Iako većina ljudi kad se spomene “društvena igra”, odmah pomisli na igre poput Monopolyja ili Čovječe, ne ljuti se, danas je ipak to tržište znatno razvijenije, posebno u svijetu, gdje je igračima puno važnije da koriste svoje vještine, a ne samo sreću koja često ovisi o broju na bačenoj kockici. U Hrvatskoj se također sve više ljudi odlučuje za igranje tih takozvanih modernih društvenih igara, koje zahtijevaju razmišljanje, razvijanje strategije i druge vještine, pa su stoga i zanimljivije i uzbudljivije, a onda i neizvjesnije. Iako raste interes za takve igre, tek je malen broj tvrtki koje u Hrvatskoj proizvode igre. Uglavnom se proizvode “obične” društvene igre, dok je tek nekoliko pojedinaca, poput Filipa Neduka ili Kristijana Čurle, uspjelo svoju modernu društvenu igru objaviti za inozemnog proizvođača.

“Teško je govoriti o proizvođačima društvenih igara u Hrvatskoj jer su to mahom tiskare ili proizvođači kojima nije primarna svrha proizvodnja igara. Prije bih govorio o sporadičnim ‘izletima’ u ovu nišu i pokušajima da se nešto proda kao inovativno. Svi ti proizvođači uglavnom rade igre koje se temelje na mehanikama igara poput Čovječe, ne ljuti se, Monopolyja ili nekih trivijalnih kvizova. Nema tu neke inovativnosti u mehanikama koje bi zakoračile u svijet modernih društvenih igara”, kaže Žarko Pintar, predsjednik Udruge za promicanje društvenih igara Igranje, koja promovira moderne društvene igre. Udruga ima oko 50 stalnih članova, a njih 20-ak su i aktivni volonteri koji na događanjima, odnosno, zajedničkim igranjima, pokazuju i uvode ljude u pravila pojedine igre. Godišnje Udruga organizira barem dvije manifestacije Dana društvenih igara koje posjeti više stotina igrača. Kako tvrdi Pintar, nitko u Hrvatskoj ne može živjeti od proizvodnje modernih društvenih igara. Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je taj da ljudi teško žive i kupnja igara im je zadnja na pameti. Da smo društvo višeg standarda, igre bi se zasigurno češće kupovale.

“Drugi razlog je što smo mala nacija i da bi se živjelo od proizvodnje igara, morali bismo raditi igre koje nisu samo za naše tržište, nego i za izvoz. No ako izvozite, onda morate raditi moderne društvene igre, ići na sajmove poput SPIEL-a u Essenu i nuditi se na svjetskim tržištima. Isto tako, ljudi su navikli na standardnu ponudu – Čovječe, ne ljuti se, Monopoly, Rizik – i misle da drugih igara ni nema, a ako i vide nešto što je novo, smatraju da je ta igra komplicirana ili se boje dati novac za nešto što ne poznaju.

Treba imati na umu i da je dobra društvena igra nerijetko i skupa. Redovite cijene kreću se od nekih 250 pa do 350 i 400 kuna. To nije mali novac. No interesantno ih je usporediti videoigrama, koje će roditelji radije kupiti djeci za isti ili veći novac, nego da im kupe dobru društvenu igru i kao obitelj se igraju oko stola”, objašnjava Pintar i dodaje da se, unatoč svemu, hrvatsko tržište društvenih igara ipak sve više razvija. Dvojica igrača i dizajnera modernih društvenih igara – Filip Neduk i Kristian Čurla – svoje proizvode uspjeli su proizvesti u inozemstvu jer u Hrvatskoj, kako kažu, nisu imali potrebnu pomoć. Neduk, 31-godišnji arhitekt, dizajnom društvenih igara počeo se baviti prije sedam godina.

“Ubrzo nakon toga počeo sam igrati moderne društvene igre i otkrio da postoje zanimljivije igre od onih koje sam igrao kao klinac. Počeo sam ih sam smišljati jer sam analizirao i razmišljao o tome kako igre mogu promijeniti da mi budu zanimljivije i drugačije. Tako je došlo do ideje za Goblins Inc.”, otkriva Neduk i objašnjava o čemu se radi. Ideju za Goblins Inc. je, kaže, dobio zato što je htio napraviti igru u kojoj igrači igraju u timovima, a samo je jedan pobjednik, tako da morate surađivati sa svojim suigračima koji su vam zapravo konkurencija.

“Iz te ideje stvorio se glavni koncept igre. Tema je došla kao rezultat toga. Tema igre stavlja vas u ulogu goblina koji radi u tvornici divovskih robota. Šef tvornice odlazi u mirovinu i daje vam zadatak da onaj goblin čiji je robot najbolje sagrađen i najbolje testiran, postaje novi šef tvornice. Igra se u dva tima i svaki tim gradi svog robota te ih kasnije testiraju u bitci. Igračima se dodjeljuju tajni zadaci za koje dobivaju bodove na kraju svakog kruga.

Nakon prvog kruga igrači mijenjaju timove i grade novog robota. Pobjednik je onaj tko skupi najviše bodova nakon dva kruga igranja”, pojašnjava Neduk. On je Goblins Inc. plasirao na inozemno tržište, no od toga još uvijek ne može živjeti jer se osmišljavanjem društvenih igara, posebno ovih modernih, treba baviti stalno, a većina njegovih kolega to radi kao hobi.

“Kad sam počinjao, nisam se imao kome obratiti u Hrvatskoj. Nisam bio ni svjestan da je kod nas uopće moguće objaviti igru. Tada hrvatski izdavači igara nisu izdavali moderne društvene igre na kojima sam ja radio, pa je iskušati sreću izvan Hrvatske bila jedina opcija. Na svu sreću kontaktirao sam jednu firmu, pa sam s njima otputovao u Essen, gdje sam uspio naći izdavača za svoju igru”, priča Neduk koji je imao sreću, ali i potrebno znanje kad je riječ o pokretanju takvog projekta. Kada krene rad, objašnjava, treba imati jasan cilj kakvu igru želite raditi. “Obično se kreće ili od neke zanimljive teme koju želite prikazati ili od neke nove mehanike koju ste smislili. Ako igru želite objaviti, treba imati na umu i izdavača za kojeg radite jer su oni specijalizirani za određene vrste igara”, rekao je Neduk koji, kao i Pintar, smatra da se hrvatsko tržište društvenih igara sve više razvija. Međutim, problem našeg tržišta je, kaže, taj što još uvijek nije dovoljno upoznato s modernim društvenim igrama. Publika jednostavno nije svjesna da postoje takve igre. “Zahvaljujući udrugama poput Igranja, specijaliziranim trgovinama poput Carte Magice i događajima poput Reboot Info Gamera, hrvatska publika se sve više upoznaje s tim hobijem. Mislim da smo trenutačno u ‘zlatnom dobu’ društvenih igara”, smatra Neduk.

U Hrvatskoj se, kažu našu sugovornici, još uvijek najviše igraju Monopoly, Čovječe, ne ljuti se, Rizik, Pictionary i Trivial Pursuit. Neduk kaže da je to stoga što je većina ljudi odrasla na tim igrama, imamo lijepa sjećanja na njih i želimo to isto pružiti novim generacijama. Problem je u tome, međutim, što su te igre dosta zastarjele u svom dizajnu, komplicirane su i dugotrajne te ovise o sreći, a ne o vještini igrača. U inozemstvu je, pak, potpuno drugačija situacija. Na velikim sajmovima poput SPIEL-a u Njemačkoj, godišnje se objavi i do 700 novih naslova, a industrija društvenih igara brzo raste iz godine u godinu. Kad su u pitanju moderne društvene igre, predsjednik udruge Igranje Žarko Pintar kaže da hrvatski građani još uvijek nemaju saznanja o modernim igrama koje se često igraju po svijetu.

“U tom segmentu jako smo zaostali i svi koji proizvode igre, jednostavno ne poznaju inovativne mehanike koje se danas koriste u stvaranju društvenih igara. Živim za dan kada ću vidjeti domaću modernu društvenu igru koja će, primjerice, za zadatak imati život i vođenje Dubrovačke republike. Takva igra bila bi strateško-taktička, bez puno sreće. Igrači bi bili trgovci, obrtnici, brodovlasnici, vojnici, političari i ljudi sličnih zanimanja koji bi sudjelovali u razvoju Dubrovnika i svojih obitelji. Dotaknuli bismo se raznih povijesnih događaja i sve bi, siguran sam, bilo vrlo interesantno za igranje”, kaže Pintar koji dodaje da u modernim društvenim igrama još uvijek sve ovisi o talentiranom pojedincu.

Jedan takav je mladi dizajner igara Kristian Čurla koji je za inozemno tržište napravio kartašku društvenu igru Tides of Time, koju je predstavio na sajmu u Njemačkoj.

“Tides of Time je kartaška igra za dvoje igrača u kojoj svaki igrač vodi jedan narod kroz tri epohe. Na kraju svake epohe civilizacije koje su igrači stvarali dožive svoj vrhunac te donose bodove za tog igrača. No odmah zatim ta civilizacija propada, dolazi nova i gradi na temeljima prošle”, objašnjava Čurla koji smatra da se posljednjih pet godina vidi napredak na hrvatskom tržištu društvenih igara. Može se uspjeti, uz veliku upornost, čak i u inozemstvu.

“Pri osmišljavanju društvene igre na dvije stvari treba najviše paziti – da ne postoji igra slična njoj, dakle, inovacija je najvažnija, te da je grupa ljudi zainteresirana za tu tematiku ili mehaniku. Jedan od najvećih izazova u ovom poslu je razvitak ideje. Jako puno ljudi ima dosta dobre ideje za igre, no put od začetka ideje do same igre vrlo je dug. Treba uočiti dominantne strategije i nekako ih onemogućiti. Treba biti što manje pravila. Vrijeme igranja treba biti što kompaktnije, sa što manje komponenti i slično. Prevladavanje te prepreke zahtijeva puno promatranja i analize modernih i uspješnih igara te rad na igrama”, govori Čurla. Za razliku od Neduka i Čurle, vlasnica tvrtke Adrinaut, Puljanka Sanja Vale Čupić, pri osmišljavanju svojih društvenih igara vodila se za tim da te igre, osim što će biti zabavne i zanimljive, budu odličan turistički proizvod, prepoznatljiv brend koji će turisti kupovati kao suvenir i dar. U tome je uspjela jer njezine igre Osvoji Jadran i MediterraNaut osvajaju europsko tržište, ali se mogu kupiti i po mnogim hrvatskim trgovinama.

“Nisam razmišljala o tome da se želim baviti razvojem ili osmišljavanjem društvenih igara. Više sam razmišljala o tome kako bi trebalo Hrvatsku brendirati u svijetu i kako se kroz inovativnu društvenu igru to dugoročno može učiniti. Po struci sam diplomirani ekonomist i brend menadžer te mi je ideja o razvoju simulacije plovidbe i putovanja kroz društvenu igru, sasvim slučajno pala na pamet. Uvidjela sam ogromni tržišni potencijal i priliku za razvoj profitabilnog koncepta. U razvijenijim zemljama kao što su Njemačka, Austrija, Belgija i Nizozemska, postoji kultura igranja društvenih igara. Moje igre se prodaju, pa mogu reći da kulturu gradimo i u Hrvatskoj”, kaže Sanja Vale Čupić koja je od Istarske županije za razvoj svoje igre MediterraNaut dobila 50.000 kuna, a dobitnica je i brojnih nagrada za inovaciju. Igra Osvoji Jadran, koja je kao suvenir i dar posebno zanimljiva njemačkim, austrijskim i poljskim turistima – simulacija je plovidbe hrvatskim Jadranom, društvena igra na ploči i prvi nautički zabavni peljar.

“Kroz zabavu igrač se uživljava u ulogu nautičara, postaje skiper i svojim brodom kreće u avanturu istraživanja Jadrana i priobalja – otkriva potonule brodove, zaštićene i ugrožene vrste, posjećuje nacionalne parkove, parkove prirode, zaštićene krajolike, otkriva autohtonost otoka, gradova i mjesta na otocima i u priobalju. Osvaja regatu, suočava se s jugom, burom i brojnim situacijama koje se događaju u plovidbi. Taktizira, planira, osvaja regatu, bodove, istražuje i zabavlja se”, objašnjava Sanja Vale Čupić i dodaje da su obje njezine igre patentirane, pa su autorsko djelo, potpisani dizajnerski rad. Drvene jedrilice strojno se režu i ručno spajaju, svaka drvena kockica je unikat i sve se 100 posto proizvodi u Hrvatskoj.

“S obzirom na to da sam krenula s nula kuna, bez kredita i zaduživanja, poslovnim modelom ‘pokrila’ sam proizvodnju od 14.000 komada proizvoda na četiri jezika – hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom. Uglavnom sam usmjerena prema nautici, turizmu i brendingu Hrvatske u svijetu, pa je daljnji razvoj usmjeren na razvoj aplikacije za mobitele – Jadran na dlanu, koja će biti u upotrebi 2016.”, najavljuje Sanja Vale Čupić. Opisala je kako ona vidi situaciju na hrvatskom tržištu društvenih igara. Četvrtina cijene proizvoda otpada na PDV, što je, kaže, previše.

“Proizvodnja je u Hrvatskoj skupa. Velika su ulaganja kada se kreće od nule. Ekonomski uvjeti nisu povoljni. No ipak se može, ali potrebne su enormne kompetencije, upornost i vjera u ono što se radi. Važno je tražiti načine kako dogovoriti posao. Moji proizvodi nisu samo igre, nego je to i turistički proizvod – brending hrvatskog Jadrana i Hrvatske, pa su za brending gradova i lokacija odobrena i manja sredstva od turističkih zajednica i županije te Ministarstva turizma za Osvoji Jadran kao inovaciju u turizmu.

Tako mi se u startu olakšala organizacija proizvodnje u Hrvatskoj. Bez toga bilo bi nemoguće proizvesti takvu kvalitetu. A bez kvalitete se ne može ići u inozemstvo”, kaže vlasnica Adrinauta i dodaje da bez istraživanja tržišta i kvalitetnog poslovnog plana, ne preporučuje ozbiljnu poduzetničku aktivnost. Još jedan proizvođač društvenih igara u Hrvatskoj je Josip Brnić, jedan od svega nekoliko njih koji se bave tim poslom, vlasnik tvrtke T.W.B, koju je pokrenuo 1994. Danas u ponudi imaju 29 društvenih igara, ali uz uobičajene Čovječe, ne ljuti se, Mlin ili Jamb, Brnić je autor nekoliko društvenih igara koje, baš kao i dvije igre Sanje Vale Čupić, imaju hrvatsku tematiku.

“Osmislio sam igre s tematikom Hrvatske poput Lijepom našom, Upoznaj Zagreb, Jadranskom obalom i Oluja 1995. Ideje za neke društvene igre dolazile su mi na razne načine: neke sam napravio zato što sam i sam bio okupiran tom tematikom, to su igre Svjetska čuda, Tajne piramida ili Putovanje Sunčevim sustavom, a neke su nastale tako što sam promatrao tržište, kao popuna nečega čega nije bilo. Primjer za to je igra memorije Cromemi, u kojoj sam putem sličica predstavio zaštićene životinje te ljepote Hrvatske, kulturna dobra, hranu, zapravo sve ono što je specifično za Hrvatsku i što nas čini posebnima”, kaže Brnić koji se osvrnuo na najveće probleme u poslovanju, zbog kojih je propalo nekoliko tvrtki koje su se bavile proizvodnjom društvenih igara u Hrvatskoj. Najveći problemi mini tvrtki poput njegove su, kaže Brnić, visoki nameti, ista pravila kao i za velike, stalne promjene pravila igre, ucjene velikih tvrtki u vezi naplate, povrata robe, plaćanja polica, manjka kapitala za ulaganje i slično. Brnić i u ovim godinama krize godišnje proda između 30.000 i 57.000 komada.

Emil Kolanović, direktor prodaje i marketinga Menarta, tvrtke koja je poznata po diskografskom poslu, kaže da društvene igre s hrvatskom tematikom, baš kao što je to slučaj i s igrama tvrtke Josipa Brnića, jako dobro “prolaze” na našem tržištu.

“To su vrlo uspješne igre koje su temeljene na popularnom TV kvizu ‘Volim Hrvatsku’. Uz zabavni moment tu je i edukativni sadržaj uz koji igrači upoznaju razne segmente povijesti, kulture, sporta… Prema našem iskustvu, hrvatski građani najviše vole licencne igre, one koje popularnost zahvaljuju temi koju obrađuju, kao što je slučaj s društvenom igrom nastalom prema kvizu ‘Milijunaš’. Što se tiče osnovnih kategorija, u Hrvatskoj su najpopularniji kvizovi i igre znanja – primjerice Volim Hrvatsku, Volim Hrvatsku Junior ili Alias te dječje zabavne igre, primjerice, Bum Bum Balon ili Zeko hop”, smatra Kolanović koji se slaže s većinom naših sugovornika i kaže da se u Hrvatskoj rado kupuju i klasične društvene igre kao što su Rizik, Monopoly ili Scrabble, iako u posljednje vrijeme raste popularnost i modernih društvenih igara.

Ali hrvatsko tržište društvenih igara još uvijek je nerazvijeno, iako posljednjih godina oživljava. Iako za dobru modernu igru uglavnom treba i do godinu dana za razvoj, testiranje i balansiranje na tržištu, još uvijek je dovoljno entuzijasta koji će taj segment poslovanja iz godine u godinu sve više približavati Europi.