se također u jednom trenutku počinje polarizirati. Sam Lončar govorio je jednoj od posljednjih generacija jugoslavenskih ambasadora i generalnih konzula, da mogu imati vlastite sentimente i mišljenja, ali trebaju, poput Bavarske i Njemačke, zadržati ideju savezne države koja ih šalje na mandate. To je bio njegov stav. Taj stav može izgledati naivno, kao da dolazi zakašnjelo. Međutim, taj stav dolazi od saveznog funkcionara i kriza bi zasigurno bila teža da su i onakve savezne institucije prestale postojati ili da ih je preuzeo Milošević. Zar je Lončar trebao reći: radite što hoćete? Pa to je jasno vidio i Tuđman. Taj tip kritike koji se upućuje Budimiru Lončaru jedan je klasičan reducirani pogled na život. Često ga vidim i kod studenata koji dolaze iz našeg obrazovnog procesa. To je crno-bijela tehnika, nenaviknutost na problematiziranje i razumijevanje, plošna percepcija. Povijest je dobra disciplina upravo zato što može ponuditi promišljanje o motivima određene generacije u donošenju odluka. To dobra historiografija ili dobra knjiga mogu pokazati. To je i ono što su neki u saveznom sekretarijatu za vanjske poslove i radili. Lončar se okružio ljudima koji su mislili slično kao on.

NACIONAL: Tko su bili ti ljudi?

Ana-Marija Bešker, koja je kasnije postala hrvatska veleposlanica, bila je šefica analize i planiranja u saveznom ministarstvu vanjskih poslova, pa Stanko Nick, šef pravne službe, a kasnije hrvatski ambasador, Srđan Kerim, budući ministar vanjskih poslova Makedonije, Neven Madey, u dva mandata šef kabineta zamjenika saveznog sekretara, a uoči rata drugi čovjek jugoslavenske ambasade u Ateni, dok je ambasador bio Milan Milutinović, kasnije i predsjednik Srbije. U tom Lončarovu timu bili su i budući ministri vanjskih poslova Crne Gore, Bosne i Hercegovine, zatim Frane Krnić, višestruki hrvatski ambasador koji je bio šef kabineta Budimira Lončara, a kasnije kao jugoslavenski ambasador u Čileu preuzeo veleposlanstvo i prešao na hrvatsku stranu. Među njima je bio i Ivica Maštruko, jugoslavenski ambasador u Vatikanu, koji je u džepu nosio punomoć Franje Tuđmana pa je kasnije i otvorio hrvatsko veleposlanstvo u Ateni. Lončar i Maštruko su zemljaci, obojica porijeklom s otoka Ugljana. Sve su to bili ljudi koji nisu stali na Miloševićevu stranu, kao i niz Srba koji su ostali u Beogradu, među kojima su Gavro Altman, Novak Pribičević i drugi.

NACIONAL: Među njima je bio i Damir Grubiša, koji se relativno kasno iz Beograda vratio u Zagreb, a napisao je i program hrvatskom ministarstvu vanjskih poslova. Kad se vratio iz Beograda bio je stigmatiziran kao jugonostalgičar, baš kao i Ivica Maštruko koji je otvorio hrvatska veleposlanstva u Rimu i Ateni.

Damir Grubiša bio je i posljednji šef Lončarova kabineta i predugo je čekao da bude nominiran za hrvatskog veleposlanika u Rimu.

NACIONAL: No Budimir Lončar obožavao je Josipa Broza Tita. Kad je u Americi dobio ponudu televizijskih kuća da napiše scenarij o Titu uz asistenciju ghostwritera, on je to odbio. U tom trenutku bio je u Americi bez ikakvih prihoda, a bio mu je ponuđen milijunski iznos u dolarima?

To je točno. Bilo mu je ponuđeno da napiše biografiju o Titu uz asistenciju ghostwritera. To je bilo u trenutku kada više nije bio jugoslavenski ministar vanjskih poslova, a obitelj mu je bila razbijena. Bio je u Americi, nije imao gdje stanovati, a nije imao ni osobitu ušteđevinu. Poći ću od sljedeće slike. Budimir Lončar bio je ambasador u Washingtonu dok je Tito bio bolestan. To poglavlje o organizaciji Titova pogreba i reakcijama na pogreb u SAD-u je dugo. U trenutku kada je objavljeno da je Tito umro, Lončar je bio u trgovini u Georgetownu, gdje je sa suprugom Janjom kupovao cipele. Od prodavačica je čuo da je Tito umro. Vratio se u ambasadu gdje je počeo protokol s izražavanjem sućuti, a došli su od Rockefellera pa do ostalih Amerikanaca utjecajnih u političkom i gospodarskom životu. Točno je da tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter nije došao na pogreb u Beograd, ali je u srpnju 1980. godine došao iz Venecije u Beograd na 24 sata u znak počasti Titu. To govori o Titu, ali i o Jugoslaviji kakva je prestajala postojati. Tada se Lončar u klubu poslanika susreo s Kočom Popovićem, svojim mentorom, čovjekom uz kojeg je proveo osam godina.

NACIONAL: Što se tada dogodilo?

Koča Popović ustao je i rekao Lončaru: najprije ćemo izraziti saučešće u povodu smrti vođe naše revolucije. Napeti odnos koji je Koča imao s Titom nije bio razlog da jedan drugome ne izraze sućut. Opisuje to i stav Lončara prema Titu, kojeg je sam prvi put ugledao 1944. godine u kazalištu na Visu. Lončar je rekao da kad se Tito pojavio u tom kazalištu, imao je dojam da se zbilo nešto nadnaravno, nestvarno, nezemaljsko. Tito je bio vođa, povijest koja je hodala i bio je, kako mu je pedesetih godina rekao Pajo Gregorić dok su zajedno putovali u Pittsburgh, osoba koja od dolaska na čelo Partije 1937. godine nikada nije putovala sama.

NACIONAL: Zar je Tita uvijek pratila svita?

Josip Broz Tito uvijek je išao uz pratnju, nikada nije odlazio sam ni u kavanu. O tome je riječ. Tito je u tom smislu svoje obveze, obveze putovanja „Galebom“, obveze susreta, obveze protokola i kontakata s državnicima shvaćao kao da mu, gotovo kraljevski, pripadaju. Pokazivao je disciplinu i predanost, nikad nije bio iscrpljen tim beskrajnim ceremonijama i ništa mu od toga nije teško padalo. To je bila njegova karakteristika koja nije tako česta u politici. U isto vrijeme ipak je ostao boljševik do kraja. Modelirao se, mijenjao, ali nikada onoliko koliko je mogao i koliko bi bilo dobro i za sudbinu zemlje koju je stvorio, a onda i raspad te zemlje koji je uslijedio deset godina poslije njegove smrti.

NACIONAL: U knjizi imate i poglavlje o Budimiru Lončaru kao apatridu, čovjeku bez države i državljanstva, koji je onda od Franje Tuđmana dobio diplomatsku putovnicu. O čemu je riječ?

Dobio je diplomatsku putovnicu, ali i drugu karijeru u Ujedinjenim narodima. Postao je izaslanik glavnog tajnika UN-a, Egipćanina Butrosa Butrosa-Galija, u Indoneziji. Od početka 1993. do kraja 1996. bio je specijalni izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda kod predsjedavajućeg Pokreta nesvrstanih zemalja u Indoneziji. Tako se vratio u Jakartu, gdje je prvi služio kao jugoslavenski ambasador šezdesetih godina. Vratio se u poznati i voljeni dio svijeta nakon što je Indonezija od Jugoslavije preuzela predsjedanje Pokretom nesvrstanih. Njegovi stari prijatelji Ali Alatas i Suharto tamo su na vlasti i trude se da Budimir Lončar živi najluksuznije u svom životu. Žena mu, Hrvatica iz Livna, s mlađim sinom ostala je u Beogradu, a stariji mu je sin otišao na studij u Ameriku. Cjelina o vremenu u kojem je Lončar ambasador SFRJ u Indoneziji, meni je u knjizi najdraža.

NACIONAL: Ali što je bilo prije nego što je otišao u Jakartu?

Budimir Lončar je 13 mjeseci u Americi živio kod prijatelja koje je stekao tijekom prvog boravka 1950-ih godina. Samo je jedan od njih bio Srbin, a svi ostali bili su Amerikanci židovskog porijekla. To je bio njegov, kako je sam rekao, dosta veliki pad. Znao se srediti i izlaziti u vrijeme večere kako ne bi opterećivao svog domaćina. Govorio je da negdje ima nekakav sastanak, a potom bi odlazio u McDonald’s, pojeo hamburger i vratio se. Tako je bilo dok nije riješena njegova sudbina. Susretao se on tada i s Lawrenceom Eagleburgerom, američkim državnim tajnikom u vrijeme Busha i ambasadorom u Beogradu. Bili su stari, dugogodišnji prijatelji. Eagleburger je bio broj dva u vrijeme kada je James Baker bio državni tajnik, a onda šef State Departmenta. Za knjigu sam intervjuirao i Jamesa Bakera i Roberta Barryja, koji je bio pomoćnik državnog tajnika u vrijeme predsjednika Cartera, a devedesetih godina američki ambasador u Indoneziji. Barry je inače služio u američkom konzulatu u Zagrebu šezdesetih godina, a tu mu se rodio i sin na dan kada je 1963. godine ubijen američki predsjednik John Kennedy. Budimir Lončar se i s njim sreo u Washingtonu.

NACIONAL: S kim se još sretao Budimir Lončar dok je bio bez državljanstva, praktički apatrid?

Viđao se i s nedavno preminulim Brentom Scowcroftom, koji je bio savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Georgea Busha. Scowcroft je i doktorirao na Jugoslaviji. Govorio je i srpski jer je također služio u Beogradu. Eagleburger, Barry i Scowcroft činili su skupinu koju su u krugovima State Departmenta nazivali i „beogradskom mafijom“. Lawrence Eagleburger je svoje najljepše životne trenutke doživio u Beogradu, o čemu sam s njim kratko razgovarao. Lončar je ostao u vezi s Georgeom Bushom starijim pa mu je Bush poslao i pismo nakon smrti svoje supruge Barbare. To pismo ima i jednu vrlo zanimljivu rečenicu, koja glasi: „Bože, tako je to bilo davno da se ponekad pitam jesam li ja uopće bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.“

Promocija knjige ‘Budimir Lončar – od preka do vrha svijeta’, o jednom od najznačajnijih jugoslavenskih diplomata, u izdanju Frakture, održat će se 2. listopada u Zagrebu