Premijerom predstave “Preko sedam mora, preko sedam gora” Anice Tomić i Jelene Kovačić 23. i 24. ožujka te izdanjem studijske monografije “Fenomen Pinklec: Od rituala do igre” autora Igora Tretinjaka, Kazališna družina Pinklec Čakovec obilježit će 30 godina rada. Tim povodom Nacionalu je intervju dao Romano Bogdan, osnivač i umjetnički ravnatelj KD-a Pinklec.

NACIONAL: Zašto ste osnovali Pinklec, s kojim razlogom i ciljem?

Osamdesete su bile vrlo vibrantno vrijeme, pojavio se novi val, bili smo mladi. U Čakovcu je bila jaka amaterska kazališna scena. U susjednom Varaždinu, njihovo kazalište bilo je na svojim kreativnim vrhuncima i u takvom okruženju 1987. godine osnovao sam kazališnu družinu Pinklec s namjerom da bude mjesto istraživanja slobode i novih pogleda na kazališnu estetiku, a krajnji cilj bio je osnivanje profesionalnog kazališta, u čemu smo dvadesetak godina kasnije i uspjeli.

NACIONAL: Kakvo je bilo vrijeme kad ste osnivali Pinklec, ta 1987. godina?

Te godine sve je izgledalo optimističnije, bili smo puni elana, otvarali su se novi prostori “slobode”. Sve to zajedno, spojeno s našom mladošću, omogućilo nam je kretanje prema istraživanju i eksperimentiranju s kazališnim estetikama. Danas, pak, situacija je drugačija, jer smo kao profesionalno kazalište na tržištu gdje vladaju druge zakonitosti. Još uvijek, kao i 80-ih, čvrsto se borimo za naša estetska načela koja smo formirali u ovih 30 godina.

NACIONAL: Što je u ova tri desetljeća vaša skupina napravila prije svega za Čakovec i Međimurje? Nije lako djelovati u manjoj sredini i biti toliko uspješan koliko ste vi uspjeli.

S jedne strane, puno je lakše djelovati u manjoj sredini jer ima, za razliku od velikih gradova, kreativni mir. Prokletstvo djelovanja u malim sredinama je smanjena medijska vidljivost vašeg rada. U Čakovcu i Međimurju KD Pinklec omogućio je prvo profesionalno kazalište u povijesti. No najvažnije je da dječja publika ima priliku estetski se razvijati na predstavama jednog od, bez lažne skromnosti, ponajboljih kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj. U današnjoj situaciji, kad su djeca zakinuta u obrazovnom procesu s malom ili nikakvom satnicom umjetničkih predmeta, to nije beznačajno. Publika to prepoznaje i tu je ključ našeg uspjeha.

NACIONAL: Pomažu li vam lokalna zajednica i država u radu? Kako se financirate i gdje su najveći problemi?

Zahvaljujući Gradu Čakovcu i Ministarstvu kulture možemo normalno raditi, posvetiti se umjetničkom radu te realizirati projekte koje zamislimo. Također, nemali dio financiranja čine i vlastita sredstva, jer oko 70 posto predstava odigramo izvan našega grada. Najveći problem nam je trenutačno nedostatak vlastitog prostora za smještaj gostujućih glumaca i redatelja, na što onda trošimo velik dio financijskih sredstava namijenjenih produkciji.

NACIONAL: Što ste napravili za hrvatsku kazališnu scenu, posebno za kazalište za djecu?

Zahvaljujući KD-u Pinklec Čakovec je već 20 godina domaćin nacionalnog Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra ASSITEJ, što rezultira pomacima u kvaliteti i estetici predstava za djecu i mlade u Hrvatskoj. Kazališna družina Pinklec kvalitetom svojih predstava dosad je osvojila niz domaćih i međunarodnih nagrada. Igranjem predstava diljem Hrvatske pružamo mogućnost djeci u čijim sredinama ne postoji kazalište da se estetski obrazuju.

NACIONAL: Kako vidite kazalište za djecu u Hrvatskoj i Europi i jeste li blizu tom nekom idealu?

Posljednjih godina kvaliteta hrvatskih predstava približila se ponajboljim ostvarenjima iz europskog kazališta za djecu i mlade. Budući da još uvijek najbolje predstave za djecu i mlade dolaze sa Starog kontinenta, to mnogo govori i o kvaliteti hrvatskih kazališta za djecu i mlade.

NACIONAL: Što je specifičnost Pinkleca? Po čemu ste prepoznatljivi, drugačiji, jedinstveni?

Prepoznatljivost Pinkleca je u energiji njegovih glumaca i u tome što smo jedino kazalište u Hrvatskoj koje već tri desetljeća propituje kazalište kroz optiku Antonina Artauda, oca teatra okrutnosti, alkemijskog kazališta, koji je tragao za kazalištem koje bi bilo ritual, a glumac ili glumica – hijeroglif, što u svojim predstavama KD Pinklec i uspješno demonstrira.