U svijetu znanosti, gdje se granice ljudskog razumijevanja šire iz dana u dan, istraživačice su postale nezaobilazni protagonisti. Stavljajući naglasak na medicinsku struku one postaju donositelji revolucionarnih promjena u medicinskoj praksi, a njihov doprinos osim u rezultatima laboratorijskih istraživanja, uočavamo kroz sveobuhvatan rad u području gdje su žene nekada bile nedovoljno prepoznate.

Ovaj specijal posvećen je upravo takvim izvanrednim ženama koje su svojim predanim radom i strašću prema medicinskim znanostima postale sinonim za uspjeh i inspiraciju. Kroz njihove priče ohrabrujemo nove generacije znanstvenica te potičemo dijalog o važnosti ženskog doprinosa u medicini te istražujemo kako su, korak po korak, oblikovale budućnost zdravstvene skrbi u okviru projekta “Trnovit put od znanosti do uspjeha: Hrvatske genijalke koje mijenjaju znanost i medicinu.”

Sara Medved, psihijatrica sa Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu, doktorantica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dobitnica Fulbrightove stipendije, za Nacional je progovorila o svojim počecima, izazovima s kojima se susrela tijekom studija i specijalizacije, ali i problemima na koje nailaze žene u struci.

Nacional: Kako se rodila želja za medicinskim pozivom? 

Sara Medved: Iskreno govoreći, nisam maštala o tome da budem liječnica, kamoli psihijatrica. Pred kraj srednje škole nisam imala jasnu viziju čime bi se točno bavila. Međutim, jako sam voljela prirodne znanosti i dvoumila sam se između biologije na PMF-u i medicine. Presudilo je što sam smatrala da se biologijom na neki način mogu baviti i nakon što završim MEF, dok obratno ne mogu. Moji interesi su uvijek bili širi od medicine, počela sam se baviti društvenim radom i volontirati vrlo rano. Stoga sve što danas radim je produkt uspješne nadogradnje studija i ostalih mojih aktivnosti.

Nacional: Možete li nam nešto reći o izazovima s kojima ste se susreli tijekom školovanja na Medicinskom fakultetu? 

Sara Medved: Medicina je zahtjevni i kompetitivni studij, akademska godina traje dugo i nastava je intenzivna, stoga je dobra organizacija vremena po meni ključna. Kako sam imala mnogo aktivnosti van MEF-a, najveći izazov mi je bio manjak razumijevanja okoline na fakultetske obaveze, ali i obratno. Primjerice, tijekom jednog zimskog semestra htjela sam polagati ispit za trenericu skijanja, budući da se skijam odmalena i u tome uživam. Za izdvojiti tih tjedan dana za ispit bilo je iznimno komplicirano: svaku vježbu sam morala kolokvirat, trebala sam paziti da mi izostanci ne premašuju određeni postotak, a ni u ludilu se nisam smjela razboliti inače ne bih mogla polagati predmet koji sam slušala. To mi se nažalost jednom i dogodilo, slušala sam izborni predmet koji je trajao tjedan dana, od kojih sam tri dana imala povišenu temperaturu i nažalost nisam mogla izaći na ispit. Pukom srećom sam se uspjela uključiti na drugi izborni predmet isteći dovoljno bodova za upis godine. Nadam se da se situacija sada nešto promijenila, jer smatram da je od velike važnost njegovati sve interese studenata. Istina, poslije završenog fakulteta si liječnik što je samo po sebi plemenito, ali tijekom studija se moraš izgraditi i pokušati se realizirati u drugim segmentima, jer te samo diploma ne čini cjelovitom osobom.

Nacional: Odlučili ste specijalizirati psihijatriju. Kako je izgledao proces selekcije, koje biste vještine izdvojili kao ključne za uspjeh u ovom procesu?

Sara Medved: Natječaj za specijalizaciju ima svoja pravila te je točno propisano što se i na koji način boduje. Obavezni dio selekcijskog postupka je razgovor s kandidatom i većina razgovora je bila o pojedinostima iz životopisa. Tako je primjerice komisiji bilo interesantno jedno od mojih pripravničkih iskustava u pariškoj bolnici Pitié-Salpêtrière Hospital na odjelu dječje psihijatrije poslije pete godine fakulteta.

Osim toga, kako sam tad radila na hitnoj pomoći u Zagrebu, bilo je i nešto pitanja o određenim hitnim stanjima u psihijatriji. Akademski uspjeh i postignuća su sigurno važna za specijalizaciju, međutim ne smiju biti jedini element odlučivanja, pogotovo ne za struku poput psihijatrije.

Nacional: Pretpostavljamo da je i sam period specijalizacije bio izazovan, koji dio biste izdvojili kao najzahtjevniji?

Sara Medved: Moje specijalističko usavršavanje je trajalo nešto duže nego obično jer sam tijekom njega dobila Fulbrightovu stipendiju te jednu akademsku godinu boravila u SAD-u. Osim toga, utjecaj pandemije na specijalizaciju se također osjetio, pa sam tako kao i većina mojih kolega sudjelovala na radu COVID odjela, cijepljenju na Velesajmu i mnogim drugim aktivnostima, poput probira na ulasku u bolnice. Na trenutke je znalo biti zahtjevno, ponekad i frustrirajuće jer se za neke stvari osjećate nedovoljno kompetentno, ali tada bi se oslonila na iskusnije kolege kojima sam iznimno zahvalna. Specijalistički ispit sam završila u srpnju ove godine, tako da nemam još veliko iskustvo rada kao specijalist. Iako se vrlo lako naviknut na slobodnu koju vam pruža položaj specijaliste, značajno je veća odgovornost i tu mi opet pomažu iskusnije kolege sa savjetima i u razgovorima. Ključno je biti i intrinzično motiviran i strastven u vezi onoga što radiš, a dobre organizacijske sposobnosti nisu na odmet.

Nacional: Smatrate li da je sustav dovoljno prilagođen zahtjevima struke?

Sara Medved: Nažalost, sustav je nedovoljno fleksibilan za prilagodbu današnjim potrebama i mislim da tu ima velikog prostora za rast. Primjerice, prema mojem iskustvu osiguravanje sredstava za provođenje istraživanja je ostalo više manje nepromijenjeno posljednjih 20tak godina, a područja znanstvenih istraživanja su se pak znatno mijenjala. Osim toga, usluge u zdravstvenom sustavu mijenjaju se sporo i tromo. Primjer toga su mobilni psihijatrijski timovi, za koje se već godinama zna koliko su učinkoviti te smo to i pokazali u jednom od projekata, međutim trebali smo čekati promjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, potom ugovaranje s HZZO-om da bi ih uopće pomislili imati kao standardnu uslugu koju pružamo. Razumljivo je da sustav provjere kvalitete treba postojati kako se ne bi štetilo, međutim je li zaista potrebno više od pet godina koliko smo se bavili mobilnim timovima uz sve dostupne vanjske dokaze da dođe do nekakve promjene u sustavu?

Nacional: Često se u javnosti provlači pitanje vezano uz predrasuda prema ženama u znanosti i medicini, jeste li se susreli s istima te kako ste se vi osobno nosili s tom problematikom?

Sara Medved: Stereotipi svakako postoje u cijelom našem društvu, pa tako i među liječnicima. Nemali broj puta nam se naglašavalo kad je “najpametnije” razdoblje za majčinstvo, a mnogi su mi otvoreno znali komentirati kako će zbog svojih obaveza patiti moja obitelj i moj suprug. Bilo je slučajeva tijekom studija u kojem su neki od profesora na više ili manje direktan način propitkivali ženino pravo na izbor, neki i sa vrlo neumjesnim komentarima. To je za studente vrlo nezgodna pozicija jer je odnos moći disproporcionalan, a neke katedre su vrlo male i suprotstavljanje takvom “autoritetu” može naštetiti. Upravo bih patrijalan, konzervativan stav istaknula kao najveći problem za žene u medicini; kako za kolegice, tako i za pacijentice. U našem društvu si liječnici daju za pravo komentirati pacijentove odabire te dijelom i nametati vlastiti stav. Vani je tako nešto neprihvatljivo i razina profesionalizma je znatno veća. Osim toga, društvo u cjelini si često uzme za pravo komentirati nečije tuđe odluke.

Nacional: Kako vidite razvoj u području psihijatrije, koliko su naprijed otišla istraživanja te koje su najvažnije inovacije ili promjene koje ste primijetili ili primjenjujete?

Sara Medved: Znanstveno područje kojim se većinom bavim je područje biologijske psihijatrije. Kako radim na KBC-u, mislim da je budućnosti znanosti u transdisciplinarnom području. Moj doktorat analizira jedan biomarker depresije u osoba s koronarnom bolešću, budući da znatan dio kardiovaskularnih bolesnika ima neprepoznate simptome depresije i prolaze kroz naš zdravstveni sustav nedovoljno zbrinuti. To je iznimno važno, jer je takvom bolesniku i prognoza lošija u usporedbi s bolesnikom koji nema nikakve psihološke smetnje. Upravo iz tog područja sam dobila Fulbrightovu stipendiju i pridružila se jednoj od najdužih svjetskih epidemiolških studija, Framinghamskoj studiji u državi Massachusetts.

Kako na studiji nemaju tim psihijatara, priključila sam se neurološkom timu gdje smo taj biomarker proučavali i u ostalim psihijatrijskim poremećajima. Sredstva i ljudski potencijali u znanosti su tamo iznimno veliki. Nažalost, sredstva koja se u Hrvatskoj izdvajaju za znanost premala su za veća investiranja u inovacije, poglavito u domeni psihijatrije. Mnoga slikovna dijagnostika nam je nedostupna za širu primjenu u istraživanjima, a o primjeni AI možemo samo sanjati. Tako je primjerice digital phenotyping, odnosno kvantifikacija individualnog ljudskog ponašanja uz pomoć tehnologije, propulzivno istraživačko područje u svijetu. Nažalost, zasad jedino rješenje za inovativnu znanost u većini slučajeva vidim u suradnji s vanjskim institucijama.

Nacional: Što biste savjetovali mladim osobama koje razmišljaju krenuti vašim stopama? Koje korake trebaju poduzeti kako bi postigli uspjeh?

Sara Medved: Uspjeh na području medicine je za svakoga drugačiji. Osobno, ne smatram da je uspjeh nužan samo sa specijalizacijom ili doktoratom. Poznajem vrhunske medicinare koji rade prava mala čuda u svim segmentima našeg društva. Također, mislim da se perspektiva mora promijeniti, da ne idemo za uspjehom per se, nego da težimo činiti ono što doprinosi zajednici i ispunjava naše potrebe za konstruktivno djelovanje. Školski i akademski sustav u nedovoljnoj mjeri pripremi pojedinca na realitetnu situaciju, tako da mislim da je njegovanje autentičnih interesa svake mlade osobe od neprocjenjive važnosti.

Nacional: Možete li podijeliti neke od svojih najvećih profesionalnih postignuća i ponosnih trenutaka tijekom vaše karijere?

Sara Medved: Vjerojatno sam bila najponosnija kada sam iz prvog pokušaja kao doktorantica i specijalizantica dobila već spomenutu Fulbrightovu stipendiju. Naime, vrlo je zahtijevno biti specijalizant i doktorant, a prema svemu sudeći do sada specijalizant nikada nije dobio tu stipendiju u Hrvatskoj. Gotovo cijelo doktorsko istraživanje sam provela sama uz pomoć mentora, tako da je ovo bio znak kako sam na dobrom putu. Izuzev toga, možda osobno najveći uspjeh doživljavam svoje prvo pripravništvo nakon treće godine fakulteta. Naime, javila sam se za rad na pedijatrijskom odjelu bolnice na Zanzibaru, Tanzaniji i tamo bila mjesec dana. Rad tamo zahtijevao je klinička iskustva s kakvime nemamo priliku svakodnevno se susret u našoj sredini, a kroz prilagodbu na kulturne specifičnosti dobije se dobar dojam o vlastitoj rezilijentnosti. To je bilo iznimno izazovno, ali beskrajno vrijedno.

Nacional: Koliko su zastupljene žene u psihijatriji i zašto je tome tako?

Sara Medved: Većinu u psihijatriji čine žene, kako među specijalistima tako i specijalizantima. Nažalost, usprkos tome na vodećim pozicijama su i dalje zastupljeniji muškarci. Rodna neravnopravnost u medicini je i dalje jako zastupljena u nekim specijalizacijama. Razlozi su naravno mnogostruki, a smatram da znatan dio ovisi o očekivanim rodnim ulogama koje su još uvelike prisutne.

Nacional: Uz zahtjevan posao postavlja se i pitanje balansiranja poslovnog i privatnog života, koliko je to moguće?

Sara Medved: Većinom bih rekla uspješno, iako nije uvijek tako. Obitelj i prijatelji u mojoj okolini imaju iznimno mnogo razumijevanja za moje poslovne obaveze, koje vrlo često izlaze van okvira radnog vremena. Mislim da bez njihove podrške ne bih ostvarila mnoge rezultate. Dinamična sam, prema nekima i hiperaktivna, i ponekad je teško i naporno pratiti taj ritam, ali bez njega ja ne bi bila ja i jako sam zahvalna što to drugi razumiju i cijene.

Tekst je nastao u okviru projekta “Trnovit put od znanosti do uspjeha: Hrvatske genijalke koje
mijenjaju znanost i medicinu”, kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije kroz program poticanja novinarske izvrsnosti.