Danas se sve veća znanstvena produktivnost zahtijeva od znanstvenika i profesora koji žele zadržati svoja radna mjesta, a posljedica toga je da kvantiteta postupno istiskuje kvalitetu znanstvenih radova. Znanstveno-akademski svijet postao je nemilosrdan žrvanj natjecanja tko će brže napredovati i biti više citiran, a posao znanstvenika-istraživača oduzima u tim uvjetima toliko vremena da se ne stigne raditi ništa drugo. No znanstvenici su, osim ako rade na institutima, ujedno sveučilišni profesori kojima su posao i priprema nastave i prijenos znanja na nove naraštaje. Neki su od tih znanstvenika i liječnici-kliničari koji spašavaju ljudske živote i brinu se o zdravlju građana, a među njima, pak, ima onih koji uz znanstveni i klinički dio svog posla također predaju na fakultetima. Osim toga, često se upozorava na sve veće urušavanje kvalitete obrazovanja, relativizam kriterija, pa i sve veći broj pojedinaca s doktoratom. U tom smislu može se postaviti zaoštreno pitanje postaje li doktorski studij novi fakultet, na tragu članka koji je pod naslovom „Kako je i zašto fakultet postao nova srednja škola?“ izašao još 2015. u Jutarnjem listu. U tome članku objašnjeno je da je prije četrdesetak godina 3,6 posto stanovnika imalo fakultet dok danas 97 posto djece završava srednju školu, a devetero od njih desetero upisuje fakultet.

To su grube konture konteksta u koji valja smjestiti, ali nikako time i opravdati, slabo poznati tržišni fenomen pisanja doktorata i znanstvenih radova za novac, koji je detektirao i istražio Nacional. Njuškalo vrvi takvim oglasima, svrstanim u kategoriju „ostale intelektualne usluge“, a moguće ih je naći i na društvenim mrežama. Na Njuškalu smo ih našli otprilike 45 pri čemu valja reći da se neki ponavljaju. S jednom osobom obavili smo i telefonski razgovor, nakon slanja upita na e-mail. Predstavili smo se, dakako, kao potencijalni kupac takvih usluga. Adresa elektroničke pošte te osobe jedna je od devet na koje smo pisali, svi su nam poslali neki odgovor, a u trima slučajevima u odgovoru su se pokazala imena i prezimena tih osoba, za koja, naravno, ne možemo znati jesu li lažna.

Goran Hauser, dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. FOTO: Privatna arhiva

Uglavnom, osoba koja odluči platiti drugomu da joj napiše doktorat, završni ili znanstveni rad za novac, može biti prevarena na više načina. Primjerice, može uplatiti novac i ne dobiti cijeli rad, može dobiti rad za koji će se ustanoviti da nije napisan po najvišim znanstvenim uzusima, a tu je uvijek i opasnost od plagijata. U komunikaciji koju smo ostvarili s osobama koje se bave tom vrstom posla, nametnulo nam se i sljedeće pitanje: čak i ako onaj tko se javlja na takve oglase nema etičkih dilema po tom pitanju, kako može biti siguran da onaj koji mu je napisao rad neće kasnije drugima odati njegov ili njezin identitet? Ako mu već vlastita čestitost i karakternost nisu važne, kako se ne boji potencijalne javne blamaže?

Kada je riječ o cijenama pisanja doktorskih radova, najskupljim se pokazao oglašivač koji nam je odgovorio da je cijena rada do 250 stranica 7500 eura. Po skupoći slijedi jedna navodna agencija koja bi za istu uslugu tražila 4870 eura, a za izradu joj treba u prosjeku između 60 i 120 dana. Najjeftinije bismo prošli ako bismo dali više od jedne prosječne hrvatske plaće, 1500 eura, za doktorski rad od 150 stranica pod naslovom koji smo naveli u upitu: „Granice književnosti i autobiografije u prozi Mirka Kovača“. Taj rad navodno bi bio gotov za 30 dana. Jedna osoba iskreno nam je odgovorila da je do sada napisala samo dva doktorska rada, da joj je za to trebalo više mjeseci i da se više toga ne bi prihvatila.

Inače, spomenuta agencija koja traži 4870 eura predstavlja se kao dio stanovite američke firme i tvrdi da već 15 godina pruža intelektualne usluge na globalnoj razini. Kako kažu, jednostavnim pretraživanjem mogu se pronaći sve relevantne informacije o tvrtki, uključujući brojeve EIN i ID, te se svatko može uvjeriti da je tvrtka legalna, registrirana i porezni obveznik Internal Revenue Servicea (IRS). Na svojoj web stranici diče se podatkom o 2477 zadovoljnih klijenata, a u odgovoru su nam precizirali da se to odnosi na ukupni broj klijenata do kraja prošle godine i da ti podaci uključuju suradnje s klijentima iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Poljske, Rusije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Velike Britanije i još nekoliko zemalja. Naravno, na njihovu webu nije navedeno nijedno ime i prezime osobe koja za njih navodno radi, a kada se otvori njihov oglas na Njuškalu, piše da je korisnik verificirao broj u Bosni i Hercegovini i da na taj oglas nisu primjenjive odredbe EU-a o zaštiti potrošača. Ta agencija naplatu traži tek nakon izrade rada i uvida potencijalnog kupca u dio disertacije.

Sunčana Roksandić, predstojnica Katedre za kazneno pravo Sveučilišta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Najzanimljivije nam je bilo telefonski komunicirati s osobom kojoj smo rekli da smo „liječnica opće prakse zainteresirana za naručivanje doktorata iz medicine“, jer je u oglasu navedeno da je specijalizirana za radove iz biomedicinskog područja. Osoba nam je tvrdila da je medicinske struke, da ima osnovni posao, a ovo joj je sekundarna djelatnost koju, kako kaže, vodi preko službeno registrirane firme i izdaje račun, a novac dobiva od fizičkih i pravnih osoba, tj. ordinacija. Ta je osoba objasnila da se povjerenje između dviju strana može postupno graditi i da može pomoći na svakome koraku postupka izrade doktorskoga rada, od izrade prijedloga teme i sastavljanja sinopsisa rada preko kvalifikacijskoga znanstvenoga rada na engleskome koji prethodi predaji doktorskoga rada sve do pisanja samoga doktorskoga rada.

Pitali smo tu osobu i kako nam može otkloniti strah od otkrivanja našega identiteta pri upuštanju u nešto što je siva zona i što potencijalno kompromitira naručitelja takve usluge.

Ovakav smo odgovor dobili:

„Ne nalazim se s klijentima uživo i ne treba mi vaš identitet, ali bitno mi je da razgovaramo telefonski, danas se izbjegava normalno razgovarati s osobom, šalju se raznorazni botovi. Saznali biste u jednom trenutku moje ime i ime obrta, tu nije ništa zakukuljeno. Mogu i ja ne vjerovati vama, radim s puno klijenata, ali imam i puno upita ljudi koji sami žele pisati radove za druge pa me pitaju o registraciji mog obrta i sličnim tehničkim stvarima. Mnogo što je u Hrvatskoj siva zona što vani nije. Izvan Hrvatske normalno postoji ghostwriting servis koji se bavi pisanjem svega, od govora preko znanstvenih radova do knjiga, a pisanje knjiga prema napucima je također jedna od mojih djelatnosti. Može li netko s fakulteta biti uz vas od 0 do 24 i provjeravati pomažu li vam, primjerice, suprug ili sestra u pisanju? Umjesto vas ionako nitko ne ide na obranu. Moji klijenti nisu osobe koje ne znaju nego one koje imaju posao od 0 do 24 i obitelj.“

Ivan Obadić, predsjednik Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Osoba je objasnila da radi lekturu i provjeru izvrsnosti svakog rada te da za provjeru plagijata upotrebljava PlagScan ili TurnitIn.

„Može se također provjeriti, posredstvom same umjetne inteligencije, je li u radu korištena i umjetna inteligencija. Osobno je ne koristim u izradi rada, ali smatram da je nije problem koristiti za pronalazak literature za rad jer to skraćuje posao. Ljudi mi se znaju javiti i reći da su u stisci s vremenom i da su dali novac nekomu, ali se uspostavilo da je ta osoba radila u chatGPT-ju, da su izvori koji su u radu citirani bili nepostojeći. Radim bazu u Mendeleyu, besplatnoj bibliografskoj platformi za organizaciju i upravljanje referencijama, a kasnije klijent ima tu bazu za sebe. Ne posjedujem vaš rad nego sam vaša produžena ruka. Vaš doktorski rad bit će objavljen, a bila bi sramota da to nije napravljeno po najvišim znanstvenim uzusima“, istaknula je ta osoba.

Goran Hauser, dekan riječkog MEF-a, rekao je da je upoznat s praksom pisanja doktorata za novac. Iako ne mogu detektirati i spriječiti taj vid „poduzetništva“, ono što moraju jest, ističe, razviti sustav kontrole i prepoznavanja tako napisanih radova. Kaže da, za razliku od plagiranja, nema baš puno rasprave u akademskoj zajednici na tu temu pa ne zna kako bi znanstvena zajednica mogla dati neke smjernice ili preporuke, ali takvu bi inicijativu svakako podržao. Misli da bi sveučilišta trebala, u najmanju ruku, jasno proglasiti da se takva praksa smatra akademskim nepoštenjem koje, ako se dokaže, može dovesti do diskvalifikacije kandidata i da bi jasan stav o tome barem djelomično odvratio studente i ostale od te prakse. Prema broju znanstvenih članaka i knjiga koji se objavljuju o akademskoj čestitosti, zaključio je da Hrvatska možda i nije izoliran slučaj kada se radi o takvoj praksi. Kako kaže, broj upisanih na Doktorskoj školi pri Medicinskom fakultetu u Rijeci znatno je manji nego što je bio nekada, a kreće se od oko 30 do 40 studenata po godini.

„Mentor predlaže temu, povjerenstvo Doktorske škole temu evaluira, postotak prihvaćanja predloženih tema je oko 70 posto. Nakon toga se prihvaćene teme objavljuju i otvara se natječaj. Potencijalni doktorandi prijavljuju se za teme koje su im zanimljive, a mentori u konačnici odabiru doktoranda za svoju temu. Pretpostavlja se da će mentori odabrati najbolje kandidate jer su oni odgovorni za njihov i svoj uspjeh ili neuspjeh. Sljedeća bitna kontrolna točka su mentori – svakom mentoru određuje se mentorski kapacitet što osigurava da jedan mentor ne može imati prevelik broj doktoranda, čime se osigurava njihova dostupnost i uključenost u rad doktoranda. I na kraju, ključni element kontrole je da svake godine, tijekom tri godine trajanja Doktorske škole, mentor i doktorand pred tročlanim povjerenstvom Doktorske škole javno prikazuju rezultate rada u protekloj godini čime se osigurava kontinuirani rad. Ne može se dogoditi da netko dođe s kupljenim radom nakon tri godine, a da prije toga nije prošao godišnje kontrolne točke i prikazivao rezultate rada“, rekao je Goran Hauser.

A odgovor na pitanje je li pisanje doktorskog rada drugima za novac kažnjivo djelo i prema kojem je to hrvatskome zakonu ili propisu, dala je Sunčana Roksandić, predstojnica Katedre za kazneno pravo Sveučilišta u Zagrebu. „Što se tiče naručivanja doktorskog rada za novac, mogla bi doći eventualno u obzir primjena članka 284 Kaznenog zakona koji se odnosi na povredu osobnih prava autora ili umjetnika izvođača. To djelo štiti intelektualno vlasništvo kao pravno dobro. Što se tiče izvršitelja usluga, on bi bio ili pomagač ili poticatelj takvog djela, ali samo ako je djelo dovršeno. No ako djelo nije dovršeno, izvršitelj usluge mogao bi odgovarati po članku 285 stavku 1, a to je nedozvoljena uporaba autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača, pod pretpostavkom da je pribavio znatnu imovinsku korist. Vrijednost imovinske koristi i štete je znatna ako prelazi 7963,37 eura. To se djelo, dakle, ono iz članka 285, za razliku od djela iz članka 284 Kaznenog zakona goni po službenoj dužnosti. Kako se za pokušaj djela iz članka 284 kažnjava, moguće je da već i samo oglašavanje takvih usluga ulazi u kaznenu zonu. Ovisi o načinu oglašavanja i koje se usluge točno nude. Kazneno djelo iz članka 284 Kaznenog zakona, Povreda osobnih prava autora ili umjetnika izvođača, progoni se po prijedlogu oštećenika ili druge zainteresirane osobe“, objasnila je Sunčana Roksandić.

Ivan Obadić, docent na zagrebačkom Pravnom fakultetu i predsjednik Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da se s time na Sveučilištu u Zagrebu nisu susretali, pa čak ni na razini prijava, i da za takvo neetično ponašanje Pravilnik o doktorskim studijima na Sveučilištu u Zagrebu predviđa oduzimanje akademskog stupnja doktora znanosti. Potrebno je pritom istaknuti, dodaje, da doktorandi trebaju predati i izjavu o izvornosti kojom će potvrditi da je svaki njihov rad i dostignuće na koje se pozivaju izvorni rezultat njihova rada.
„Etički savjet čija je zadaća, između ostalog, unaprijediti etičke standarde na Sveučilištu, dodatnu pažnju posvetit će i ovoj problematici. Međutim, u pogledu sprječavanja pojave da se nekomu plaća da za drugoga napiše doktorat, na razini Hrvatske, zbog velikog broja javnih i privatnih učilišta na kojima postoje bitne razlike u pogledu kvalitete doktorskih studija, potrebno je jačanje i drugih mehanizama, pa i reakcija pravosudnih tijela, kako bi se spriječila takva nepoštena i nezakonita praksa. Jer u krajnjoj liniji, i država bi trebala biti zainteresirana da se spriječi takva praksa koja za posljedicu ima obezvrjeđivanje znanja, stručnosti te akademskog stupnja doktora znanosti. Pritom treba posebno upozoriti da rezultati takvih praksi mogu najviše prodrijeti kroz rezultate nostrifikacije iz nepouzdanih i neuređenih visokoobrazovnih sustava“, rekao je Ivan Obadić.

Iz MUP-a nismo dobili odgovor na službeni novinarski upit bi li takva praksa i u kojem slučaju bila u nadležnosti organa kaznenog progona, ali nam je izvor iz kriminalističke policije rekao da policija neće postupati dokle god nema oštećenog i prijave te da oglasnici vrve sumnjivim ponudama, pa je dao usporedbu s nekim oglasima za masažu koji su po mnogima zakamuflirana prostitucija. Kako je rekao taj izvor, rad koji je potpisani autor nekome platio da za njega napiše morao bi biti predan na neko od sveučilišta u Hrvatskoj te bi netko sa sveučilišta morao to prijaviti.

Dok smo radili na ovoj temi, prisjetili smo se inspirativne misli da je mjera stvarna čovjekova karaktera što bi učinio znajući da nitko za to neće saznati. Unatoč tomu što nam je jedan liječnički izvor potvrdio da pojava pisanja doktorskih i znanstvenih radova za novac postoji u hrvatskim liječničkim krugovima i da ima, primjerice, slučajeva da znanstveni novaci pišu doktorske radove za starije kolege, na najvažnija pitanja nismo mogli dobiti odgovore: Koliko je u Hrvatskoj zaista rasprostranjeno akademsko nepoštenje tog tipa? Tko su ljudi koji odlučuju kupiti takve usluge? U kojim ih je znanstvenim područjima najviše?

Na vodećim je ljudima iz akademske zajednice da razmisle kako bi se ta praksa akademskog nepoštenja mogla što više smanjiti, pa i iskorijeniti. Ako ovaj članak doprinese senzibiliziranju javnosti za tu temu, naš je cilj postignut.