New York Times otkrio je povezanost obitelji Lukšić i američkog predsjednika, čija kći Ivanka sa suprugom Jaredom Kushnerom od 2017. za 15 tisuća dolara iznajmljuje kuću u Washingtonu koja je u vlasništvu tvrtke čileanske obitelji

Poznata čileansko-hrvatska obitelj Lukšić našla se u središtu novog skandala 45. američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je optužen da je pogodovao Lukšićima oko jednog rudnika bakra u američkoj saveznoj državi Minnesoti. New York Times prošloga utorka objavio je ekstenzivnu priču o tajnim vezama obitelji Lukšić s obitelji Trump oko zaštićenog područja jezera i šuma pod nazivom Boundary Waters koje se nalazi na sjeveroistoku Minnesote, uz granicu s Kanadom i pod kontrolom je saveznih vlasti iz Washingtona.

Zanimljiva priča u koju je umiješana i administracija Trumpova prethodnika Baracka Obame, ali i Trumpova kći Ivanka i njen suprug Jared Kushner, počinje u posljednjim mjesecima Obamina mandata, kada je njegova vlada odbila obnoviti koncesije za rudnik u Minnesoti pa je jedna od tvrtki u vlasništvu obitelji Lukšić podnijela tužbu protiv savezne vlade. Ispod uglavnom netaknute prirode Minnesote nalazi se jedno od najbogatijih neiskorištenih nalazišta rude bakra i nikla u svijetu, a čileanska korporacija Antofagasta, pod kontrolom obitelji Lukšić, kroz svoju američku podružnicu Twin Metals Minnesota već godinama se trudi dobiti dozvole za iskorištavanje tih ruda. Twin Metals je u punu kontrolu projekta za koji je, navodno, do sad izdvojio već 450 milijuna dolara, došao tijekom 2015. godine. No tada je Obamina administracija odlučila povući dozvolu za koncesiju bez koje je nemoguće eksploatirati rude.

IAKO SU LUKŠIĆI PODIGLI TUŽBU PROTIV DRŽAVE, dolaskom novog predsjednika došlo je i do velikog preokreta. Poruke elektroničke pošte i niz drugih dokumenata na koje se poziva New York Times pokazuju da i prije nego što je američki parlament potvrdio Trumpova čovjeka za čelnika ministarstva unutarnjih poslova, koje je nadležno za izdavanje koncesija, stav unutar tog ministarstva se promijenio u korist Lukšića i Antofagaste. Glasnogovornica ministarstva čije riječi citira Times navodi da se samo radilo o ispravljanju „pogrešne odluke koja je donesena u brzini“, no dio drugih bivših visokih državnih dužnosnika kaže da je neobična brzina kojom je došlo do preokreta u slučaju. Ni dva tjedna nakon što je u siječnju 2017. počeo Trumpov mandat, dužnosnici u ministarstvu su počeli pregledavati potrebne dozvole i koncesije, a pribavljeni dokumenti pokazuju da je službenicima ministarstva poručeno da se pripreme za „promjenu smjera“, o čemu je obaviješten i tada još nepotvrđeni ministar Ryan Zinke. Ključni sastanak odigrao se u svibnju, kad su predstavnici Antofagaste održali sastanak s glavnim savjetnikom Bijele kuće za nacionalnu energetiku i okoliš. Idućeg mjeseca doznalo se da je Bijela kuća izrazila ‘’interes za slučaj Twin Metals’’, a nakon toga uslijedio je i službeni put nekih dužnosnika u Minnesotu na lokaciju potencijalnog rudnika. U prosincu je ministarstvo promijenilo odluku o uskraćivanju koncesija Twin Metalsu, a kompanija je povukla tužbu protiv države. Koncesije su konačno odobrene prošlog mjeseca uz neka ograničenja. Pred Antofagastom se još uvijek nalazi barem godinu dana dugi proces dobivanja drugih dozvola, ali probna bušenja već su u tijeku i Twin Metals već priprema plan iskorištavanja.

PORUKE ELEKTRONIČKE POŠTE i niz drugih dokumenata pokazuju da i prije nego što je potvrđen Trumpov državni tajnik ministarstva unutarnjih poslova, stav unutar tog ministarstva se promijenio u korist Lukšića

CIJELA OVA PRIČA ZA AMERIČKOG PREDSJEDNIKA vjerojatno i ne bi bila toliko sporna jer je i prije ulaska u Bijelu kuću najavio da će promijeniti politiku Baracka Obame prema zaštiti okoliša jer je smatrao da regulativa otežava poslovanje privatnim tvrtkama, a onda i američkoj ekonomiji. No Trumpu u ovom slučaju problem predstavljaju dvije činjenice. Jedna je da su Lukšići od dolaska nove vlasti preko tvrtke Twin Metals znatno povećali izdatke za lobiranje u Washingtonu, na 900 tisuća dolara, a druga je još pogubnija za Trumpa jer direktno dovodi u vezu Lukšiće i Trumpovu užu obitelj koja ima izuzetan, za neke i potpuno neprimjeren utjecaj u radu administracije 45. predsjednika SAD-a.

NAIME, KUĆA KOJU U WASHINGTONU IZNAJMLJUJU TRUMPOVA KĆI IVANKA TRUMP i njegov zet Jared Kushner je u vlasništvu investicijske kompanije koja je u vlasništvu obitelji Lukšića. Times je otkrio i da je neposredno prije nego što su Kushnerovi stigli u Washington, kamo su preselili nakon što je Donald Trump kći i zeta imenovao osobnim savjetnicima u Bijeloj kući, Andrónico Lukšić kupio dvije kuće s namjerom da ih iznajmljuje dobrostojećim obiteljima. Jednu od tih dviju kuća nije nikada iznajmio i kasnije je prodana za nižu cijenu od one za koju je kupljena. Drugu su u vrlo kratkom razdoblju iznajmili Ivanka i Jared i to po cijeni od 15 tisuća dolara mjesečno za sedamstotinjak kvadrata raspoređenih na šest soba. Od trenutka u kojem je Lukšić kupio kuću do njenog iznajmljivanja prošlo je manje od tjedan dana. Times doduše navodi i da je cijena od 15 tisuća dolara viša od prosječne u tom dijelu Washingtona, ali se navodi i da su Trumpovi kći i zet prilikom dolaska u Washington planirali za unajmljivanje potrošiti i puno više. Odvjetnici Kushnerovih i agenti za nekretnine koji su proveli transakciju tvrde da između rudnika u Minnesoti i iznajmljivanja kuće nema nikakve veze, a glasnogovornica američkog ministarstva tvrdi da niti Ivanka Trump ni Jared Kushner nisu pregovarali o rudniku.

I dok se u Washingtonu pregovaraju dozvole i najmovi, mišljenja o potencijalnom novom rudniku u Minnesoti su podijeljena. S jedne strane se nalaze zagovaratelji projekta koji tvrde da će novi rudnik donijeti i stotine novih radnih mjesta. S druge strane su aktivisti zaštite okoliša koji se protive novim rudnicima jer strahuju da će doći do zagađenja koje će uništiti netaknutu prirodu.

Donald Trump se trenutno nalazi u japanskoj Osaki, na summitu skupine dvadeset ekonomski najrazvijenijih zemalja i nije komentirao najnoviji skandal u koji je umiješana njegova administracija. Vjerojatno mu Lukšići neće biti na pameti i nakon povratka iz Japana jer se drugog tjedna očekuje svjedočenje Roberta Mullera pred zastupnicima američkog Kongresa, a to bi svjedočenje moglo imati velikog utjecaja na ostatak Trumpova mandata. S druge strane, ovaj slučaj u novom svjetlu pokazuje poslovanje obitelji koju hrvatski mediji često predstavljaju i kao najbogatiju hrvatsku obitelj.

LUKŠIĆI SU STIGLI U ČILE u jednom od emigrantskih valova početkom dvadesetog stoljeća kada je Polikarp Lukšić napustio Sutivan na rodnom Braču 1910. godine s mnogim Bračanima i emigrantima iz drugih krajeva te se naselio u Čileu, zaposlivši se u rudniku u blizini lučkog grada Antofagasta, na sjeveru zemlje. Šesnaest godina kasnije Polikarp je dobio sina Andrónica Lukšića Abarou, najzaslužnijeg za izgradnju carstva koje danas kontrolira obitelj Lukšić. Osmrtnice objavljene u uglednim novinama poput New York Timesa, nakon što je 2005. godine umro Andrónico, prenose priču kako je za stvarni početak izgradnje industrijskog carstva kriva zabuna u kojoj su 1954. godine japanski investitori za vlasnički udio u rudniku bakra Andrónicu, umjesto 500.000 peza, platili isti iznos, ali u dolarima, što je bilo deseterostruko više od onoga što je tražio Lukšić.

Tih pola milijuna dolara poslužilo je Lukšiću kao depozit na osnovi kojeg je počeo ulagati u druge tvrtke i do kraja šezdesetih godina postao je vrlo uspješan biznismen. Sedamdesete godine su donijele probleme koji su se u dugom roku pokazali kao dobitak na lutriji. Dolaskom Augusta Pinocheta na vlast Lukšiću, koji u tom trenutku nije uživao simpatije vladajućih krugova, nije bilo dozvoljeno sudjelovati u velikim privatizacijama državnih kompanija. Situacija se okrenula osamdesetih, kad su čileanski poduzetnici opterećeni dugovima iz sedamdesetih zbog financijske krize bili prisiljeni prodavati vlasničke udjele za bagatelu, što je iskoristio Lukšić koji nije bio zadužen i raspolagao je solidnim iznosom novca. Tako je u tom razdoblju, primjerice, stekao vlasništvo u jednoj od vodećih čileanskih banaka, kao i u pivovari Cervecerías Unidas (CCU). Udio u pivovari kupio je za sedam milijuna dolara, da bi vrijednost tih dionica s vremenom narasla na više od milijardu dolara. New York Times to proziva jednim od najuspješnijih ulaganja u latinoameričkoj povijesti.

Sredinom devedesetih Luksic Group je prošla reorganizaciju i imovinu danas kontrolira kroz dvije glavne kompanije. Prva je Antofagasta plc., jedan od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Dionice Antofagaste su izlistane na londonskoj burzi, a obitelj Lukšić kontrolira vlasnički udio od šezdesetak posto. Antofagasta se, uz bakar, bavi kopanjem zlata, srebra i molibdena te u manjem dijelu željezničkim transportom. Kompanija je upravo ovih dana objavila poslovne rezultate za prošlu godinu. Uz uglavnom stabilnu proizvodnju, prihodi kompanije su porasli tridesetak posto, na 4,75 milijardi dolara, najviše zahvaljujući rastu cijene bakra na međunarodnom tržištu.

BOGATSTVO OBITELJI LUKŠIĆ procjenjuje se na 17,3 milijarde dolara, a u Hrvatskoj ulažu u turizam te su vlasnici triju velikih tvrtki: porečke Plave lagune, umaškog Istraturista i Jadranskih luksuznih hotela

DRUGA KOMPANIJA KROZ KOJU LUKŠIĆI posluju zove se Quiñenco i u njoj su okupljena ulaganja u druge industrije poput financijske, transportne, energetske ili prehrambene. Podaci s internetskih stranica kompanije pokazuju da Lukšići drže nešto više od 80 posto vlasništva u Quiñencu. Jedno od najznačajnijih ulaganja je ono u financijsku industriju. Spomenuto vlasništvo u Banco de Chile, jednu od najvećih čileanskih banaka, Lukšići su konsolidirali u tvrtku u kojoj ravnopravno sudjeluje američki financijski div Citigroup. S Amerikancima obitelj Lukšić kontrolira natpolovični udio u Banco de Chile, koja ima više od 14 tisuća zaposlenih. Drugo vrlo važno ulaganje ono je u pivovaru i tvornicu alkoholnih pića CCU koja izvozi svoje proizvode diljem Latinske Amerike, ali i diljem svijeta. S nizozemskim Heinekenom obitelj Lukšić drži 60-postotni udio u pivovari, a predsjednik kompanije je Andrónico Luksic Craig, sin Andrónica Lukšića, odnosno unuk emigranta Polikarpa.

U ENERGETICI LUKŠIĆI SU INVESTIRALI u kompaniju Enex kroz koju su 2011. godine za nešto više od 600 milijuna dolara kupili čileansko poslovanje globalne naftne kompanije Shell. Enex s mrežom od petstotinjak benzinskih stanica drži između petine i četvrtine čileanskog tržišta. Quiñenco je aktivan i u logistici i transportu, gdje kroz tvrtku CSAV drži i četvrtinu vlasništva u poznatom njemačkom brodaru Hapag-Lloyd, a kroz kompaniju SM SAAM ulaže u lučko poslovanje u morske luke diljem svijeta. U nizu investicijskih i poduzetničkih pothvata Lukšići nisu zaboravili ni na svoju nekadašnju domovinu. Andrónico je još devedesetih preuzeo Karlovačku pivovaru, drugog po veličini domaćeg proizvođača piva, da bi je kasnije prodao nizozemskom Heinekenu.

U međuvremenu su Lukšići postali vrlo aktivni investitori u domaći turistički biznis, a njihove poslove u Hrvatskoj vodi Davor Lukšić Lederer, sin Andrónica Lukšića Craiga i nećak Guillerma Lukšića, od kojeg je nakon njegove smrti prije nekoliko godina i preuzeo nadzor poslovanja u Hrvatskoj. Lukšići su u hrvatskoj turističkoj renesansi prisutni kroz tri velike kompanije: porečku Plavu lagunu, umaški Istraturist i kroz grupu Jadranski luksuzni hoteli koju su preuzeli od Gorana Štroka. Zbog svega navedenog bogatstvo obitelji Lukšić danas se procjenjuje u milijardama dolara, preciznije Forbes procjenjuje kako su teški 17,3 milijarde dolara, a udovica Andrónica Lukšića Iris Fontbona koja je na čelu obitelji, jedna je od najbogatijih žena na svijetu.