Reporter B&B-a u Južnoj Koreji je istražio kako je na njihovu ekonomiju utjecao pad broja radno sposobnog stanovništva i uvoz stranih radnika zbog kojih ubrzano postaju multikulturalno društvo te što Hrvatska iz toga može naučiti

Nije samo Hrvatska suočena s demografskim armagedonom koji je višedesetljetnom nebrigom i nedostatkom ikakve dugoročne strategije prizvala i država, pa je do jučer etnički i vjerski homogeno, a pritom i sve konzervativnije društvo doživjelo udarac u pleksus dok na ulicama hrvatskih gradova i izumirućeg sela hranu koju su pripremili Filipinci na biciklima dostavljaju Nepalci, iza pulta u pekarnicama stoje Tajlanđani, beton na gradilištima miješaju Indijci, a gotovo sve radove u polju obavljaju prekarni radnici s Bliskog istoka. Broj ukupne populacije i radno sposobnog stanovništva od 2020. drastično opada i u globalno konkurentnoj dalekoistočnoj ekonomiji, a Južna Koreja ubrzano postaje multikulturalno društvo. Pritom ima stanovništvo koje stari najbrže na svijetu, a bilježi i najmanju stopu nataliteta na Zemlji…

„Prema demografskim projekcijama koje je u travnju ove godine objavio Državni statistički ured, do 2042. će se ukupan broj stanovnika u Južnoj Koreji smanjiti za nešto više od dva milijuna. Istovremeno će se broj onih s imigrantskim korijenima dotad povećati za dva milijuna, pa će njihov udjel u ukupnoj populaciji iznositi više od 8 posto“, navodi Kim Kook-dong iz Odjela za ekonomske i društvene politike Istraživačkog instituta Gyeonggi.

Strani radnici u trenucima dokolice igraju društvene igre ispred Centra za potporu strancima u Ansanu. FOTO: Dragan Nikolić

„Lani je udjel stanovništva u dobi od 65 ili više godina u ukupnoj populaciji iznosio 18,2%. Ubrzano smanjivanje broja radno sposobnog stanovništva dovest će do pada produktivnosti i inovacija i negativno utjecati na budući gospodarski rast kao i na ponudu i potražnju radne snage u pojedinim industrijama. Uz današnje demografske parametre, referentni ekonomski instituti u zemlji i inozemstvu predviđaju da će se Južna Koreja suočiti s negativnim ekonomskim rastom možda već nakon 2040.”, upozorava Kim Sun-ae iz Federacije korejskih tvrtki.

Precizni Južnokorejci već su izračunali – za svakih 1 posto manje radno sposobnog stanovništva smanjuje se i BDP za 0,59 posto. To znači da bi do 2050., kada bi brojka radno sposobnog stanovništva sa sadašnjih 36 milijuna mogla pasti na 24 milijuna, južnokorejski BDP možda mogao biti i najmanji među članicama OECD-a. Priljev stranaca stoga je imperativ. A to je ono čemu se Južna Koreja desetljećima opirala, kao etnički i vjerski izrazito homogena zemlja.

Kim Sun-ae iz Federacije korejskih tvrtki ističe problem vremenskog ograničenja boravka u Južnoj Koreji prema vrstama radnih dozvola

„Vlada mora brzo reagirati jer drugi val baby boomera odlazi u mirovinu. Općenito, strana radna snaga najčešće je potrebna kada su u pitanju niskokvalificirana zanimanja u proizvodnim pogonima, građevinarstvu, poljoprivredi ili ribarstvu. Dodatni je problem što demografski pad izvan velikih urbanih sredina pridonosi tamošnjem smanjivanju broja radno sposobnih. Vlasti su nedavno najavile osnivanje Ministarstva za strategiju i demografsko planiranje kao i izdvajanje Južnokorejske imigracijske službe iz okrilja Ministarstva pravosuđa u samostalnu agenciju“, podvlači znanstvenik Kim Kook-dong, naglašavajući da je imigracijska služba u Južnoj Koreji osnovana tek 2007.

Broj došljaka u zemlju neprestano raste i trenutačno se približava brojci od 5 posto ukupne populacije. To je granična vrijednost u OECD-ovoj klasifikaciji, nakon čega se neko društvo može proglasiti multikulturalnim. Od dva i pol milijuna stranaca koji žive u Južnoj Koreji, lanjska statistika kao najbrojnije izdvaja Kineze, njih 942 tisuće. Slijedi 272 tisuće Vijetnamaca. Amerikanaca je 162 tisuće, Uzbeka 88 tisuća… I dalje se velik dio svih njih u korejskom društvu osjeća poput autsajdera. Asimilacija i integracija je spora i često bolna, kršenje građanskih prava nije rijetkost…

‘Vlada mora brzo reagirati jer drugi val baby boomera odlazi u mirovinu’, kaže znanstvenik Kim Kook-dong

„Naša zemlja postaje multikulturalno društvo i ulaže napore kako bi se pripremila za tu promjenu i u konačnici je i prihvatila. Na djelu su različite pravne i institucionalne politike za zaštitu prava imigranata i promicanje društvene integracije. Nedavno je vlada uspostavila regionalne okvire nacionalne imigracijske politike. Oni uključuju priljev, privlačenje, naseljavanje i integraciju imigranata u svakom segmentu – na tržištu rada, u obrazovanju, socijalnoj skrbi, ljudskim pravima i kulturnoj raznolikosti. Ključna je stvar sveobuhvatnost mjera koje će napraviti pripremu i za eru u kojoj će u Južnoj Koreji živjeti druga generacija imigranata. Vladina agencija trebala bi osmisliti održivu nacionalnu razvojnu politiku koja je povezana s populacijskom politikom, regionalnom politikom uravnoteženog razvoja, ekonomskom politikom i politikom kulturne raznolikosti“, nabraja direktorica Centra za potporu strancima u najmultikulturalnijim južnokorejskom gradu Ansanu Park Gyeong-Hye.

Ansan se nalazi jugozapadno od Seula i dio je njegove metropolitanske regije. Smješten je na obali Žutog mora, od južnokorejske metropole udaljen je četrdesetak minuta vožnje automobilom. Riječ je o prvom planski izgrađenom gradu u zemlji, po uzoru na australsku Canberru. Danas ima oko 730 tisuća stanovnika, a 13 posto te brojke čine imigranti. Dolaze iz čak 114 zemalja, većinom iz Kine i država jugoistočne Azije. Godine 2021. proglašen je južnokorejskim gradom s najvećim brojem stranaca, uglavnom zbog brojnih stranih radnika u dva velika industrijska kompleksa. U srce južnokorejske proizvodne industrije i poslovno čvorište sjeveroistočne Azije počeli su pristizati u povojima još 1970-ih, a na velika vrata kasnih 1990-ih…

Direktorica Centra za potporu strancima u Ansanu Park Gyeong-Hye kaže da već dugo rade s imigrantskom zajednicom, štiteći njihova prava

„Godine 2005. Ansan je bio prvi grad u Južnoj Koreji koji je osnovao poseban odjel u lokalnoj administraciji za potporu stranim radnicima. Tri godine kasnije je preimenovan u odjel za potporu pridošlim strancima. I opet prvi u zemlji, jedini u Južnoj Koreji bio je u izravnoj nadležnosti grada. Počeli smo tada s pružanjem socijalnih usluga za cijele obitelji, ovisno o različitim vrstama njihovih viza. Godine 2016. sustav je još više ojačan i izdignut na razinu centra. Sada na jednom mjestu nudimo administrativne usluge u sustavu integracije i cjeloživotne skrbi, uključujući i razne vrste savjetovanja na čak 15 jezika. U 2023. centar je obavio više od 36 tisuća savjetovanja o pitanjima vezanima uz plaće, radna prava, nesreće na radu, boravišne dozvole ili zdravstvenu zaštitu. Budući da nacionalna imigracijska politika pomiče fokus isključivo sa strane radne snage prema strancima koji dolaze u Južnu Koreju kako bi se ovdje naselili, Ansan se usredotočuje na sustavnu potporu naseljavanju i integraciju tih stranaca u naše društvo. Moram reći da nam je Vijeće Europe 2020. dodijelilo titulu interkulturalnog grada, prvom u Južnoj Koreji i drugom u Aziji. Ona zrcali visok stupanj inkluzivnosti i kulturološkog prihvaćanja stranaca među našim građanima“, ponosno naglašava Park Gyeong-Hye, ističući i da je Ansan najveći poduzetnički grad u zemlji s više od 11 tisuća malih i srednje velikih tvrtki, koje ovise o stranoj radnoj snazi.

Prema vladinoj statistici, od 2018. do 2023. južnokorejsko državljanstvo dobila je više od 51 tisuću stranaca, 40 posto te brojke otpada na Vijetnamce, a gotovo 20 posto na Kineze s korejskim korijenima. Daleko iza su Kinezi i ostali Azijati, gotovo je zanemariv postotak osoba koje nisu Azijati. I zbog ubrzanog poprimanja obrisa multikulturalnosti, južnokorejsko društvo nedvojbeno treba novu imigracijsku paradigmu i sveobuhvatnu imigracijsku politiku, koja će na duge staze potaknuti strane radnike da ulažu u svoja znanja i planiraju daljnji život u Južnoj Koreji. Zahtjev za dugotrajno ili stalno prebivalište mogu podnijeti stranci koji žive ondje više od pet godina i ostvaruju propisane prihode. Prije otprilike godinu dana predsjednik Yoon naredio je stoga vladi da stvori bolji zakonski okviri za integraciju stranih radnika. Mnogi od njih, potvrđuju to i službena izvješća, i dalje su podvrgnuti rasnoj diskriminaciji, izrabljivanju poslodavaca ili neplaćanju odrađenog posla.

Predsjednik Yoon naredio je prošle godine vladi da stvori bolji zakonski okvir za integraciju stranih radnika

„Već dugo radimo s imigrantskom zajednicom, štiteći njihova prava. Nastojimo stvoriti društvo u kojemu i Južnokorejci i stranci mogu živjeti skladno, poštujući svačiju kulturu i bez prisiljavanja na asimiliranje u korejsko društvo. Naše stanovništvo zato prihvaća strance u većoj mjeri u usporedbi s drugim južnokorejskim gradovima i regijama. Grad podržava imigrante organizirajući učenje korejskog jezika. Organiziramo i edukativne posjete i kampove na temu interkulturalnog razumijevanja, osobito za mlade kao i filmske festivale o ljudskim pravima, a tu je i Centar za ljudska prava stranaca. Multikulturalnom posebnom zonom, prvom takvom u zemlji, šire se mirisi hrane iz raznih zemalja, a njome dominiraju i riječi ispisane na jezicima došljaka. Na taj način promiče se interkulturalno razumijevanje i komunikacija, a imigrantima pruža psihološka stabilnost jer mogu pristupiti informacijama na vlastitom jeziku“, dodaje direktorica Centra za potporu strancima u gradu Ansanu Park Gyeong-Hye.

Prvi program uvoza strane radne snage južnokorejska vlada uvela je 1994., uz kvotu od 20 tisuća radnih mjesta. Često su izabrani strani radnici u konačnici upadali u velike dugove zbog beskrupuloznih posrednika koji su ih inicijalno regrutirali za taj proces. Budući da su bili klasificirani kao naučnici u industriji, na njih se nisu odnosile mnoge odredbe radnog zakonodavstva i često su radili i prekovremeno u opasnim uvjetima za dvostruko manju plaću od južnokorejskih kolega. Mnogi od njih napustili su tih godina svoja radna mjesta i postali dio vojske nedokumentiranih stranaca. Godine 2004. tadašnja vlada osmislila je stoga novi program izdavanja radnih dozvola koji je izbacio iz igre posrednike, pa je strane radnike regrutirala sama, na osnovu bilateralnih sporazuma sa 16 azijskih zemalja u razvoju. Godine 2004. u zemlju su uz nova pravila igre ušla prva 92 filipinska radnika. Davala im je jednogodišnje radne ugovore nakon polaganja osnova korejskog jezika i prolaska medicinskog pregleda. Kasnije su te vrste radnih viza zbog pritiska poslodavaca produljene na tri godine.

‘Smanjivanje broja radno sposobnog stanovništva dovest će do pada produktivnosti i inovacija’, kaže Kim Sun-ae

Tako je ostalo sve do danas. Gotovo sve vize za strane radnike, osim onih za visokoobrazovanu radnu snagu, izdaju se na tri godine. One za nekvalificirane radnike u tvornicama i u građevinarstvu mogu se produžiti i oni mogu boraviti u Južnoj Koreji bez prekida najviše 4 godine i 10 mjeseci, čak i ako steknu iskustvo i postanu kvalificirani radnici. Nakon toga moraju se vratiti kući. Ako žele povratak, trebaju aplicirati za to vlastima u Seulu. Još je lani vlada objavila kako je njezin plan da korisnicima te vrste vize omogući boravak i rad u Južnoj Koreji na dulje od 10 godina… Ključne južnokorejske industrije poput elektroničke ili brodograđevne u svom proizvodnom lancu nedvojbeno ovise o stranim radnicima. U 2023. zabilježeno je golemo povećanje kvote radnih viza za visokoobrazovane, s njih 2000 na 35 tisuća.

Pravo na tu vrstu vize mogu ostvariti i nekvalificirani strani radnici, uz zadovoljavanje određenih uvjeta. Oni zasad ne mogu u Južnu Koreju dovoditi članove svojih obitelji niti dobivati stalno prebivalište. Ove godine njihov broj trebao bi dosegnuti rekordnih 165 tisuća. Moći će raditi i u rudarstvu, šumarskoj industriji ili restoranima. Primjerice, dosad su u restoranima mogli raditi samo Kinezi korejskih korijena ili strani studenti. Skok kvote radnih viza za nekvalificiranu stranu radnu snagu za više od 100 tisuća u samo dvije godine dovoljno govori s kakvim se izazovima vlasti susreću u pronalasku radne snage u pojedinim granama ekonomije.

Vizura grada Incheona koji je postao jedan od simbola ekonomskog rasta Južne Koreje. FOTO: Dragan Nikolić

„Vjerujem da je povećanje kvota za radne dozvole za nekvalificiranu, ali i visokoobrazovanu stranu radnu snagu ključno kako bi se osigurala održivost i konkurentnost korejske ekonomije u budućnosti. I poslodavci i radnici slažu se oko davanja većeg broja povlastica onima koji su spremni raditi na svom daljnjem profesionalnom usavršavanju i učenju korejskog jezika, kako bi mogli dugoročno pridonijeti južnokorejskom gospodarstvu“, uvjeren je Kim Kook-dong iz Odjela za ekonomske i društvene politike Istraživačkog instituta Gyeonggi.

„Uslijed sve većeg nedostatka radne snage i nadmetanja u borbi za globalni tehnološki primat, korejske tvrtke iznimno su zainteresirane za korištenje stranih radnika kako bi poboljšale svoju konkurentnost. Privlačenje vrhunskih globalnih talenata pokazalo se važnim zadatkom, posebno u području visoke tehnologije. Kontingent stranih radnika koji je još uvijek najpotrebniji u korejskoj industriji ipak je i dalje nekvalificirana radna snaga u malim i srednje velikim tvrtkama, koja dolazi u zemlju kroz sustav radnih dozvola. Najpotrebnija je u proizvodnim pogonima, građevinarstvu, nekim uslužnim djelatnostima te poljoprivredi, stočarstvu i ribarstvu. Postoji kvota takvih radnih dozvola u cjelini i za svaku industriju, svake godine određuje se unaprijed. Vremensko ograničenje boravka u Južnoj Koreji za razne vrste radnih dozvola otežava pritom pravovremenu reakciju na stalno promjenjivu potražnju za radnom snagom u pojedinim industrijama. Primjerice, nakon pandemije koronavirusa iznimno je ojačala internetska trgovina, ali pogoršava se situacija s nedostatkom radne snage u tom segmentu ekonomije jer strani radnici ne mogu biti u potpunosti iskorišteni u logističkom segmentu te industrije. Postoji i velika potražnja za njima kada su u pitanju održavanje domaćinstava i njega starijih osoba, ali zbog neusklađenosti s domaćim zakonima o radu postoje ograničenja oko definiranja prihvatljivih uvjeta rada“, tvrdi Kim Sun-ae iz Federacije korejskih tvrtki.

Reporter Dragan Nikolić u Ansanu, gradu koji želi ugostiti sjedište buduće posebne vladine agencije koja bi se bavila imigracijom. FOTO: Dragan Nikolić

Poslodavcima nije lako rješavati papirologiju oko radnih viza za svoje strane radnike. Proces traje mjesecima, a prisiljeni su i prijavljivati potrebe za radnom snagom specijaliziranim agencijama u točno određenim dijelovima godine. I to tek nakon što ponude dokaz da se u dva tjedna od oglašavanja natječaja za neko radno mjesto nije prijavio nijedan Južnokorejac.

Jedan od kasnijih izazova, tvrdi vlada, jest prevelik stupanj slobode koji program izdavanja radnih dozvola daje stranim radnicima. Kao argument nude statistiku prema kojoj gotovo trećina njih unutar godine dana napušta radno mjesto na osnovu kojeg je radnu dozvolu dobila. Pojedine industrijske grane stoga neprestano hvataju zrak.

Broj došljaka stalno raste i blizu je 5 posto ukupne populacije. To je granična vrijednost u OECD-ovoj klasifikaciji

„Zasad strani radnici koji su ušli u Južnu Koreju na osnovu dodijeljenih radnih dozvola u načelu ne mogu promijeniti svoje radno mjesto. Ipak, mnogi stranci nakon što su pristigli u mjesta ili regije u kojima je lako dobiti posao pokušavaju naknadno promijeniti mjesto rada. Streme odlasku iz ruralnih krajeva u gradove kao i boljim radnim uvjetima. To uzrokuje mnoge poteškoće u brojnim tvrtkama. Srećom, južnokorejska vlada nedavno je reformirala sustav kako bi im omogućila selidbu, ali samo unutar određenih regija i unutar iste industrije“, opisuje problem Kim Sun-ae.

Početkom godine vladajuća stranka predložila je osnivanje posebne vladine agencije unutar Ministarstva pravosuđa koja bi se bavila imigracijom, bilo je to i predizborno obećanje aktualnog predsjednika države. Trenutačno je rješavanje tog gorućeg problema u Južnoj Koreji podijeljeno na nekoliko ministarstava, što zapravo onemogućava sveobuhvatnu i sustavnu strategiju države. Ansan, ogledan primjer suradnje središnje vlade, lokalnih vlasti i privatnih organizacija kada je u pitanju model buduće multikulturalne Južne Koreje, želi ugostiti sjedište takve agencije. I ondje su, naime, itekako svjesni da se zemlja nalazi pred izazovom generacije. I da će način na koji će na njega odgovoriti odrediti svakodnevni život budućih generacija.