Kako ljudi objašnjavaju društveni prostor na državnoj granici Hrvatske i Slovenije koji je materijalno i simbolički presjekla neprolazna ograda žilet-žica, odnosno kako se rješenje počinje smatrati problemom, objasnio je Eric Ušić u novom broju studentskog znanstvenog časopisa Diskrepancija.

Za tu pojavu na granici, granici koju su slovenske vlasti između Prezida i Babnog polja ovih dana nastavile zatvarati panelnim pločama a ne žilet-žicom, autor s Filozofskog fakulteta u Rijeci nudi cijeli niz različitih tumačenja i reakcija od sigurnosnog preko osobnog do političkog, te upozorava da unutar nekih od njih ima nedosljednosti pa proturječnosti.

On je u okviru filozofskog pojma “društvena proizvodnja prostora” posebno analizirao stavove lokalnog stanovništva, slovenskih vlasti, predsjednika stranke Istarski demokrati Damira Kajina i sudionika prosvjeda Kampanja Pula EPK 2020, koji su se pojavili nakon pojave snažnog izbjegličkog vala.

Prepreka i prijetnja međuljudskim odnosnima

Lokalno stanovništvo najčešće smatra da je povrijeđen njihov osjećaj za mjesto i identifikacijski proces čovjek – zajednica, te da je novo-podijeljeni društveni prostor u konfliktu s humanističkim vrijednostima.

Žica reže fizički prostor, ali i društveni prostor zamjenjuje novim, prodire u sferu individualnih osjećaja građana i prijetnja je međuljudskim odnosima, tumači autor stavove građana i dodaje njihovu ocjenu da žica ne predstavlja rješenje nego je to sijanje mržnje, straha i neprijateljstva.

“Žilet-žica je donijela velike rane kontinentu i predstavlja ekološku, moralnu i ljudsku katastrofu”, kazala je jedna od prosvjednica među lokalnim stanovnicima.

Dobra ako mene štiti

Slovenske vlasti koristile su terminologiju koja obuhvaća pojmove opasnosti i sigurnosti, suvereniteta, tehničkih prepreka i mjera, te su nastojale protumačiti postavljanje žilet-žice kao rješenje problema nekontroliranog ulaza velikog broja stranaca.

Međutim, to tumačenje stvara probleme kad se upliće pitanje turizma. Slovenska vlast prilagođava i ublažava “tehničke mjere” na područjima na kojima je veći protok ljudi, turista iz europskih zemalja, jer bi žilet-žica na njih vjerojatno izazvala negativa efekt, ističe autor i dodaje da pri tome ne objašnjavaju razliku zašto je negdje nešto rješenje problema, a drugdje nije.

Primjer predsjednika stranke Istarski demokrati Damira Kajina pokazao je kako se to tumačenje može promijeniti. Kad su se izbjeglice masovno pojavile na istočnim granicama Hrvatske, on je tražio da hrvatska vlada pošalje vojsku na granicu. No, nakon što je Slovenija počela postavljati žilet-žicu iz istih razloga, Kajin je ocijenio da to nije rješenje i pozvao ljude na prosvjede protiv ograde, ističe autor.

Kajinov primjer pokazuje kako rješenje postaje izvor problema, ističe autor.

Malo smo gore, malo smo dolje

Nekoliko dana pred božićne blagdane Grad Pula organizirao je prosvjed na granici koji je povezao s kampanjom “Pula – Europska prijestolnica kulture 2020”. Na njemu je problem pojave žilet-žice doživio dvostruke obrate.

Prosvjednici su nosili parole poput “žica-ubojica”, izvodili različite intervencije u vezi s ogradom, poput igranja odbojkaške utakmice “preko žice”, te su preko žice postavljali trake s natpisom “Demilitarizirano”.

Mimo činjenice da je žilet-žica možda tada postala i sredstvo promidžbe, autor na tom mjestu vidi kako dolazi do preplitanja prostornih praksi slovenskih vlasti i Grada Pule. Novonastali društveni prostor poprima obilježja točke konflikta različitih interesnih skupina, ističe autor.

No nije se radilo o monolitnoj skupini prosvjednika nego je unutar nje postojala manja skupina koja se protivila postavljanju reklamnog materijala, pa se može govoriti o “otporu u oporu”, što ukazuju na iskre otpora dominantnom uređivanju i proizvodnji društvenog prostora, zaključuje Ušić.