Krajem srpnja na krovu ispred uglednog bečkog muzeja Albertina postavljena je umjetnička instalacija naziva „Imagine” istaknutog hrvatskog konceptualnog umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta. Dojmljivu i pomalo šokantnu instalaciju čini kavez visok gotovo tri metra u kojem je zatvoren veliki pištolj. Uz samog umjetnika na instalaciji je više od pet godina radio i galerist Miloš Glavurtić. Naziv instalacije aludira na evergreen Johna Lennona koji nosi poruku mira, a upravo se ta poruka željela poslati postavljanjem ove instalacije, s obzirom na cjelokupna svjetska zbivanja. „Željela se istaknuti potreba za zaustavljanjem svakog oblika nasilja, a s obzirom na rat u Ukrajini i pucnjave u SAD-u, djelo je u današnje vrijeme vrlo aktualno“, stoji u press obraćanju Albertine i Inozemnog ureda Grada Beča.

„Cilj je Albertine ukazati na druge vrijednosti umjetnosti osim njezine ljepote. Umjetnost i muzeji ne nalaze se u vakuumu, nego su dio društva. Albertina predstavlja mjesto promišljanja o gorućim pitanjima te pokazuje kako umjetnost može dati svoj doprinos“, naglasio je ravnatelj muzeja Klaus Albrecht Schröder prilikom postavljanja Trokutove instalacije.

To je značajan uspjeh za jednog našeg konceptualnog umjetnika, no Trokutovo djelo nije od ranije nepoznato uglednim švicarskim, njemačkim i austrijskim kolekcionarima i galeristima, na čemu je predano radio njegov prijatelj Čedo Komljenović (Monty Shadow).

Vladimir Dodig Trokut (Kranj, 1949. – Zagreb, 2018.), uz segment likovne umjetnosti bio je šaman, sakupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, povjesnik, antropolog, teoretičar, predavač i publicist. Nakon završene Srednje trgovačke škole u Splitu počinje se baviti sakupljanjem i traganjem za umjetničkim predmetima i odbačenim predmetima koji imaju povijesnu i kulturološku vrijednost. U tim ranim danima radi kao pomoćnik Ante Topića Mimare, koji ga uvodi u svijet umjetničkih vrijednosti i s kojim zajedno produbljuje interes za specifičnu etnološku baštinu Dalmatinske zagore.

Uz umjetnika vladimira dodiga na instalaciji je više od pet godina radio i galerist Miloš Glavurtić. FOTO: Lorenz Seidler za Albertinu

Tzv. no-umjetničko djelovanje započinje 10. veljače 1968. u Splitu i ondje do 1976. stječe prva umjetnička iskustva kod umjetnika Ante Kaštelančića i Božidara Jelinića, a od 1976. živi i djeluje u Zagrebu te o umjetnosti uči kod Dimitrija Bašičevića – Mangelosa, Radoslava Putara, Darka Schneidera, Haralda Szeemanna, Branka Fučića, Bogdana Bogdanovića, Mladena Pejakovića i drugih, a povremeno djeluje, radi i živi u inozemstvu. Družio se s umjetnicima Josephom Beuysom, Johnom Cageom, Nam June Paikom i drugima, što je pridonijelo njegovoj kasnijoj inozemnoj recepciji.

Od 1968. vraća se iz šamanizma u umjetnost, a iz umjetnosti u antimuzeologiju. Deklarira se anarholiberalom i orfeistom, bavi se tzv. objektivnom umjetnošću. Začetnik je varijante konceptualne i post-konceptualne no-umjetnosti i tvorac je novih muzeoloških i umjetničkih praksi u svjetskim razmjerima, kao i termina u novoj umjetničkoj praksi i muzeologiji kao što su pojmovi Anti-muzeja, Black it-arta, Black out-arta, Black no-arta te industrijske arheologije. Utemeljitelj je sveobuhvatnih likovnih i muzeoloških projekata Anti-muzej, Otvoreni muzej, Borbeni muzej, Muzej za svaki dan, Totalni muzej, Muzej bez zidova, Muzej čaja, ali i ideje Anti-grada i Anti-ulice. Osnivač je mnogobrojnih muzejskih projekata i proizvodnih poligona – tvornica-muzeja, osnivač je prvog svjetskog Anti-muzeja (kao projekta, a ne klasičnog muzejskog koncepta). Priredio je više od 700 problemskih izložbi, akcija, performansa, body-art sesija, instalacija, wundercammera (kabineta čuda), tzv. živog teatra, monodrama i kazališnih predstava. Zastupljen je u više enciklopedija i leksikona, kao i u svjetskim pojmovnicima suvremenih umjetničkih praksi.

Sve to nije nepoznato u inozemnim stručnim krugovima, štoviše, ostvaruje se umjetnikova želja da bude prepoznat i valoriziran tek nakon smrti. Vladimir Dodig Trokut jedna je od najznačajnijih i najkompleksnijih umjetničkih osobnosti hrvatske suvremene likovne scene. Njegov opus i ostavština tek će se u nadolazećim godinama pred nama otkrivati u svojoj intrigantnoj auri, a u pripremi je i monografija o njegovom djelu. Trokut je djelovao na ishodištima vrlo fleksibilnog uvažavanja različitih uzora, koji bi se površno mogli protumačiti kao jedan vid postmoderne, ali kod Trokuta ne osjećamo apatično i dekadentno mirenje sa stvarnošću. On je revolucionar bez metka, koji se skriveno nada kako će pomiriti oštricu Dade, Josepha Beuysa i Dimitrija Bašičevića – Mangelosa s ezoterijskom tradicijom Europe, elementima pučke kulture, mistikom hrvatskih planina i tajnim energetskim silnicama koje leže ispod svakog grada Europe. Po načinu umjetničkog razmišljanja i djelovanja on je „hrvatska varijanta“ Josepha Beuysa i Hermanna Nitscha a da ih nikada ni na koji način nije konceptualno kopirao kao uzore. Za senzibilnije promatrače istinski utopist u najboljem značenju toga pojma, Trokutovo djelo ne može nas niti danas ostaviti ravnodušnima, što je u ovom poljuljanom svijetu možda točno više nego ikada prije, i to je odlično prepoznala bečka Albertina, gdje će do listopada ove godine biti izložen „Imagine“.