Objavljeno u Nacionalu br. 693, 2009-02-24

Hrvatska književnost zadnjih godina s velikom hrabrošću opisuje razne vidove seksa – od sado-mazo igara i orgija preko voajerizma i egzibicionizma do lezbijstva i homoseksualnosti – ali čini se da čitatelji radije čitaju o ljubavi nego o seksu

Novija hrvatska književnosti, polako ali hrabro osvaja erotska područja koja još nisu bila opisana u Hrvatskoj: od homoseksualnog i lezbijskog seksa preko voajerizma, egzibicionizma i orgija u troje, četvero i više, do sado-mazo igara i hi tech seksualnih odnosa. Opisi su izravni, žestoki, šokantni, neuljepšani, bez zadrške i ograničenja. Stječe se dojam da namjerno provociraju konzervativni establišment. U tom krugu trenutno se kao velika senzacija slavi knjiga “Korov je samo biljka na krivom mjestu” mlade debitantice Stele Jelinčić u kojem se opisuju dogodovštine mlade djevojke u tranzicijskoj Hrvatskoj s mnogo drastičnih opisa seksa. Još se i naveliko govori o provokativnim romanima Drage Glamuzine – koji je u romanu ‘Tri’ opisao dramatične odnose ljubavi i ljubomore muškarca s dvije žene – i Dražena Ilinčića koji je napisao prvi hrvatski gay roman s mnogo detaljnih opisa seksa.

Marina Šur Puhlovski – koja je upravo objavila ‘Nesanicu’, ispovjednu prozu u kojoj sredovječna žena svodi račune svojeg života, pa i one erotske – smatra da su ljudi u Hrvatskoj dugo bili lišeni erotike u literaturi pa ih ta tematika sad jako intrigira i rado o tome čitaju. No misli da to neće dugo trajati jer je “seks bez tajni dosadan”. No izgleda da seks, kako tvrdi Drago Glamuzina, glavni urednik “Profil Internationala”, ne podiže tiraže. “Knjige bolje prodaje ljubav nego seks”, kaže. “Čim se u naslovu spomene riječ ljubav, to će se odmah odraziti i na prodaji, dok sa seksom nije takav slučaj. Možda je to zbog toga što nas svi mediji toliko bombardiraju seksom da su se ljudi navikli da je seks posvuda”. Pisci tvrde da im je za opisivanje seksa prvenstveno potreban literarni razlog i da pišu uglavnom iz osobnog iskustva. No neki opisuju seks “jer to traže urednici zbog navodne bolje prodaje”, a treći koriste opisivanje seksualnih fantazija kao način “očuvanja psihičke ravnoteže u poratnom razdoblju bremenitom nacionalističkom ikonografijom”. Usprkos tome, kritičari smatraju da novijoj hrvatskoj književnosti nedostaje sočne erotske literature, kakva je postojala u sedamdesetima i osamdesetima kada tabue rušio Milko Valent, pisac poznat po radikalnim opisima seksa, uključujući i one kad ljudi jedu izmet. Po njima, s jedne strane seksa uopće nema u hrvatskoj prozi ili je riječ o neinventivnim opisima, a s druge strane zavladao je grubi naturalizam i queer tematika, posebno kod mlađe generacije.

Hrvatsku još nije zahvatio svjetski trend razotkrivanja i objelodanjivanja krajnjih, čak i gadljivih detalja ljudske erotske energije u komercijalne svrhe, smatra književna kritičarka Jadranka Pintarić, kao što je to nedavno učinila Njemica Charlotte Roche u svom kontroverznom romanu “Vlažne zone” gdje, primjerice, opisuje svoje hemoroide. “Usprkos pojedinačnim provokativnim pokušajima namijenjenim uskom krugu čitatelja, još nije napisano ključno djelo, sočna i potentna knjiga u kojoj se seksualnost oslobodila od raznih društvenih i moralnih stega da bi mogla utjecati na stajališta cijele generacije o spolnosti”, kaže Jadranka Pintarić.

Manjak prave erotike i autora posvećenih toj tematici, a višak eksplicitnih opisa seksa u hrvatskoj književnosti tumači se kao posljedica političkog i moralnog neokonzervativizma te svojevrsne zatvorenosti Hrvatske zadnjih 20 godina. Međutim, Branislav Glumac, autor tiražne i slobodoumne “Zagrepčanke”, kaže kako je i u sedamdesetima u hrvatskoj literaturi i tzv. kulturnoj javnosti “bilo blasfemično i protudržavno pisati i govoriti o tijelu, pohoti, bludu, seksu i krevetu u kojem se događaju tri najvažnije stvari iz života: rođenje, ljubav i smrt”. “Seks je personifikacija totalne slobode”, kaže. “Uvijek sam živio bez prezervativa, što znači slobodno, radikalno, očišćen od svih mogućih prljavština i obmana, laži i licemjerja. Dio moje generacije – Majdak i Majetić – ni onda ni danas nije se plašila reći tijelu tijelo, dojci dojka, klitaču klitač, pimpeku pimpek. Ali sve te instrumente znali smo podići na nivo litearature, visokog umjetničkog stila i kazivanja. Danas, međutim, sve je to postala književna konfekcija, banalna industrija literarizirane seksopisanije.”

“Kad sam ja opisivao seks, izbjegavao sam naturalizam, a seks sam tretirao kroz ljudske odnose”, kaže Radaković, pisac i urednik najnovije knjige debitanta Ivana Dimoskog “Nježne usluge terenskog komercijaliste” u kojima se opisuju ljubavne i erotske pustolovine mladog prodavača knjiga. “Moji junaci su se voljeli, mrzili, svađali i tukli, a seks se među njima logično događao kao rezultat njihovog odnosa. U današnjoj hrvatskoj prozi postoji s jedne strane hiperintelektualizam što smatram korakom unazad, a s druge strane epigonski val pisaca, koji tretiraju male skupine poput skinheadsa, nogometnih huligana, punkera ili nekih profesionalnih grupa, primjerice, ‘Metastaze’ Ive Balenovića i ‘Putovanje u srce hrvatskog sna’ Vlade Bulića. Njih zanimaju okolina i događaji, a ne ljudski odnosi pa tako ni seks. To su uglavnom psihogrami, a ne literatura. Spisateljice su još stidljivije: o tijelu je nešto malo pisala Mima Simić, Vedrana Rudan seks tretira kao nešto ružno, a sada se pojavila Stela Jelinčić koju slave kao senzaciju, no ne znam da li to zaslužuje. Kod nas se smatra erotičnim kad žena napiše ‘pička i kurac’, a to stvarno nema veze s erosom.”

Stela Jelinčić, mlada urednica u Konzoru, o svojim eksplicitnim opisima seksa u romanu “Korov je samo biljka na krivom mjestu” kaže: “Ne mislim da se po seksualnim opisima i doživljajima moja knjiga razlikuje od drugih. Bilo mi je stalo do relacija među likovima, te do ostalih relacija, pa je seks u ‘Korovu’ samo jedna od frekvencija koje stvaraju zaglušujuću buku u kojoj živimo. Nema seksa u romanu više nego rata, politike, međugeneracijskih sranja, bijegova, sumnji, nesigurnosti. Jadno bi bilo seksom, kao trikom jeftinog autorovog upucavanja, plijeniti pozornost čitatelja.” O razlici među spolovima, misli pak sljedeće: “Hrvatski pisci mogu svojim alatom-strašnomlatom mlatiti čak i po tuđim koprivama ako im se digne, a spisateljice bi trebale držati micu čvrsto sapetu u gaćama. Ono što se kod pisaca uopće ne primjećuje, kod spisateljica se ističe kao nešto iznenađujuće, provokativno, subverzivno. Bilo kako, pa i literarno prikazana emancipiranost, pričinja se kao neka arogancija”.

Televizijski urednik i bivši filmski kritičar Dražen Ilinčić, objasnio je da su u njegovom romanu “Goli ručnik” eksplicitni opisi seksa u službi prikazivanja gay svijeta, ali i građenja pripovjedačeva lika. “Dok sam pisao, nisam razmišljao ni o kakvom rušenju tabua, niti me to zanima jer to pripada području ideologije”, objasnio je Ilinčić dodavši kako je tu vidljiv i njegov karakter, naime, ne voli okolišanja i izmotavanja nego izravnost.
Otkrio je da u tim opisima ima i biografskog, odnosno proživljenog materijala “jer svi mi, više ili manje, živimo kao seksualna bića”. Do sada nije razmišljao o tome ima li nekih granica u opisima seksa koje ne bi prekoračio, ali siguran je da ima. “Svatko ima svoje granice i ograničenja, a uvijek postoji i neka granica dobrog ukusa, koju nije baš moguće rastezati u beskraj. Najvažnije je da erotski opisi budu organski dio svijeta, prikazanog u tom konkretnom tekstu”, zaključio je Ilinčić dodavši da ne voli riječ “erotski”, jer mu se čini “nekakvim eufemizmom, izbjegavanjem i ublažavanjem.” Roman “Kirkin sindrom” ostao je pak izvan obzora kritike, a autor – navodno poznati hrvatski pisac srednje generacije – skriva se pod pseudonimom Fran Nischt.

Budući da je u romanu riječ o mučenju seksualnog roba, i da je priča ispričana u prvom licu, nije neobično da se pisac skriva iza pseudonima. “‘Kirkin sindrom’ pisao sam na samom kraju osamdesetih i početkom devedesetih godina, prije početka rata, kada je zaranjanje u pornografiju bio jedan od načina kojim sam čuvao psihičku ravnotežu i branio mentalno zdravlje”, kaže Nischt s kojim smo komunicirali preko e-maila. “Pornografija je bila efikasan bedem protiv sveprisutne nacionalističke ikonografije i euforije, a činilo mi se i da je govor kroz pornografiju jedini preostali način da me itko čuje.”

“Kirkin sindrom” vrlo je žestok roman. U njemu je glavni lik podvrgnut sadističkim iživljavanjima koja radosno podnosi. Sve je to napisano vrlo kultiviranim stilom, u maniri Sachera Masocha, pisca po kojemu je mazohizam i dobio ime. “Ne može se reći da je taj roman autobiografski, ali da je baziran na iskustvu, to da”, kaže Fran Nischt i nastavlja: “Tematika kojom se knjiga bavi u većoj ili manjoj mjeri bliska je velikom broju ljudi, pitanje je samo jesu li oni toga svjesni ili nisu. U velikom broju slučajeva nisu, pa je utoliko njihovo iznenađenje veće kad otkriju da su joj podložni. Reakcije na knjigu bile su mahom pozitivne, pa mogu reći da postoji dio publike kojoj je ona dobrodošla. Žao mi je što je tiskana u malom broju primjeraka i teško ju je nabaviti, pa je izostala reakcija šire publike, no ako je suditi prema iskustvima slične literature u svijetu, zapravo je šteta što nije dostupnija.”

Filmski i književni kritičar Damir Radić seksualne slobode ne propagira samo u svojim kritičkim tekstovima, nego i u romanu “Lijepi i prokleti” koji obiluje opisima najraznovrsnijih orgija – od onih s dva muškarca i jednom ženom, preko odnosa muškarca s dvije žene, do ljubavnog četverokuta u kojemu članovi obitelji incestuozno opće jedni s drugima bez obzira na spol. O seksu u hrvatskoj književnosti kaže: “Seks u novijoj hrvatskoj književnosti, jednako kao i u svim prethodnim razdobljima, prisutan je ekstremno rijetko i najčešće nepoticajno. Ako izuzmemo prometejsku pojavu Milka Valenta, suvremeni pisci u tom pogledu nisu ni do pete legendarnom sado-mazo prožimanju Krležinih Filipa i Bobočke iz davne 1934. Hrvatski pisci najčešće ne vole ili jednostavno ne mogu pisati o seksu jer su uglavnom libidalno insuficijentni. Za otvoreno pisanje o seksu treba hrabrosti, a većina hrvatskih pisaca, kao i umjetnika, odnosno kulturnjaka, kmetskog je mentaliteta, nemaju hrabrosti, tu vlada samo himba i kukavičluk. Neka strastveni pjesnički iskorak mračnim erosom zatravljene likovne umjetnice Petre Brnardić i seksualno nesputani romaneskni debi Stele Jelinčić bude nagovještaj nade.”

Drago Glamuzina, autor romana “Tri” i zbirke poezije “Mesari” u kojima erotika zauzima znatan udio, kaže da ga najviše zanimaju odnosi između muškaraca i žena, brak, preljub, univerzum dvoje ljudi koji pokušavaju ne samo umaknuti besmislenom životu, nego i preživjeti. “Seks je važan dio intimnog života, pa je tako i u mom spisateljskom fokusu”, objasnio je. “Kroz to kako vodimo ljubav vidi se kakvi smo ljudi, i to je ono što me zanima. Nikad nisam ništa napisao samo zbog seksa, nego se kroz te prizore uvijek prelamaju likovi, njihove dvojbe, sukobi, otkrivaju se njihovi karakteri. U jednoj sceni mog romana ljubavnica tijekom seksa počinje plakati zbog toga što njen ljubavnik želi imati još jedno dijete sa svojom ženom. Iako u tom prizoru sudjeluje troje ljudi – ljubavnik, ljubavnica i voajer koji ih promatra – u prvom planu je njena unutarnja drama, a ne njihova egzibicionističko-voajerska seansa. Kad sam objavio ‘Tri’ bilo mi je zanimljivo to što je dio čitatelja na raznim forumima komentirao kako je roman pun seksa, a istovremeno je bilo i onih koji su tvrdili da u romanu uopće nema seksa.”

Ivica Prtenjača, čiji je roman “Dobro je, lijepo je” o doživljajima mladog prodavača knjiga dobio vrlo pohvalne kritike, kaže: “U romanu nisam pisao o seksu, nego o ljubavi i usamljenosti, a između dvoje glavnih likova dogodilo se i jedno i drugo. Premda, ako te likove malo bolje pogledaš, oni će ti reći da su vodili ljubav, a ne da su se seksali. Ako priča traži opis vođenja ljubavi, ja ću ga napisati, to ti je slično kao s filmom, ako se dvoje ljudi nađu na sjeniku, teško da tamo baš očitavaju plinomjere. Dakle, ne izbjegavam pisati o seksu, premda baš i ne volim tu riječ, ali moram imati razlog, literarni, dakako.” Literarni razlog osobito ima Igor Rajki čiji se opisi seksa u njegovim brojnim proznim knjigama izdvajaju iz tekuće književne proizvodnje po svojem nadrealizmu: muškarci imaju, primjerice, vrlo duge penise kojima se mogu posve omotati, a žene na spolnim organima rešetke ili pak televizore na kojima se mogu pratiti najnovije vijesti ako je seks dosadan. Na pitanje zašto on piše o seksu odgovara lakonski: “Zato što to o seksu vole čitati urednici i izdavači. Uostalom, bizarni seks ne može nikad biti perverzniji od sustava u kojem ta literatura živi”.

Branislav Glumac upravo je završio novu zbirku erotskih pjesama “73 upotriJebne erosnice”. Za njega je erotika u njegovoj literaturi, kao i u privatnom životu, jedna od suštinskih dimenzija, a uvijek je bio fasciniran tijelom i ljepotom. “No nikada nisam pisao erotičku literaturu zbog mase, nego ponajprije zbog sebe i svog nataloženog emotivnog i libidoznog iskustva, koje je trebalo izaći iz mene, kao jedan od načina mojeg življenja, bez laži i pozlate, jer iskustvo i prava literatura ne trpi ni laž ni pozlatu”, zaključio je Glumac.
Marina Šur-Puhlovski u “Nesanici” iznosi stvarne ili izmaštane lezbijske odnose iz puberteta u doba socijalizma što je novo u hrvatskoj književnosti. “‘Nesanica’ je vrsta ispovjedne proze koja traga za istinom cjelokupnog života, od djetinjstva do starosti, unutar određene kulture, a u to spada i seks, pa je prirodno da se roman bavi i njime”, objasnila je Marina Šur-Puhlovski razloge opisivanja erotskih prizora u romanu. “Moglo ga se samo naznačiti i ne ulaziti u pikantne detalje. Ali, budući da sam već prosedeom, fabulom i likovima stvorila širi prostor za pisanje o seksu, nisam mogla odoljeti. U mom djetinjstvu o seksu se šutjelo, on se najčešće licemjerno proglašavao nečim zlim, a onda smo upali u seksualnu revoluciju. Trebalo se nositi i s jednim i s drugim. Prije trideset godina ne bih se usudila pisati o seksualnom životu i maštarijama trinaestogodišnjakinja – pa sam si sad dala oduška. I moram priznati: uživala sam otkrivati tajne i opisivati ‘besramne’ prizore.”

Na pitanje koliko ima autobiografskog u romanu, odgovorila je kako je Sofija, glavni lik „Nesanice” njezin alter-ego, pa je jasno da se poslužila vlastitim životom kao materijalom za roman. “No ‘Nesanica’ nije moja ispovjedaonica, nego roman, gdje pisac i sam sebi postaje lik!”, objasnila je spisateljica.

Komentirajući opise seksa u novijoj hrvatskoj književnosti Jadranka Pintarić je izjavila kako su ti prizori “nekako trapavi, beskrvni, neuvjerljivi, čak toliko da pomisliš kako naši pisci, osim valjda u svrhu prokreacije, ne rade ‘one smiješne pokrete’ i kako se vodeće spisateljice nisu makle dalje od pačje škole misionarskog/pasjeg položaja”. “Drugi pak misle da vulgarnim rječnikom nadoknađuju uštogljenost i pomanjkanje iskustva iz prve ruke”, nastavila je. “Treći su uvjereni da su razmetljivom hinjenom slobodoumnošću sakrili duboko ukorijenjenu patrijarhalnost, a da ne spominjem one koji se rado kite tuđim perjem i skupinu pod nazivom ‘subota je, ajmo ševa’. Muški vole dokazivati da im zbog uživanja u hladnoj pivi nije mlohava čuna, a ženske da zbog roštilja i nogometa nisu ostale bez dobrog fuka. Ali sve je to kao i s lažnim torbicama na buvljaku: pravi će znalac brzo otkriti krivotvorinu. Nema viagre za impotentni seks u književnosti!”