Žene u medicini na području Hrvatske ostavile su značajan trag kroz povijest, unatoč mnogim izazovima s kojima su se susretale. Iako se na ovim prostorima prvi puta spominje žena u medicini još 1330. godine, tek 1854. godine dobivamo prvi podatak o ženi hrvatskog porijekla koja je studirala na medicinskom fakultetu. To je bio tek početak trnovitog puta koji su trebale proći kako bi dobile pravo na edukaciju ali i obavljanje jednog od najzahtjevnijih zanimanja današnjice.

Godina je 1330., žena po imenu Draga Slava (tj. Draga Hrvatica ili, možda, Dragoslava), liječnica za koju su ovlašteni činovnici utvrdili da je osobito vješta liječenju podagre i očnih bolesti i stoga joj je dopušteno slobodno obavljanje liječničke prakse na mletačkom području spominje se u spisima (Avogaria di comun, Liber Brutus, list 120 b. pohranjen u Državnom arhivu u Veneciji). Nju je prvi spomenuo L. Thaller, ali je mislio da je riječ o muškarcu. Oslonio se na C. Foucarda, koji je krivo pročitao taj mletački zapis. Ona je prva poznata liječnica hrvatskog podrijetla.

Iako je već 1222. osnovano sveučilište u Padovi, a sredinom XIII. st. počinje tamo i medicinska nastava, prvi podatak o ženi hrvatskog porijekla, koja je studirala na padovanskom medicinskom fakultetu, nalazimo tek 1854. godine. Radi se o Jozefini Porto, rođenoj u Rijeci u Hrvatskoj. Ostali podaci o ženama s našeg područja na medicinskim fakultetima iz tog doba ostali su nepoznati.

Nakon dugog razdoblja tišine i nepoznatih podataka o tome jesu li postojale žene koje su svoj put smjele uopće pronaći u medicini, u razdoblju od god. 1863. do 1872. godine promovirano je prvih šest medicinarki. Dr. Draga Ljočić-Milošević, porijeklom iz Šapca, prva je žena liječnica slavenskog juga, promovirana u Zürichu 1879. godine.

Na studij u Zürich 1886. dolazi prva Hrvatica, Milica Šviglin. Maturirala je 1885., ali je u Bernu morala ponovno polagati ispit zrelosti, jer su priznavane samo svjedodžbe iz Švicarske i Njemačke. Studij je počela 1887. godine, a promovirana je oko 1893. Nakon bezuspješnih nastojanja da u Zagrebu vrši liječničku praksu, dr. M. Šviglin odlazi u Njemačku, gdje je radila u sanatoriju Weisser Hirsch kod Dresdena, kao asistent dr. Lahmanna. Tamo je ostala četiri godine. Udajom za bugarskog liječnika dr. Bogdana Čavova, odlazi u Sofiju, gdje postaje gradska liječnica. Dr. Milica Šviglin-Čavova bila je prva Hrvatica, diplomirana liječnica te je taj posao radila do penzije.

Zakonom o uređenju zdravstvene službe u Hrvatskoj od 1898. nije bilo dozvoljeno da i žene liječnice vrše praksu, a tek godine 1903. godine ban izdaje naredbu, kojom se izdaje dozvola da žene mogu izvršavati liječničku praksu u području kraljevine Hrvatske i Slavonije. Na osnovu te naredbe i posebne dozvole za rad u Zagreb 1906. godine dolazi prva liječnica dr. Karola Milobar. Studirala je na Medicinskom fakultetu u Zürichu te je po završetku studija nastavila radom i studijem na klinikama i poliklinikama tadašnjih stručnjaka za bolest probavnih organa. 1906. godine postaje član ZLH, a u Liječničkom vjesniku 1907. objavljuje dva rada. Tim radovima ona pokazuje svoju stručnost i znanje na području gastroenterologije, ujedinjujući znanje patologije i patofiziologije.

Samostalno obavlja sve laboratorijske pretrage, kemijske, citološke, bakteriološke, provjerava njihovu vrijednost za praktičara i upućuje na one, koje su dostupne svakom liječniku.

Dr. Augusta Buček, rodom iz Osijeka, koja je 1903. promovirana u Zürichu, inauguralnom dizertacijom o parapsorijazi, izrađenom pod vodstvom doc. Heussa na njegovoj privatnoj klinici u Zürichu, još je jedna žena koju svakako ne treba zanemariti kada spominjemo prve liječnice u Hrvatskoj. Specijalizirala je dermatologiju, kojoj se kasnije posvetila.

Iste je godine na medicinskom fakultetu u Lausannei promovirana dr. Ema Pavleković. Godine 1903. objavila je patološko anatomsku raspravu o luetičnim cerebralnim promjenama. Premda je 1903. izdana dozvola da i žene liječnice mogu vršiti liječničku praksu, postupak oko nostrifikacije švicarske diplome, koji je za mnoge značio ponovno polaganje svih ispita na medicinskom fakultetu u Gracu ili Beču, naveo je Pavleković da ostane van Hrvatske te ona odlučuje oko 1914. otići u Egipat gdje nastavlja svoj rad. Ipak se na kraju vraća u domovinu te 1920. postaje član ZLH. Radila je kao kotarska liječnica u Štrigovi (Međimurje), zatim u Donjem Lapcu kao kotarska liječnica i kao kotarska liječnica u Senju.

Dr. Milana Gavrančić-Novak, isto je tako jedna od prvih Hrvatica koje su se bavile medicinom. Godine 1912. postala je član ZLH. Od 1912. živjela je u Čakovcu, radeći kao liječnica opće prakse. Umrla je u Čakovcu 1936. godine.

Unatoč studiju, neke od liječnica nikada nisu dobile dozvolu te samim time i odobrenje kako bi mogle imati praksu. Među njima se našla dr. Vanda Betlheim, koja je stoga pisala popularne članke s područja medicine za njegu žena i djece.

Na Medicinskom fakultetu u Ženevi, 1913. godine, dr. Emilija Lazić je promovirana. Njena prvobitna disertacija, kojom je stekla titulu doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Ženevi, bila je usmjerena prema mikroskopskoj anatomiji horionskih resica. Dr. Lazić je obavljala dužnost privatne liječnice u Zagrebu, te se kasnije pridružila medicinskom timu u dječjem lječilištu “Merkurov dom” u Lipiku.

Prva Hrvatica promovirana na medicinskom fakultetu u Beču bila je dr. Zlata Havliček i to 1911. godine. Neko je vrijeme radila u Beču kao asistent u bolnici dok od 1913. u Zagrebu radi kao školska liječnica, a 1916. postaje asistent kr. zem. rodilišta u Zagrebu. 1925. specijalizirala je ginekologiju, a imala je privatnu ordinaciju za ženske bolesti, gdje je godinama radila.