Saborski zastupnik HDZ-a dr. Miroslav Tuđman istaknuo je u četvrtak na okruglome stolu o Prijedlogu Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, da je taj zakon trebao ‘krenuti’ s ambicioznim projekcijama jer je sve više digitalne građe, a i kao sastavni dio provedbe e-Hrvatska (“Država bez papira”).

Okrugli stol o Prijedlogu Zakona o arhivskom gradivu i arhivima koji se nalazi u drugom čitanju u Hrvatskome saboru, organiziralo je Ministarstvo kulture u Hrvatskome državnom arhivu (HDA).

Skup je izazvao veliko zanimanje, okupilo se stotinjak zainteresiranih od koji su neki sudjelovali i u raspravi o tome zakonskom prijedlogu, a moderator rasprave bio je državni tajnik u Ministarstvu kulture Ivica Poljičak.

Dio digitalizacije pokušat će se financirati preko Europeane – platforme 

Miroslav Tuđman upozorio je da se državna uprava ne informatizira kao nacionalni projekt, već po ministarstvima što se, ocijenio je, “treba ‘prelomiti’ preko ovoga zakonskog prijedloga”. Istaknuo je kako se projekcije trebaju raditi za vrijeme koje dolazi i kada će biti sve više digitalne građe, dodavši da treba digitalizirati i analognu građu.

Digitalizacija filmske građe dugotrajan je, zahtjevan i vrlo skup posao, upozorila je Diana Nenadić iz Hrvatskoga filmskog saveza (HFS). Smatra kako je zakonom predložen rok od deset godina prekratak zbog obujma građe, a za nju je ključno pitanje i tko će financirati tu digitalizaciju.

Državni tajnik Poljičak objasnio je kako se rok od deset godina odnosi na filmski sadržaj koji se sada stvara, a ne na onaj koji već postoji i u analognom je obliku, koji će također treba digitalizirati.

Dodao je da će se dio digitalizacije pokušati financirati i preko Europeane – platforme za slobodno pretraživanje dva milijuna digitalnih objekata različitih digitalnih knjižnica, a u digitalne objekte ubrajaju se filmovi, fotografije, slike, karte, rukopisi, knjige, novine i arhivski zapisi.

Nacionalni plan razvoja arhivske građe – zadaća Ministarstva kulture

Nakon što Hrvatski sabor donese novi zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Ministarstvo kulture treba u roku od godine dana prirediti Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti koji bi, istaknuo je Poljičak, trebao biti realan.

Ravnatelj Državnog arhiva u Zadru Ante Gverić smatra kako je važna odrednica novih zakonskih rješenja upravo to pitanje razvoja arhivske djelatnosti, pred kojom su brojni izazovi.

Novi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima drugi je zakon koji u manje od godine dana uređuje tu materiju, budući da je Hrvatski sabor u proljeće prošle godine, na inicijativu Mosta, donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima.

U odnosu na važeći, prijedlog novoga zakona definira stvaranje, čuvanje i predaju arhivskog gradiva u elektroničkom obliku i stvara pretpostavke za preuzimanje toga digitalnog gradiva i digitalizaciju usluge arhiva.

Novi zakon regulira i pitanje dostupnosti arhivskoga gradiva nastaloga od 1945. do 1990.  pa bi tako podatci o javnom arhivskom gradivu nastalom do 30. svibnja 1990. trebali biti dostupni bez ograničenja, osim zaštićenih osobnih podataka. U smislu zakonskoga prijedloga osobnim podatcima ne smatraju se oni o obavljanju službenih dužnosti i poslova, utjecaju i ulozi osoba koje su obnašale javne dužnosti te pripadnika i suradnika službi sigurnosti nedemokratskoga režima u tom razdoblju.

Dostupnost arhivskoga gradiva – što reći ljudima koji ne mogu doći do svojih dosjea?

Dostupnost arhivskoga gradiva tema je koja je privukla veliku pozornost sudionika.

Tako je ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci Goran Crnković objasnio da se javno gradivo dijeli u tri segmenta – ono koje je u arhivima, te gradivo koje se nalazi u ministarstvima unutarnjih poslova i obrane.

S tim u vezi istaknuo je da Državni arhiv u Rijeci nikada nije preuzeo arhiv ministarstva unutarnjih poslova bivše države (SFRJ) i dodao kako se to do tada nije događalo jer je taj arhiv preuzimao arhive ministarstva unutarnjih poslova svih prethodnih država.

Postavio je i pitanje – što reći brojnim ljudima, koji su u istražnim zatvorima bivše države bili po nekoliko mjeseci, a koji dolaze u Državni arhiv i pitaju – gdje su dokumenti koji se odnose na njihove zatvorske dane. Uz napomenu da to pitanje ne postavlja kao ravnatelj i kao arhivist već kao konzument arhivskoga gradiva, Crnković je ustvrdio kako bi se buduća strategija arhivske službe trebala  osvrnuti i na te ljude i reći im gdje trebaju tražiti gradivo koje ih zanima.

Na dio pitanja odgovorio je državni tajnik Poljičak rekavši kako ta građa, koja jako zanima dio građana i znanstvenika, nije dostupna i ne znamo postoji li uopće, i ako postoji, pitanje je gdje se nalazi.

Savez komunista u Jugoslaviji sam odlučivao što će od svog gradiva predati u arhiv

Kao važno ističe da je kod preuzimanja zakonodavstva bivše države, nakon što je Republika Hrvatska u listopadu 1990. donijela odluku o nezavisnosti, na snazi bio zakon o arhivima iz 1978., gdje je, vezano za reguliranje arhivskog gradiva, doslovno navedeno kako “gradivo Saveza komunista nije u sustavu arhivskoga gradiva”.

Naime, objasnio je Poljičak, Savez komunista u Jugoslaviji “sam je odlučivao o tomu što će od spomenutoga gradiva predati, a što ne”.

Naglasio je kako se ista odredba odnosila i na nekadašnji jugoslavenski Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove i Savezni sekretarijat za obranu.

“Što se dogodilo s tim gradivom za koje mislimo da je postojao, a nema ga, ne znam možemo li dati objektivnu informaciju na pitanje koje ste postavili”, odgovorio je Poljičak.

Kada je riječ o sadašnjem gradivu Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), Poljičak je spomenuo Knjige državljana koje bi trebale biti dostupne ako nisu pod nekim oblikom tajnosti.  Ali, smatra, nije prikladno da ti podatci budu u državnome arhivu pa da onda službenici MUP-a, kada rade sa stankama, dolaze u arhiv.

Predsjednik Hrvatskog arhivskog vijeća Darko Rubčić odgovorio je, pak, na drugi dio pitanja rekavši kako državni arhiv može dati informaciju o onoj građi koju ima, a za onu koju nemamo, trebali bismo imati neke upućujuće informacije do alternativnih podataka.

Jer, podsjetio je, arhivisti nisu mogli do 1986. obilaziti društveno-političke organizacije kao što je Savez komunista Hrvatske (SKH), a nakon toga smo ‘snimil’ zatečenu situaciju.

“Ono što možemo učiniti je obratiti dodatnu pozornost na postojeću građu jer, primjerice, danas sam dobio informaciju, ali neću reći iz koje javne ustanove, da su pronađene knjige zatvorenika, koje trebamo preuzeti”, rekao je Rubčić.