Za razliku od otvaranja istrage protiv SDSS-ova potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića, koje je neočekivano uzdrmalo odnose SDSS-a i HDZ-a u vladajućoj koaliciji, među tim dvjema strankama postoje dugotrajnija i teža trvenja koja se, odgovornošću HDZ-a, ne rješavaju godinama. Jedno od tih trvenja svakako je četvrt stoljeća duga političko-pravosudna farsa u kojoj benkovačka obitelj Kasum već 25 godina ne uspijeva dokazati notornu činjenicu: da im je u Benkovcu 1996. oteto vrijedno imanje dok su, izbjegavši poslije ‘’Oluje’’, privremeno boravili u Crnoj Gori. I dok premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović ignoriraju taj problem i nakon što su u protekla dva mjeseca dvaput pismeno upozoreni na nj, Plenkovićev koalicijski partner i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ne ustručava se reći o čemu je riječ: “Obitelji Ljubomira Kasuma oteto je ono što je njihovo. To je imanje apsolutno njihovo, a odgovornost za to što je prestalo biti snosi Republika Hrvatska. U toj otimačini je, preko svojih institucija, sudjelovala ili asistirala Republika Hrvatska”, kazao je Milorad Pupovac za Nacional.

Kada je Hrvatska ulazila u EU, bilo je ostalo još četrnaest slučajeva sličnih slučaju obitelji Kasum. Do danas, većina ih je kako-tako ipak riješena, pa su stvarni vlasnici otete imovine ipak svoje dobili natrag. Tim gore za benkovačku obitelj Kasum: njihov slučaj prerastao je, bez ikakve sumnje, u kardinalan dokaz kolapsa prava i raspada pravde i zoran primjer pravne i egzistencijalne nesigurnosti u Hrvatskoj: Kasumima je na temelju zakona diskriminatornog prema Srbima, HDZ-ova vlast u Benkovcu otela imanje, nacionalistički dio pravosuđa takvu je odluku “legalizirao”, pa se obitelj zbog toga rasula po svijetu i danas žive od Irske, preko Njemačke, do Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a na okupu ih drži još samo čvrsto uzajamno povjerenje i nepopustljiva obiteljska privrženost. Za to vrijeme, hladna bešćutnost države ne prestaje.

Benkovčanin Ljubomir Kasum od 1997. pred sudovima uzalud zahtijeva povrat svojega vrijednog imanja nedaleko središta Benkovca, tik uz cestu za Knin. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Prije šest mjeseci, 6. listopada 2021., Udruga za povratak Srba na područje Ravnih Kotara i Bukovice “UPOS” poslala je predsjedniku Republike i predsjedniku Vlade dopis sa “zahtjevom da poduzmu odgovarajuće radnje, kojima će se riješiti sudski predmet” u kojemu Benkovčanin Ljubomir Kasum od 1997. pred sudovima uzalud zahtijeva povrat svojega vrijednog imanja nedaleko središta Benkovca, tik uz cestu za Knin. U tom je dopisu temeljito, na šesnaest stranica i kroz 21 poglavlje, opisana zapanjujuća pravosudna saga koja traje četvrt stoljeća te iz dana u dan nanosi tešku štetu ljudima kojima je država otela imovinu. Kako bilo, kada udruga UPOS iz Ureda predsjednika i Vlade ni poslije dva mjeseca nije dobila nikakav odgovor, ponovili su svoj zahtjev: 6. prosinca prošle godine poslali su novi dopis. “Prošlo je 60 dana od kada je naslovljenim institucijama poslati predmet pljačke imanja, vlasništvo Ljubomira Kasuma iz Benkovca. Očekivali smo da će naslovljene institucije, u roku od 60 dana reagovati na poslati zahtjev, da se poduzmu odgovarajuće radnje po predmetu pljačke imanja, vlasništvo Ljubomira Kasuma, iz Benkovca, koji traje 25 godina”, doslovno stoji u tom drugom dopisu. “Naslovljene institucije” nisu reagirale, kao što do zaključenja ovog broja Nacionala nisu odgovorile ni na pitanja koja smo im o tom slučaju poslali još u četvrtak, 17. veljače.

Ni premijera ni predsjednika sudbina obitelji Kasum, benkovačkih starosjedilaca tristo godina unatrag, očito ne zanima. Ni Vlada ni Ured predsjednika nisu odgovorili na pitanja Nacionala o tome kako komentiraju slučaj i zašto nisu odgovorili na dopis Udruge UPOS. Obitelj Kasum, pak, danas je razasuta po cijeloj Europi: Ljubomir Kasum životari u Benkovcu i bori se s državom za imanje; supruga mu radi kao sobarica u Njemačkoj; brat Petar, prijeratni ugledni gimnazijski profesor tjelesnog odgoja u Benkovcu, s obitelji živi u Crnoj Gori; jedna je kći s obitelji u irskome Corku, a mlađa sa zaručnikom u Novom Sadu. “Mlađa kći uskoro se udaje, pa hoće da barem za tu priliku okupi cijelu familiju. Nisam siguran hoće li to biti moguće”, kazao je Nacionalu Kasum, čovjek blag, ali uzdrman teškim stresovima što ih je posljednjih trideset godina proživio. I sve to zato što Kasumi, benkovački starosjedioci i hrvatski građani, ne mogu do vlastite djedovine koja bi mogla hraniti cijelu obitelj, kao što ju je hranila i duga desetljeća do te 1996., kada je HDZ-ova vlast u Benkovcu, na čelu s gradonačelnikom Brankom Kutijom, iskoristila protuustavni i prema Srbima diskriminatoran zakon o oduzimanju napuštene imovine pa Kasumovu djedovinu predala na privremeno korištenje čovjeku koji se zvao Branko Smolić. “Država je dala na privremeno korištenje tu imovinu nekome za koga nisam siguran da je imao pravo temeljem zakona o privremenom raspolaganju privremeno napuštenom imovinom”, kazao je o tome Nacionalu Milorad Pupovac. ”A ako je i imao, nije imao pravo napraviti ono što je napravio: srušiti nekretnine koje je tamo zatekao i oglušivati se na odluke suda koje su ga upućivale da zaustavi rušenje”.

Time je počela uzurpacija koja je do danas prerasla u posve novo pravno stanje koje se ne može ispraviti drugačije doli izravnom intervencijom države, baš kako je to prije desetak godina, u jeku “proeuropskog” ispravljanja poslijeratnih nepravdi prema Srbima, država sama i predložila. No u slučaju Ljubomira Kasuma stvari su pošle po zlu, jer je na Općinskom sudu u Benkovcu, protivno prethodnim presudama istog tog suda i Županijskog suda u Zadru, taj prijedlog odbijen, pa je brže-bolje zakazana ovrha i Kasumovo imanje prodano na dražbi. No i danas, s obzirom na presudu Vrhovnog suda iz 2016., još postoji mogućnost kakvog-takvog ispravljanja nepravde.

“Dobro se sjećam”, ispripovjedio je Kasum za Nacional, “gdje sam bio 18. ožujka 1990., kada je Tuđman na skupu HDZ-a u Benkovcu napadnut onim pištoljem, kakav god taj pištolj bio. Ja sam toga dana s društvom, u kojem je bilo i Hrvata i Srba, na mom imanju sadio masline. I u sebi mislio: ‘Evo, oni ratuju, a ja sadim drvo mira’”. Posadio je Kasum ondje 180 maslina, a da nije mogao znati da će mu, samo nekoliko godina kasnije, “proeuropska” vlast oteti i masline i cijelo to imanje: dvije stambene zgrade na kat, poslovni prostor od 500 četvornih metara, još osam tisuća četvornih metara i 180 maslina. Ima u toj otimačini nešto što Kasuma, povrh svega, naročito boli: da izgradi neku novu zgradu, “privremeni korisnik” je pedeset od 180 stabala maslina naprosto iskrčio, kao da to sveto drvo nije drugo doli korov. Danas je na Kasumovu imanju, među ostalim, i Stanica za tehnički pregled Centra za vozila Hrvatske. Nacional je Centru za vozila Hrvatske u četvrtak, 17. veljače, poslao pitanja o tome da objasne okolnosti u kojima su došli do zemljišta na kojemu je sagrađena Stanica za tehnički pregled. Dan kasnije stigao je odgovor koji je potpisao pravnik Centra Igor Bošković, u kojem stoji: “Centar za vozila Hrvatske d.d. nije vlasnik stanice za tehnički pregled vozila u Benkovcu te ne sudjeluje ni u kakvim sudskim sporovima vezano za pravo vlasništva predmetne nekretnine.”

Otvaranje istrage protiv SDSS-ova potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića (na slici s Miloradom Pupovcem)Edina Zuko/PIXSELL, uzdrmalo je odnose SDSS-a i HDZ-a u vladajućoj koaliciji, kao i ovaj slučaj obitelji Kasum. FOTO:

Ljubomir Kasum nije služio ni JNA, a rat je proveo Benkovcu, kao civil, činovnik u lokalnoj banci. S vlastitog je prozora vidio kako je, u noći 3. rujna 1992., minirana katolička crkva u središtu Benkovca. “Drugo jutro ljudi su pognutih glava hodali gradom, a moja starija kćer dugo je još imala posljedice od šoka koji je doživjela”, sjeća se Kasum. Iz Benkovca su otišli sa zbjegom poslije ‘’Oluje’’, u Srbiju, ali ne zadugo: bježeći pred prisilnom mobilizacijom, vlakom su otišli u Crnu Goru, iskrcali se u Sutomoru, pa su tu i ostali: Ljubin brat Petar i danas ondje živi. Ali 1997., iz nekog zakašnjelog broja Slobodne Dalmacije, doznali su da je benkovačka vlast njihovo imanje dodijelila drugome. Zato je Ljubo u Borovu Naselju izvadio hrvatske papire, pa se sa suprugom, polulegalno jer nije imala hrvatske dokumente, 1999. vratio u Benkovac da se bori za svoju djedovinu. Ni do danas, četvrt stoljeća kasnije, njegova borba nije završena. U toj mu borbi, katkad možda nezgrapno ali svakako srčano, pomaže njegov punac Gligorije Rnjak kojemu je, dva dana nakon što se 1997. i on vratio iz izbjeglištva – minirana kuća.

U početku je izgledalo da će Kasumi brzo vratiti svoju imovinu. Sudac Općinskog suda u Benkovcu Milenko Marinović i građevinska inspekcija u Zadru vrlo su brzo privremenome korisniku zabranili gradnju i naložili rušenje onoga što je dotad bespravno sagradio, a dobio je i zatvorsku i novčanu kaznu koju je drugostupanjski sud još i povisio. No tada Grad Benkovac, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Brankom Kutijom, vrijedno Kasumovo zemljište proglašava vlasništvom Grada Benkovca, pa ga prodaje Branku Smoliću za 190 tisuća kuna; Smolić će kasnije dio tog zemljišta preprodati za višestruko višu svotu. Sudac Milenko Marinović, međutim, odbija upisati vlasništvo Branku Smoliću na temelju tog ugovora s Gradom Benkovcem, ali događa se neobičan obrat: Milenko Marinović “nestaje” s položaja suca Općinskog suda u Benkovcu, a na njegovo mjesto dolazi Ivan Marković, u čijem će mandatu obitelji Kasum imovina biti trajno oduzeta i na kraju ovršena. Epilog: Milenko Marinović danas je odvjetnik u Benkovcu, a Ivan Marković sudac je Županijskog suda u Zadru.

Ljubomir Kasum i njegov punac Gligorije Rnjak došli su na sastanak s Pupovcem u Zagreb, a on je žurno izjurio iz ureda, s objašnjenjem da ima ‘važan sastanak’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Danas, 25 godina kasnije, tadašnji gradonačelnik Benkovca Branko Kutija implicitno priznaje da je cijeli proces bio nezakonit i nepošten. S Kutijom, koji je danas ravnatelj Uprave za ceste zadarske županije, Nacional je razgovarao u četvrtak, 17. veljače. Kutija se složio s konstatacijom novinara Nacionala da je nemoralno to što obitelji Kasum nije vraćena njihova imovina. “Slažem se da je nemoralno. Sve to predugo traje i ljudima treba vratiti imovinu”, kazao je Kutija u kratkom razgovoru za Nacional kada smo mu rekli da bi, kao ugledan član HDZ-a i nekadašnji gradonačelnik Benkovca, mogao javno progovoriti o toj nepravdi. No Kutija je otklonio vlastitu odgovornost za taj slučaj. Premda on jest potpisao to rješenje, kazao je kako Kasumu nije oduzeto imanje, nego je rješenje doneseno na temelju ondašnjeg zakona o privremenom oduzimanju napuštene imovine i na temelju mišljenja državnog pravobranitelja.

Četrnaest godina nakon što je Kasumu oduzeta imovina, 2010., Županijski sud u Zadru osporio je prvu presudu koju je sudac Ivan Marković dosudio u korist privremenog korisnika. Tada se događa bizaran pravosudni razvoj: Markoviću su dodijeljena dva uzajamno isključujuća postupka – tužba Ljubomira Kasuma za naknadu štete protiv privremenog korisnika i tužba privremenog korisnika protiv Kasuma za naknadu novca koji je uložio u njegovo imanje. I dok se prva tužba zagubila u bespućima poslijeratnog benkovačkog pravosuđa, druga je 2015. rezultirala pravomoćnom sudskom presudom na temelju koje je, u svibnju 2015., imanje Ljubomira Kasuma prodano za 3,8 milijuna kuna, a novac uplaćen tvrtki Branka Smolića.

Sve se to dogodilo četiri godine nakon što je država, u vremenu prije ulaska u EU, pokušala riješiti problem i pomoći Ljubomiru Kasumu, i to tako što je Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva 2. lipnja 2011. Općinskom državnom odvjetništvu u Benkovcu naložilo da nastupi uime Ljubomira Kasuma. U tom dopisu stoji ovako: “Sudski postupak radi naknade za ulaganja od strane privremenog korisnika u privatnu imovnu Ljubomira Kasuma je u Poglavlju 23 ‘Pravosuđe i temeljna prava’ za pristupanje RH u EU, stoga zbog svega navedenog molim rješavanje ovog predmeta. (…) RH preuzima obvezu vlasnika pa vas molimo da u ovom sudskom postupku, kao zakonski zastupnik RH, stupite u pravni položaj vlasnika”. Sud u Benkovcu je taj prijedlog na ročištu odbacio i time otvorio put konačnom, “zakonitom” oduzimanju vlasniku njegova imanja koje je prodano, a novac je dobio čovjek kojemu to imanje nikad nije pripadalo. Ali to nije bio kraj mukama Ljubomira Kasuma. Kada je, šokiran ishodom postupka, shvatio da će i on i obitelj zbog ovrhe zauvijek ostati bez svega, u očaju je pokušao dijelove imanja prepisati na članove obitelji. Zbog toga je od Općinskog državnog odvjetništva u Benkovcu zaradio kaznenu prijavu i sudski postupak jer je navodno pokušao osujetiti provođenje zakonske presude. U tom je postupku, u drugom stupnju, 2019. osuđen na sedam mjeseci zatvora, dvije godine uvjetno. Rok kušnje nedavno je istekao. I na kraju, povrh svega, odvjetnici od njega na sudu utjeruju više od milijun i pol kuna za usluge koje su za njihova klijenta rezultirale – potpunom katastrofom.

Slučaj oduzete imovine Ljubomira Kasuma bio je jedan od četrnaest sličnih o kojima se, u vrijeme neposredno prije i poslije ulaska Hrvatske u EU, u javnosti često govorilo. Najpoznatiji od tih četrnaest slučajeva vjerojatno su dugogodišnji sudski procesi Petra Kunića iz Krnjaka kod Karlovca i Milice Miladinović iz Zagreba. Oboma su, kao i Kasumu, kuće oduzete, a privremeni su korisnici potom odbili iz njih izaći, pa su prave vlasnike tužili za ulaganja koja su na tim objektima izveli. Nakon iscrpljujuće pravne bitke, u kojoj su im pomagali i aktivisti za ljudska prava i novinari, ali i Srpsko narodno vijeće, Petar Kunić i Milica Miladinović uspjeli su postići kakvu-takvu nagodbu: odustali su od tužbi, ali je Kunić svoju kuću zadržao, a Milica Miladinović u Zagrebu je dobila zamjenski stan. Njihove bitke nisu bile lake: Milorad Pupovac, na primjer, u svibnju 2014. održao je konferenciju za novinare i na njoj, u povodu slučaja Petra Kunića, izjavio kako “hrvatski sudovi sude po nacionalističkim kriterijima, pristrano i etnički motivirano, i u tom procesu Hrvati su zaštićeni, a Srbi potpuno obespravljeni.” “Sramim se toga kao čovjek, ali i kao političar koji je omogućio da Hrvatska uđe u EU. Ako država ne zaustavi takvu praksu, mi ćemo zaustaviti državu”, rekao je Pupovac.

Nisu zaustavili ništa: Pupovac je već gotovo šest godina koalicijski partner u vladajućoj koaliciji, a Kasumov slučaj neriješen je do dana današnjega: sve mu je oduzeto i nikad ništa nije dobio osim, posve cinično, uvjetnog zatvora i tužbe za odvjetničke troškove. Kasum je razočaran ponašanjem Milorada Pupovca kojega poznaje još iz djetinjstva, pa kaže kako je Pupovac, na putu iz škole, bicikl ostavljao pred kućom njegova djeda. Jednom je Pupovac, kaže Kasum, njegov slučaj spomenuo u Saboru, a jednom su imali zakazan i sastanak u uredu Srpskoga narodnog vijeća u Zagrebu. No kada su Kasum i njegov punac Gligorije Rnjak došli na taj sastanak, doputovavši iz Benkovca puni nade, Pupovac je, navodno, žurno izjurio iz ureda, s objašnjenjem da ima “važan sastanak”. “Ostavio nas je same s tajnicom. Nismo mogli vjerovati”, kaže razočarano Kasum.

Nakon nekoliko dana oklijevanja, Pupovac je o tom slučaju u nedjelju progovorio za Nacional. Od odgovornosti ne bježi, tim prije što i sam priznaje da je blizak s obitelji Kasum. “Razumijem ljutnju Ljubomira Kasuma. Svatko bi bio ljut i ima puno pravo biti ljut na sve, pa i na mene, koliko god se ja trudio da se ne dogodi što se dogodilo”, kazao je Pupovac za Nacional. “Nažalost”, nastavlja, “ni ljudi iz Grada Benkovca, ni iz DORH-a nadležni za imovinu, a ni sudovi nisu imali sluha za naše zahtjeve. No svejedno, politička odgovornost SDSS-a i SNV-a za taj slučaj, pa i moja osobna, nije prestala. Pravno i moralno, to je odgovornost Republike Hrvatske. Tim ljudima oteto je ono što je njihovo. U toj otimačini je, preko svojih institucija, sudjelovala ili pomagala Hrvatska. Ima sličnih primjera u kojima je moglo biti isto tako, a nije: u Korenici, u Benkovcu… Ti su slučajevi riješeni nagodbom i to tako da je država nadoknadila ulaganja privremenom korisniku, a imanja su vraćena vlasnicima. Koliko je to prema vlasnicima bilo pravedno kada bi se zbrajala sva šteta, to je drugo pitanje, ali je barem pravo vlasništva osigurano. U slučaju obitelji Kasum to se nije dogodilo. Svi koji su u to umiješani znali su o čemu se radi, jer smo mi razgovarali i s predstavnicima države, Centrom za vozila Hrvatske, DORH-om, Gradom Benkovcem, Državnim uredom za stambeno zbrinjavanje… Svi ti ljudi trebaju znati da je RH zbog njihova nedjelovanja ostala dužna porodici Kasum zaštitu njihova vlasništva”, priznao je Pupovac Nacionalu.

Jedina pravosudna nada obitelji Kasum danas je presuda Vrhovnog suda iz 2016., kojom su prethodne presude djelomice osporene. Na temelju te presude Vrhovnog suda, Općinski sud u Benkovcu 12. ožujka 2020. vratio se onome starom zahtjevu Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva iz 2011. i odredio da država treba ući u postupak. S obzirom na to da je tvrtka Branka Smolića prestala postojati, sud je odredio prekid postupka dok se ne javi pravni sljednik, “a tek nakon što pravni sljednik preuzme postupak, pozvat će se RH na preuzimanje postupka na strani tuženika”.

To pak znači da je na djelu apsurdna situacija: ako se ne javi pravni sljednik, suđenje se neće nastaviti sve dok cijela stvar ne padne u zastaru, što bi obitelji ugasilo čak i te slabašne nade. Laičkome promatraču zato bi se činilo posve normalnim, ako u institucijama ove zemlje ima još ikoga kome je stalo do pravde, da slučaj preuzme pučki pravobranitelj koji bi mogao potražiti pravne nasljednike, a ako ih se ne nađe da taj ured, u suradnji s tužiteljstvom, pokrene nagodbu, isplate sadašnje vlasnike Kasumove djedovine, a obitelji vrate ono što je njihovo. Kasumi najavljuju pravnu bitku do posljednjeg atoma snage: “Idemo na Europski sud za ljudska prava. Hoćemo natrag svoju imovinu, to je sve”, kažu. To bi, nakon svega, bilo najmanje što bi ova zemlja bila dužna učiniti da nadoknadi barem dio štete koju njezin državljanin i njegova obitelj, ni krivi ni dužni, trpe već duže od četvrt stoljeća.

Potvrđuje to, uostalom, i Milorad Pupovac: “Obaveza je Republike Hrvatske da se porodici Kasum imovina vrati. U to sam siguran. Kao što se slovenski predsjednik, nakon toliko godina, neki dan ispričao izbrisanima, tako bi i u ovom slučaju, kao i u nekim drugim slučajevima, Hrvatska barem toliko morala napraviti za te ljude, dok se još nije stekla svijest o odgovornosti ne za jedan, dva ili tri slučaja, nego za stotine i hiljade ljudi, kojima imovina nije bila zaštićena od uništavanja ili uzurpacije. Dakle, Republika Hrvatska ostala je dužna porodici Kasum da im nadoknadi ono što je njihovo, i to nagodbenim ugovorom koji bi se trebao sklopiti. U tom, kao i u još nekim zaostalim slučajevima, Republika Hrvatska ima posebnu odgovornost”, ustvrdio je Pupovac za Nacional. Uistinu – ne dogodi li se to, grad Benkovac, a s njim i cijeli hrvatski pravosudni i politički sustav, moći će se opisati grafitom s jednog benkovačkog zida: “I smijeh bi ovdje zvučao k’o krik.”