U svijetu znanosti, gdje se granice ljudskog razumijevanja šire iz dana u dan, istraživačice su postale nezaobilazni protagonisti. Stavljajući naglasak na medicinsku struku one postaju donositelji revolucionarnih promjena u medicinskoj praksi, a njihov doprinos osim u rezultatima laboratorijskih istraživanja, uočavamo kroz sveobuhvatan rad u području gdje su žene nekada bile nedovoljno prepoznate.

Ovaj specijal posvećen je upravo takvim izvanrednim ženama koje su svojim predanim radom i strašću prema medicinskim znanostima postale sinonim za uspjeh i inspiraciju. Kroz njihove priče ohrabrujemo nove generacije znanstvenica te potičemo dijalog o važnosti ženskog doprinosa u medicini te istražujemo kako su, korak po korak, oblikovale budućnost zdravstvene skrbi u okviru projekta “Trnovit put od znanosti do uspjeha: Hrvatske genijalke koje mijenjaju znanost i medicinu.”

Liječnica, specijalistica psihijatrije, subspecijalistica za bolesti ovisnosti te KBT terapeut Mirjana Grubić Marković zaposlena je na Odjelu za psihijatriju, OB „Dr.T. Bardek“ u Koprivnica na poslovima Odjelnog liječnika te u Psihološkom savjetovalištu Menta u Križevcima kao vanjski suradnik. Njezina znatiželja i strast prema medicini odredili su njezin put ka otkrivanju što stoji iza razumijevanja ljudskog ponašanja i emocija. Kako je započeo njezin put, s kojim preprekama se susretala te zašto je odlučila pomagati ljudima koji se bore s ovisnostima, otkrila nam je ova uspješna liječnica koja svoj uspjeh mjeri zadovoljstvom i razinom kvalitete života svojih pacijenata, ali i onim najvažnijim – iskrenim smijehom svoje djece.

Nacional: Kako je započela vaša priča? Kada je dječji duh i radoznalost otvorio vrata medicini?

Mirjana Grubić Marković: Odrastala sam u maloj seoskoj sredini, odgajana da mogu sve ali bez nametnutih velikih očekivanja roditelja i okoline. U maloj seoskoj školi stjecala svoje znanje, pokazivala znatiželju i želju za učenjem, razvojem, puno čitala, istraživala, maštala i težila putovanjima i obrazovanju.

Nastavila svoj put kroz Opću gimnaziju, pokazivala sklonost prirodnim predmetima i kreativnom pisanju, uvijek iskrena i pomalo svoja. U gimnaziji se počela rađati ideja pomaganja ljudima i studiju medicine. Uz roditelje i obitelj koji su ugradili samopouzdanje i naučili me samostalnosti i preuzimanju odgovornosti za svoje odabire i postupke, odabrala sam i upisala studij medicine. 

Nacional: Put u svijet medicinu svakako je donosio svoje izazove, kako su izgledali vaši studentski dani?

Mirjana Grubić Marković: U početku uz manje nesigurnosti i izazove s kojima sam se suočila kada sam iz male, sigurne okoline otišla na studij medicine u malu studensku, podstanarsku sobicu, u početku, boreći se sa osjećajem osamljenosti i odvojenosti od obitelji i prijatelja te preispitivanju da li sam ipak  dorasla studiju koji sam odabrala, prvim kolokvijima, ispitima, neprospavanim noćima koja sam provela učeći, ponekad i osjećajem nepravde s kojim sam se suočavala, rezultatima koji nisu bili uvijek adekvatan odraz uloženog truda pa i anksioznošću i strahom od neuspjeha. 

Stjecala sam nove prijatelje, nova znanja, vještine, iznenađivala samu sebe, učila se prilagođavati i vremenom postajala sve sigurnija u svoj izbor unatoč povremenim padovima i sumnjama. Kroz studij medicine postajala sam sve sigurnija u sebe, upoznavala sebe sve bolje, naučila se prepoznavati svoje osjećaje i dvojbe, slabosti ali i snagu te uz učenje, stjecanje stručnog znanja i vještina, postala sigurna u svoj izbor i put kojim trebam ići.

Nacional: U kojem ste trenutku shvatili kako je vaš poziv psihijatrija?

Mirjana Grubić Marković: Tijekom studija medicine počela me sve više privlačiti psihijatrija, počela sam više promatrati i analizirati, privlačila me ideja razumijevanja ljudskog ponašanja i emocija. 

Na trećoj godini studija u okviru izbornog predmeta uključila sam se u Uvodnik u grupnu psihoterapiju gdje sam definitivno odlučila da će Psihijatrija biti moj poziv. Na prvom sastanku se šutjelo pola sata, rasla je anksioznost, proučavali smo izraze lica, razinu nelagode, kasnije učili o uzrocima nečijeg ponašanja i reakcija, sve bolje upoznavali sebe te mijenjali svoje reakcije i emocije. Učili kako prepoznati stres i nositi se s životnim izazovima. Želja za znanjem, pomaganjem i promjenama me dovela do kraja studija. Vrijeme studiranja je na kraju obilježeno divnim prijateljstvima, izgrađenim samopouzdanjem, naučenim vještinama i znanjem, diplomom te sigurnošću i pripremljenošću za život. Nakon šestogodišnjeg studija, vratila sam se u svoju sredinu, tada se odrađivao staž na kojem sam prošla sve odjele bolnice i definitivno odlučila da je psihijatrija grana medicine kojom se želim baviti u životu. Javila se mala dvojba oko pedijatrije ali nakon vremena provedenog u Dnevnoj bolnici psihijatrije na grupnoj terapiji, odluka je bila donešena. 

Nakon polaganja stručnog ispita, svoju karijeru sam započela u Hitnom bolničkom odjelu gdje sam se susretala sa svim mogućim hitnim stanjima u medicini, traumama, hitnim internističkim i neurološkim stanjima, reanimacijama, prvim smrtnim ishodima, a uz sve to učeći se timskom radu te prilagođavanju smjenskom radu, iscrpljujućim noćnim smjenama. Na takvom radnom mjestu uz znanje, vještine i stručnost jako je bitno bilo povjerenje i suradnja sa medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim liječnicima da bi ishod i uspjeh bio što bolji. Naravno tu su isplivavale na površinu i sve nesigurnosti i dvojbe, preuzimanje odgovornosti za svoje odluke ali i osjećaj zadovoljstva da se nekome pružila pomoć. Rad u Hitnoj bolničkoj službi pruža definitivno najbolje iskustvo i pomaže u odabiru specijalizacije ali i razbijanju straha od hitnih stanja u medicini. 

Nacional: Koji biste period života opisali najizazovnijim, kako u poslovnom tako i u privatnom životu?

Mirjana Grubić Marković: Nakon rada u Hitnom bolničkom odjelu, započela sam specijalizaciju iz psihijatrije. To je možda bio i najizazovniji životni period. Usklađivanje obiteljskog života sa svakodnevnim putovanjima u Zagreb. Ustajanje u pet ujutro, povratak u 18 sati navečer. Za vrijeme specijalizacije sam imala kćer staru 10 mjeseci i bilo je vrlo teško funkcionirati, odrađivati korektno posao s jedne strane, a funkcionirati kao majka. To je vrijeme dvojbi i preispitivanja, koliko uložiti u karijeru, a koliko u majčinstvo. Naravno, jako je bila bitna podrška supruga bez kojeg bi usklađivanje bilo nemoguće. U nekim fazama se pitamo i moramo donijeti odluke i posložiti prioritete.

Odrađivanje specijalizantskog staža je bilo ispunjeno novim spoznajama, vještinama i znanjima, kolege i profesori motiviraju na veći trud i ulaganje u znanje , osjećaj zadovoljstva postignutim. Za vrijeme specijalizacije sam pohađala i edukaciju iz Kognitivno bihevioralne terapije koja je mi pomaže u svakodnevnom radu. KBT je primjenljiva u svim psihičkim poremećajima. Zasnovana je na dokazima, relativno kratkotrajna, strukturirana, usmjerena na konkretan problem i pokazuje najbrži rezultat što. Po položenom specijalističkom ispitu, povratku na Odjel i Koprivnicu je došao mirniji životni period kada se konačno uskladilo obiteljsko i poslovno i kada sam imala vremena baviti se nekim privatnim stvarima, a na poslu dobro funkcionirati, vratiti se dežurstvima i opet imati vremena za sve. Nakon specijalizacije je uslijedio odabir subspecijalizacije gdje nisam imala dvojbe što odabrati.

Nacional: Odabrali ste subspecijalizaciju iz bolesti ovisnosti. Što je presudilo kada je odabir u pitanju?

Mirjana Grubić Marković: Veseli me rad  u kojem je uključeno više osoba, cijele obitelji i obiteljska psihoterapija. Kada pomogneš ovisniku, pomogao si cijeloj obitelji. Obitelj ovisnika je također bolesna i onda je zadovoljstvo kod uspostavljene apstinencije time veća jer je dobro cijela obitelj. To razdoblje je upotpunila i druga trudnoća i mali sin. Tijekom ovog razdoblja se život mijenja, lakše se usklađuju karijera i obitelj, a daljnjim odrastanjem djece, postaje sve smislenije i kvaliteta života postaje odlična, a s izazovima se sve lakše nositi.

Nacional: Uspješna ste liječnica, specijalist i majka. Koliko je ženama zahtjevno u odabiru ovog posla te jesu li jednako zastupljene kao i muškarci?

Mirjana Grubić Marković: Kada sagledam cjelokupnu situaciju, mogu reći da žene u medicini jesu zastupljene sve više, pogotovo u psihijatriji. Žene u modernije vrijeme sve češće biraju medicinu. Mislim da smo požrtvovanije, prilagodljivije  samim time i izdržljivije te biramo zahtjevna zanimanja. Medicina znači cjeloživotno učenje, usavršavanje, praćenje noviteta. Puno toga se istražuje, otkriva i moramo biti u toku s novim spoznajama, metodama dijagnostike i liječenja, a i novim bolestima i stanjima koje moderan svije donosi.

A psihijatrija, ona je dovoljno apstraktna da bude izazovna i zanimljiva, a opet egzaktna. Mislim da je to struka medicine koja podjednako pokriva ova oba aspekta. Osim toga u psihijatriji postoji niz edukacija, vrsta psihoterapije tako da se uvijek može raditi na nečem novom. Također niti jedan naš pacijent nije isti i nikada ne znamo što možemo očekivati, zato je u psihijatriji jedna od najvažnijih osobina prilagodljivost kliničara. Dobar kliničar također treba maknuti svoje predrasude u radu.  Otvorenog uma pristupiti svakom pojedincu.

Nacional: Put čega danas usmjeravate svoj rad, na što stavljate naglasak?

Mirjana Grubić Marković: Ono čemu sam trenutno najviše posvećena je razbijanje stigme o psihijatrijskim bolestima. Situacija se mijenja no ipak su ljudi koji dolaze po psihijatrijsku pomoć još uvijek pacijenti „drugog reda“. Nitko od nas ne može sa sigurnošću reći kako će u određenoj situaciji reagirati. Ako se desi smrt bliske osobe, neka životno ugrožavajuća situacija vremenska nepogoda, prometna, bolest, nitko ne može reći da li će se razviti depresija ili anksioznost, suicidalnost, ovisnost ili neko drugo psihičko stanje, da li će netko od bliskih osoba oboljeti od endogene duševne bolesti i zato treba biti otvorenog uma. Podržati odlaske psihijatru i psihologu, pomoći ljudima. Uzeti u obzir da puno somatskih bolesti ima podlogu u psihi. Bitno je da se osoba što ranije javi i tada se mogu prevenirati ozbiljna stanja i pomoći da se kvaliteta života ne smanjuje i da se funkcionalnost očuva. 

Nacional: Koliko su ljudi danas osviješteni kada su u pitanju psihosomatske bolesti i koliko je važna edukacija?

Mirjana Grubić Marković: Radimo na tome da se osvijesti da su psihosomatske bolesti velik dio našeg sustava i da bez rada na psihi, ne budu ni somatska stanja sanirana. Podržavamo javne tribine i istupe javnih ličnosti koji progovaraju o svojim psihičkim problemima. Želimo da dolazak u psihijatrijsku ambulantu ne bude problem i odlazak na psihoterapiju bude na istoj razini kao odlazak stomatologu. 

Na kraju, najteže je sebe izložiti i ogoliti. Ali bez takvog pristupa bolest perzistira i zato čitamo o nekontroliranoj upotrebi anksiolitika i antidepresiva, depresivnoj naciji, asocijalnoj, nezadovoljnoj djeci. Mislim da se može puno toga promijeniti samo uz malo edukacije i više prostora i razumijevanja za psihijatriju i psihijatre. Na kraju, uspjeh je voljeti sebe, voljeti ono što radiš i kako to radiš. Nijedno iskustvo nije loše iskustvo jer iz svake situacije nešto naučiš i postaneš svjesniji, a kada si svjesniji, postaješ bolji u svom poslu i u svojoj obitelji i okolini. 

Nacional: I za kraj, što je za vas uspjeh?

Mirjana Grubić Marković: Svoj uspjeh mjerim zadovoljstvom i razinom kvalitete života svojih pacijenata te iskrenim smijehom svoje djece.

Tekst je nastao u okviru projekta “Trnovit put od znanosti do uspjeha: Hrvatske genijalke koje
mijenjaju znanost i medicinu”, kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije kroz program poticanja novinarske izvrsnosti.