U Bosni i Hercegovini objavljeni su novi dokumenti koji pokazuju da tamošnje tužiteljstvo zbog ratnog zločina istražuje ulogu glavnog tajnika HDZ-a

Tužiteljstvo BiH ne vodi nikakvu istragu protiv Milijana Brkića. Dakle, ta osoba nije pod istragom niti se priprema podizanje optužnice, tako da su ti navodi apsolutno netočni i neistiniti.” Tim riječima je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine 24. ožujka ove godine reagiralo na pisanje Nacionala o tome da se protiv glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića u Bosni i Hercegovini vodi istraga u sklopu šire akcije Tužiteljstva BiH u kojoj se pokušavaju rasvijetliti zločini počinjeni nad civilima srpske nacionalnosti na području Livna i okolice 1992. godine. No dokumentacija do koje je došao tjednik Slobodna Bosna, a koja je objavljena prošlog tjedna, potvrđuje da se ime Milijana Brkića uistinu nalazi na listi vojnih policajaca HVO-a iz Livna osumnjičenih za ratni zločin nad srpskim civilom Nenadom Pokrajcem. Kako se može vidjeti iz dokumenta dostavljenog Nacionalu, Tužiteljstvo BiH taj predmet vodilo je pod rednim brojem Kt-385/04, odnosno, KTA–RZ 7/2004. Nenad Pokrajac, 62-godišnji Srbin iz Livna, odveden je iz svoje kuće 18. srpnja 1992. godine, a prema navodima Tužiteljstva, odveli su ga Zdenko Andabak, zapovjednik Vojne policije, i još jedan policajac, uz obavijest da će biti u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u pritvoru radi ispitivanja. Sljedećeg dana Nenad Pokrajac doveden je kući u pratnji dvojice policajaca koji su mu pretresli kuću u potrazi za oružjem i nakon toga ga ponovno odveli. U danima koji su uslijedili, Nenadova supruga Ikonija Pokrajac bezuspješno je tražila svog supruga u školi. Tjedan dana kasnije susrela je Zdenka Andabaka koji joj je na pitanje gdje je njezin suprug, odgovorio da je on otišao u četnike u Knin. Priča bi tu možda bila završena da početkom 2004. na groblju Medine u Općini Mostar Jugozapad nije izvršena ekshumacija 15 posmrtnih ostataka, među kojima je identificirano i tijelo Nenada Pokrajca. Prvoosumnjičeni u tom predmetu je Zdenko Andabak, koji je u navedeno vrijeme bio zapovjednik Vojne policije i koji je osobno odveo Pokrajca iz njegove kuće. Slijede Tomislav Garić, Muamer Jašarević Babo, Ante Mišić, Hajrudin Hodžić Dino, a na šestom mjestu u optužnici navedeno je ime Milijana Brkića, bivšeg djelatnika specijalne policije Alfa. Među osumnjičenicima nalaze se još i imena Dražena Pezera i Muhameda Ibrahimovića Muhe. Kako piše Slobodna Bosna, Andabak, Jašarević i Brkić zajedno su u travnju 1992. iz Zagreba došli u Livno sa zadaćom da ondje ustroje Vojnu policiju HVO-a.

Zanimljivo je da je Milijan Brkić, kao i ostali osumnjičenici, pod istragom bosanskohercegovačkog pravosuđa zapravo punih deset godina. Prema navodima Slobodne Bosne, taj posao započeo je nekadašnji glavni tužitelj Kantonalnog tužiteljstva u Livnu Milorad Barašin, a potom je predmet upućen Tužiteljstvu BiH gdje ga je u različitim fazama vodilo više državnih tužiteljica i tužitelja – Vesna Budimir, Sanja Jukić, Mirko Lečić – da bi optužnicu podigla tužiteljica Lejla Konjić, koja je s liste od osam osumnjičenika optužila samo ratnog zapovjednika Vojne policije u Livnu Zdenka Andabaka i dvojicu njegovih pomoćnika, Muamira Jašarevića i Seada Velagića. Iako za sada nije podignuta optužnica protiv Milijana Brkića, kao i protiv ostalih osumnjičenika – Tomislava Garića, Ante Mišića, Hajrudina Hodžića, Dražena Pezera i Muhameda Ibrahimovića, koji je nakon rata nestao – nema stopostotne potvrde da se posve odustalo od podizanja preostalih optužnica. Odvojena istraga vodi se i protiv Željka Mihaljevića zvanog Best, još jednog pripadnika Alfi.

Kako bi se pokušala rasvijetliti Brkićeva uloga u operacijama na livanjskom bojištu, Nacional je još u ožujku uspio stupiti u kontakt s dvojicom njegovih suboraca iz specijalne jedinice Alfa, s obzirom na to da on sam nije želio ništa komentirati.

Brkićev suborac koji je od početka bio sudionik obrane Livna, želio je ostati anoniman, ali je rekao da je spreman svoj iskaz ponoviti na sudu. On je ovako opisao tadašnju situaciju:

“Da bismo razumjeli kontekst ovih događaja, moramo objasniti što se događalo u travnju 1992. To je vrijeme kada u Republici Hrvatskoj, nakon međunarodnog priznanja, dolazi do smanjenja borbenih djelovanja zbog dolaska Unprofora, a hrvatsko vodstvo to koristi za očuvanje dostignutih obrambenih linija i preustroj oružanih snaga. Istovremeno i srpske snage rade preustroj, odnosno, prebacuju svoje snage na teritorij Bosne i Hercegovine, s ciljem zauzimanja kompletne Bosne i Hercegovine, a samim time izlaska na more i presijecanja Dalmacije na dva dijela. U Bosni i Hercegovini dolazi do određenih obrambenih priprema, a zbog nedovoljnog broja ljudi i naoružanja, legalno izabrane vlasti u Bosni i Hercegovini traže pomoć Republike Hrvatske, s obzirom na to da se nakon pada Kupresa u travnju 1992. Livno našlo u poluokruženju, prikliješteno srpskim snagama s područja Kupresa, Glamoča i Grahova. Uvažavajući međunarodno ratno pravo koje svakoj državi priznaje pravo da se brani 70 kilometara u dubinu s teritorija odakle je napadnuta, hrvatske vlasti prihvatile su poziv u pomoć. Sukladno tome, dobar dio pripadnika Oružanih snaga RH koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, dobrovoljno se javlja za sudjelovanje u akcijama na području Livna, praktički radi obrane svojih rodnih ognjišta.”

Među braniteljima koji su se dobrovoljno prijavili za obranu Livna bio je i Milijan Brkić, tada pripadnik specijalne jedinice Alfa, te još devetero njegovih suboraca. Po zapovijedi generala Ive Jelića, zapovjednika Četvrte gardijske brigade, na područje Livna odlazi i Peta svehrvatska udarna bojna. Istovremeno, zapovjedništvo nad snagama HVO-a Općinskog stožera Livno preuzima i general Ante Gotovina, tada pukovnik. Nacionalov sugovornik tvrdi da su još u svibnju 1990. snage JNA opljačkale skladište Teritorijalne obrane u kojem se nalazilo oružje u vlasništvu Općine Livno. “To oružje prebačeno je u Donji Vakuf, područje pod kontrolom Srba, te je planski u noćnim satima dovoženo i raspoređivano pripadnicima srpske nacionalnosti na području Livna gdje je SDS proglasio priključenje “Srpske opštine Livno” SAO Krajini. Od pripadnika srpske nacionalnosti koji su preuzeli to oružje, formirala su se dva bataljuna naoružanih postrojbi, oko 1200 ljudi, čija su zborna mjesta bila na području dvaju naselja u blizini Livna, Zastinju i Guberu. Ta mjesta nisu odabrana slučajno, nego zato što se nalaze na glavnim komunikacijskim putovima prema Splitu, odnosno, prema Glamoču i Grahovu. Te naoružane postrojbe imale su točnu zadaću da u trenutku kad JNA krene u napad na Livno, izvrše blokadu samog grada i ne dozvole pregrupaciju i slanje snaga u pomoć na prvu liniju, čime bi praktično Livno bilo odsječeno i ljudi na položajima ne bi mogli dobiti nikakvu pomoć. Tako su padali i gradovi u Hrvatskoj jer je to bio sistem prema kojem je JNA djelovao.”

Prema tvrdnjama Nacionalova sugovornika, pripadnici tog srpskog bataljuna bili su stanovnici Livna koji su digli oružanu pobunu protiv legalno izabrane vlasti na tom području.

“Te terorističke skupine spremale su genocid nad stanovništvom Livna, kamo je u međuvremenu došao i velik broj civilnog stanovništva s područja Glamoča, i Hrvati i muslimani. Procjenjuje se da je ondje bilo između 40 i 50 tisuća ljudi. U takvim okolnostima HVO očekuje napad JNA i pobunjeničkih snaga, ali zahvaljujući snagama koje su došle u pomoć Livnu, među njima i grupi specijalaca u kojoj je bio i Milijan Brkić, Livno je obranjeno”, tvrdi Brkićev suborac. Kako napad srpskih terorista nije uspio, dio ih se samostalno povukao, a dio je sproveden u pritvor te su protiv njih podnesene kaznene prijave za oružanu pobunu. Brkićevi suborci smatraju da se danas, uz pomoć izvrnutih teza, pokušava praktički optužiti cijelu obranu Livna za etničko čišćenje, što znači da bi to obuhvatilo sve osobe u zapovjednom lancu, a među njima su i generali Ante Gotovina i Ante Roso.

Brkić je imao relativno nižu funkciju u to vrijeme, bio je savjetnik za ustroj i obuku Vojne policije na području Livna do srpnja 1992. Nakon toga, do 15. kolovoza isti posao obavljao je na razini uprave Vojne policije HVO-a Herceg-Bosne.

Vojna policija bila je nadležna za uhićenje srpskih zarobljenika koji su potom bili smješteni u vojni pritvor u osnovnoj školi. U tom pritvoru nisu bili samo srpski zarobljenici, nego i pojedini vojnici HVO-a koji su bili uhvaćeni zbog bježanja s položaja ili nekih vojničkih neurednosti.

No Nacionalov sugovornik ističe da Brkić nije imao direktne veze s uhićenjima jer je njegova zadaća bila obuka Vojne policije na tom području. Upravo zahvaljujući djelovanju Vojne policije, napominje naš sugovornik, spriječeni su neki pojedinačni zločini, a Livno je u nekim novinskim izvještajima opisivano kao “biser obrane Bosne i Hercegovine”, baš zato što ondje nije bilo većih problema. Istina je, međutim, da se u Livnu dogodilo nekoliko pojedinačnih slučajeva ubojstava civila na svim trima stranama: i Hrvata, i Muslimana, i Srba.

No da je tu možda u pitanju više od istrage pojedinačnih slučajeva ubojstava, bilo je jasno kad je premijer Zoran Milanović početkom lipnja novinarima izjavio:

“Nakon 20 godina političke optužnice dopustiti nećemo. Ako je netko za nešto konkretno odgovoran, takvim ljudima može se suditi i u Hrvatskoj, teoretski. A političke optužnice više Hrvatska neće primati. I na to preventivno upozoravam, prije svega susjede, da gledaju svoj posao, a mi ćemo gledati svoj posao – to je poruka.” Milanović je to rekao povodom pojednih zamolbi pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine za postupanje hrvatskih pravosudnih tijela zbog kaznenih djela koja su se mogla protumačiti kao sudioništvo u udruženom zločinačkom pothvatu. Milanović je to izjavio nepunih mjesec dana nakon što je Nacional pisao o istragama Tužiteljstva BiH protiv generala Ante Gotovine te još 30 visokih časnika HV-a i HVO-a, zbog navodne sumnje u počinjenje ratnih zločina na teritoriju BiH. Način na koji je tada Tužiteljstvo BiH formuliralo optužnice, u najmanju ruku doveo bi do obnove teza o „udruženom zločinačkom pothvatu“ koje su, nakon dugotrajnog sudskog postupka, srušene pred Međunarodnim sudom u Haagu.