Arhitektura predstavlja identitet nacije i mjesta u kojima ljudi žive. Od prostorija za vjerske obrede pa do spomenika, kroz nju se manifestira kultura i običaji ljudi koji žive oko njih. Zbog toga ona može poslužiti i kao novi izričaj mržnje. Na tribini o mržnji razgovaralo se o tome kako se odnos prema arhitekturi različitih kultura  može pretvoriti u mržnju.

Povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić kaže kako je baština sama po sebi nešto što čuva sjećanje, bilo ono kolektivno ili individualno. Cilj baštine je da otvoreno predstavlja određen povijesni narativ i promovira određenu hegemoniju. „Samo određenje baštine svoje korijene ima u periodu kojeg diktiraju vrlo drastične promjene u načinu proizvodnje, dakle uvođenje kapitalističke proizvodnje i velikim globalnim procesima koji su uvjetovani imperijalizmom i kolonijalizmom“, rekla je Horvatinčić. Zbog tih procesa ojačao je koncept nacije i doprinio današnjem pojmu baštine.

Sam pojam baštine bi trebao imati jedan znanstveni predznak tj. znanstveno bi se trebali pristupati analizi naslijeđa,  ali se on primarno konstruira kroz identitet zajednica i nacije. Sanja Horvatinčić misli da je cilj takvog pristupa homogenizacija društva, ali i antagonizacija drugih skupina. Izgradnjom i rušenjem identiteti se mogu utvrđivati tj. razgrađivati. Kao primjer daje borbu američkih domorodaca protiv konfederacijskih spomenika s ciljem rušenja postojeće hegemonije i davanja prilike ostalim kulturama koje nemaju vlastite identifikatore.

Slična situacija se dogodila tijekom 90-ih u Domovinskom ratu. Većina spomenika podignutih u čast narodnooslobodilačkoj borbi je uništena, prenamijenjena ili jednostavno zanemarena te puštena da propada. Neki od tih spomenika su i spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u selu Jošani arhitekta Dušana Džamonje i spomenika žrtvama fašističkog terora u selu Kusonje koji je obnovljen zahvaljujući intervenciji lokalnog udruženja antifašista.

Profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Zlatko Karač kaže da iako je Nezavisna Država Hrvatska bila najzaslužnija za uništavanje židovskog naslijeđa i sinagoga,  ni u Jugoslaviji nije postojala volja od strane vlasti da se obnovi njihovo naslijeđe. Jedna riječka sinagoga je čak bila srušena za vrijeme vladavine komunističke partije kako bi se sagradio apartmanski blok. Postoji plan arhitekta Antonija Grgića za iscrtavanje sjene na mjestu bivše sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu kao simbola sjećanja na progone Židova tijekom rata, ali do ostvarenja projekta još nije došlo.

Povjesničar umjetnosti i konzervator Miljenko Domijan kaže kako su se tijekom Domovinskog rata namjerno gađale kulturne i civile mete, poput Dubrovnika i Šibenske katedrale, ne samo da se uništi baština, nego da se tim uništenjem istakne i mržnja prema identitetu koje one predstavljaju.